Anna Netrebko u naslovnoj ulozi u Massenetovoj operi 'Manon' u londonskom Covent GardenuEuropski političari Nicolas Sarkozy, Silvio Berlusconi, Angela Merkel i Dmitrij Medvjedev pozvani su na gala otvorenje nove sezone u moskovski Boljšoj teatar, gdje će se 28. listopada okupiti najveće glazbene i plesne zvijezde današnjice, predvođene Plácidom Domingom i plesačima čuvenog moskovskog baleta. Taj vrhunski kulturni spektakl, kako se najavljuje, istovremeno će doživjeti publika u 500-tinjak dvorana u više od 30 zemalja, među kojima je i Hrvatska. Izravni prijenos iz moskovskog Boljšoja moći će pratiti zagrebačka publika iz Movieplexa za 75 kuna, te tako postati dio svjetskog kulturnog spektakla. Prijenosi velikih baletnih, opernih, koncertnih i sportskih priredbi u koncertnim ili kino dvoranama diljem svijeta više nisu trend, već standardni dio kulturne ponude svih većih gradova.

LAVINU JE JOŠ 2006. pokrenuo šef newyorške Metropolitan opere Peter Gelb, koji je smatrao da su ljubitelji opere jednako fanatični kao i ljubitelji bejzbola, pa im program Meta treba biti jednako dostupan. Dakako, osim dostupnosti i promocije, tu je bio i izniman profit, koji je Gelb usmjerio na još kvalitetnije produkcije. Sve to ne bi bilo moguće bez najsuvremenije satelitske tehnologije, iznimne HD kvalitete slike i vrhunskoga zvuka, a ostalo je vrlo brzo postalo trend koji se proširio na pop i rock koncerte, mjuzikle, kazališne predstave... Prema posljednjim podacima iz Metropolitan opere, za sezonu 2011./2012. prijenosi se daju u oko 1600 dvorana u 54 države, najrecentnije su se priključile Kina, Cipar, Dominikanska Republika, Izrael i Maroko. Prošle je godine dobit od prodanih ulaznica za program “Met: Live in HD” bila veća od 2,6 milijuna dolara. Fanatizam ili samo glad za kvalitetnim kulturnim događajima, no “Lisinski”, koji je u Zagreb prije četiri sezone doveo direktne prijenose opera iz Metropolitana, danas ne može požaliti. Prvi prijenos pratilo je oko 200 ljudi, a sad ciklus “Met u Lisinskom” ima stalnu publiku, prodano je oko 1000 pretplata, po svakom prijenosu proda se još oko 300-400 ulaznica u slobodnoj prodaji (po 95, a u pretplati 75 kuna). “Zar bi Amerika išta radila bez profita?” pita ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević i odmah pojašnjava: “Ne, ali na tom profitu, koji je samo baza ili nužnost, cijeli svijet opernih zaljubljenika profitira sudjelujući u stvaranju umjetničkog, odnosno, opernog čuda. Menadžment Meta sigurno zarađuje, ali i mi ostali postajemo bogatiji poslije svake izvedbe.”

DA SU PROŠLA vremena romantične mistifikacije umjetnosti, smatra i plesna pedagoginja s dugogodišnjim predavačkim iskustvom u Londonu Andreja Jeličić: “Od toga se uvijek živjelo. I danas je kultura industrija, a u mnogim razvijenijim zemljama i jedna od najjačih ‘proizvodnih’ i izvoznih grana. Od nje živi ogroman broj ljudi, ne samo umjetnika nego i cijeli pogon oko njih. Umjetnost, da bi se nastavila stvarati, treba moći i znati prodavati.” Još se sjeća svog prvog izravnog prijenosa prije sedam godina u Londonu: “Bio je to jedan od nekoliko prijenosa odabranih baleta i opera iz Covent Gardena koji su se besplatno prenosili za publiku na trgovima i parkovima nekoliko britanskih gradova. Tad sam na Trafalgar Squareu gledala Alinu Cojocaru i Johana Kobborga u ‘Onjeginu’ Johna Crankoa. Atmosfera je bila fantastična! Britanska inicijativa se nastavila, pa se ljetos, pod financijskim pokroviteljstvom British Petroleuma (zamislite Inu ili Agrokor u sličnom pothvatu!) pod Nelsonovim spomenikom gledalo ‘Manon’, ‘Pepeljugu’ i ‘Madama Butterfly’. Bilo je 6000 ljudi. Sprega visoke kulture i multinacionalnog biznisa, u kojoj profit nije direktan povod, donosi balet ljudima koji ga nikad ne bi otišli gledati u Covent Garden – zbog njegove ‘naftalinske’ i elitističke aure neprivlačne osobito mladima i bijesnih cijena. No danas za malo novca možete gledati vrhunske predstave najpoznatijih svjetskih ansambala, solista i koreografa koje inače možete samo slušati ili gledati na YouTubeu. Rijetki će potegnuti do Moskve ili Pariza za tako nešto.”

RIJEČ JE O TAKO isplativom poslu da su se u cijelu priču ubrzo uključili i komercijalni kinodistributeri. Movieplex Zagreb, koji je lani prvi u nas krenuo s direktnim prijenosima baletnih predstava iz Boljšoja, odlučio je ponudu proširiti i na operne spektakle. “Nezapamćeno zanimanje publike i rasprodana dvorana za direktni prijenos ‘Orašara’ iz Moskve lani za Božić, potaknuli su nas da taj koncept razradimo”, kaže šef promocije Movieplexa Saša Kaštelan i dodaje: “Inicijalna ulaganja od oko 40.000 kuna u satelitsku opremu isplate se jako brzo, a što takav vid ponude znači za kino i njegov pozitivni imidž, ne moram posebno naglašavati.” Ove sezone iz Boljšoja stiže šest novih direktnih prijenosa baleta, sve je počelo s rijetko cjelovito postavljanom “Esmeraldom” 9. listopada, a u ponudi su i novi operni spektakli iz eminentnih svjetskih kazališnih kuća. Cijene ulaznica (75 do 95 kuna), mnogo skuplje nego ulaznice za “obične” filmove, nisu se pokazale kao prepreka za publiku željnu takvih sadržaja.

Zanimljivo je da 11 naslova iz Metove ovosezonske ponude prenose Cineplexi u Osijeku i u Splitu - kao ranije Donizettijevu operu “Anna Bolena” 15. listopada, u kojoj je briljirala Anna Netrebko. Prikazivačka prava za pojedinu zemlju određuje distributer koji s lokalnim vlasnicima licence dogovara uvjete prikazivanja. Detalji su dio poslovne tajne i nitko od sugovornika nije ih iznosio u javnost. Ipak, Kaštelan pojašnjava prijenos iz Metropolitana u “Lisinskom” i u kinima Cineplexa ove sezone: “Nije bilo zapreke da u kinu u Zagrebu imamo ovakve prijenose, no naša poslovna procjena bila je da je kapacitet KD ‘Lisinski’ pokrio potrebe tržišta u Zagrebu te smo u Movieplexu organizirali alternativne operne spektakle koji uključuju milansku Scalu, Liceu iz Barcelone, prijenose iz Salzburga i druge operne kuće. Lisinski ne gledamo kao konkurenciju jer se ne poklapamo u ponudi, a publici nudimo nešto što nema priliku vidjeti. Kina su time oplemenila kulturni život sredina u kojima djeluju!”

NI “LISINSKI” se ne boji žestoke konkurencije. “U šali često govorim da ‘Lisinski’ nema konkurencije, a u zbilji se te moje riječi potvrđuju. U Hrvatskoj nema dvorane te veličine ili tehničkih kapaciteta. Komfor koji nudi publici je neusporediv. Za svaku izvedbu tiskamo iscrpne programske knjižice koje od ove godine izvozimo i u Sloveniju”, konkretan je Siriščević. No po strani nisu ostali ni u Blitz CineStaru, koji u okviru ciklusa “Spektakli” ove godine prenose snimke, ali i direktne prijenose nekih od najboljih opernih, baletnih i koncernih izvedbi s poznatih svjetskih pozornica, kao što je već bio “Faust” uživo iz Pariške opere 10. listopada ili direktni prijenosi “Uspavane ljepotice”, “Romea i Julije”, “Vragolaste djevojke”... koji slijede iz Royal Opera Housea. I u njihovoj su ponudi cijene slične – 95 kuna za kartu, u pretplatničkim paketima od 80 do 90 kuna. No istinski doživljaj slikovito opisuje šef “Lisinskog”. “Uzbuđenje koje nastaje dok pratite nešto što upravo događa u Metropolitan operi i saznanje da ste ‘up to date’ s najboljim produkcijama opere koje možete zamisliti, zaista je nevjerojatno. Reakcije publike su odlične i poprilično je angažirana, živo se komentira...” Slično misli i trubač grupe Hladno pivo Stipe Mađor, koji nema ništa protiv prijenosa rock koncerata: “Zanimljivo je da se i u Zagrebu možeš osjećati dijelom svijeta i svjetske produkcije. Naravno, ogromna je razlika osjetiti koncert uživo i doživjeti atmosferu ili sjesti u kino dvoranu. Jedino što ne bi bilo dobro jest da imamo samo prijenose, bez pravih gostovanja i domaćih produkcija.” Demokratizacija kulture na djelu. Ili, možda, ipak komercijalizacija?

“I Pariška opera je do Francuske revolucije bila pod direktnim patronatom kraljevske kuće, Prizor iz 'Tosce'dostupna isključivo povlaštenoj publici, a u Marijanskom kazalištu u Sankt Peterburgu to je bio slučaj do duboko u 19. stoljeće. I onda su se otvorili – ‘demokratizirali’ ili ‘komercijalizirali’ – ovisi o tome je li vam draže naglasiti činjenicu da su se otvorili širim slojevima publike ili da su dobar dio prihoda od tada bili prisiljeni dobivati od ulaznica. Danas, kad su ulaznice za dobra mjesta u svjetskim kazalištima tako skupa da si ih obični ljudi ne mogu priuštiti - kad sam živjela u Londonu i htjela vidjeti gostujuću produkciju iz Sankt Peterburga u Covent Gardenu, za jedno od boljih mjesta s kojega se sve vidi morala sam izdvojiti 70 funta, tada više od 800 kuna, a danas su ulaznice još skuplje - preferiram o tom ‘trendu’ misliti kao o demokratizaciji”, konkretna je Andreja Jeličić. Pritom ne misli samo na ljubitelje baleta, već i na profesionalce, učenike i studente baleta kojima je gledanje predstava jedan od najvažnijih načina učenja.

“Svi oni danas mogu biti u tijeku svjetskih baletnih zbivanja i vidjeti predstave za koje je malo vjerojatno da ćemo ih vidjeti u Zagrebu ili nekom drugom hrvatskom kazalištu, a koje su značajan dio svjetskog baletnog repertoara. Recimo, baleti Djagiljeva iz Pariza, prošlogodišnji ‘Don Quijote’ s autentičnim povijesnim ulomcima poznatih moskovskih koreografa, ili obnova ‘Rajmonde’ koju će dati Boljšoj ove godine, sve su to iznimno važna djela o kojima možemo samo čitati (čak ni to, jer nema baletne literature na hrvatskom) ili hvatati kratke isječke na YouTubeu”, smatra gospođa Jeličić. Što publiku privlači na direktne prijenose ili snimke predstava u koncertnim i kino dvoranama? Je li to puko pomodarstvo, znatiželja ili možda činjenica da im domaća kazališta ne nude dovoljno kvalitetne produkcije? Muzikologinja i glazbena kritičarka s dugogodišnjim iskustvom Marija Barbieri odgledala je sve prijenose opera iz Meta, a snimke je manje zanimaju. Posebno pamti “Carmen” u 3D tehnici. Ne smatra da je zanimanje koje vlada za operne prijenose pomodarstvo: “Promatra li se sastav publike u ‘Lisinskom’, vidi se da su to uglavnom operni znalci koji znaju što očekuju od prijenosa. Oni su željni vidjeti i čuti opere koje se u Hrvatskoj uopće nisu izvodile, one koje se nisu izvodile poslije Drugoga svjetskog rata, a i neke novitete. A u operama standardnog repertoara predstavljaju im se najveće zvijezde današnjice. Tko ne bi želio sebi priuštiti takav užitak?! Ta ista publika ide i u HNK, ali vrlo su rijetki djelatnici HNK-a koji dolaze na ove manifestacije.”

KAO GLEDATELJICA, veli, može uživati gledajući opere koje nikad nije imala prigode vidjeti, ali i u standardnom repertoaru rađenom na nov, moderan način: “Moderan u smislu izraza, a ne ‘moderan’ kao npr. u novom zagrebačkom ‘Trubaduru’. Današnji veliki, ali uistinu veliki, redatelji od pjevača ne traže da pjevaju u nemogućim položajima, nego da ono što pjevaju osmisle u izrazu. Vidjeli smo kako to čine Roberto Alagna i Inva Mula u ‘Faustu’ iz Pariza. Redatelji koji nemaju što reći misle da su moderni ako pjevača tjeraju da ‘gimnasticira’ dok pjeva.” Kad mora birati između osrednje ili loše predstave uživo i odličnoga prijenosa, za nju nema dileme: “Naravno, kad nam je Zagrebačka opera pružala naše pjevače, koji su istodobno bili i pjevači svjetske vrijednosti, izbor bi bio obrnut. Ne zanimaju me prijenosi ‘Aida’ ili ‘Trubadura’, jer danas nema verdijanskog soprana kao što je bila Ljiljana Molnar-Talajić. Ne zanimaju me ni njihove staromodne režije. No mogućnosti koje pružaju suvremene režije, uglavnom perfektno prenesene na ekran – sjajne su i svakako obogaćuju našu opernu vizuru i izoštravaju kriterije.” No što je onda istinski kulturni događaj – živa izvedba na pozornici ili prijenos vrhunske predstave kojoj, čak ako je riječ i o direktnom prijenosu, nazočavamo ipak samo na posredan način? Na što smo spremni pristati – često nedostupan original ili dostupniju – kopiju? Odgovori naših sugovornika i tu se unekoliko razlikuju. Siriščević drži da je kulturni događaj, svakako, predstava, a prijenos više pobjeda tehnike: “Pomodarstvo ili znatiželja snobova kratkoga je daha i kad bi doista bilo samo o tome riječ, publike bi bilo sve manje, a ne sve više kao što je to u ‘Lisinskom’ i u hrvatskim kinima.” Andreja Jeličić smatra da ničim nije moguće zamijeniti ritual odlaska u kazalište, ali relevantnim kulturnim događajem drži i prijenos u dvoranama.