Objavljeno u Nacionalu br. 832, 2011-10-25

Autor: Marko Biočina

Skup u Kazahstanu

Između nuklearne krajnosti

Forum za svijet bez nuklearnog oružja u Kazahstanu potvrdio je da se čovječanstvo ne može dogovoriti oko toga kako će koristiti nuklearnu energiju, za rat ili za mir

Nuklearna energija čovječanstvu služi za
razaranje i za stvaranjeNuklearna energija čovječanstvu služi za razaranje i za stvaranjeBlagoslov ili prokletstvo? Stvaranje ili uništenje? Život ili smrt? Između ovih krajnosti već desetljećima egzistira nuklearna energija. Iako je čovjek još odavno pronašao način kako cijepati atom, čovječanstvo još uvijek nije pronašlo način kako to znanje učiniti dostupnim na dobrobit svih. Upravo činjenica da je ista tehnologija – nuklearna fisija – istodobno najučinkovitiji način proizvodnje energije i najrazornije oružje u povijesti svijeta učinila je da taj golemi doseg ljudske civilizacije, umjesto rješenja, postala dio globalnih problema. Širenje civilne nuklearne tehnologije kao preduvjet za gospodarski razvoj i smanjenje siromaštva oduvijek je bilo ograničeno željama da se zaustavi širenje nuklearnog oružja, štetna alternativnog produkta postrojenja za proizvodnju nuklearnog goriva.


U TOM KONTEKSTU jasno je da se danas, s obzirom na negativan imidž nuklearne energetike nakon katastrofe u Fukushimi, te porasta nuklearnih aspiracija država poput Irana, nuklearna energija nalazi na prekretnici. Da bi doživjela globalnu ekspanziju, uz razvoj sigurnijih reaktorskih tehnologija, čini se nužnim radikalno smanjenje nuklearnih vojnih kapaciteta te sprečavanje novih država u stjecanju takvih kapaciteta. Upravo o tome raspravljalo se na velikom Forumu za svijet bez nuklearnog oružja, održanom u kazahstanskom gradu Astani. Na tom velikom skupu, kojem je na poziv organizatora nazočio i Nacionalov novinar, vodeći svjetski atomski fizičari te nuklearni stručnjaci raspravljali su o mogućim modusima ograničavanja razvoja globalnih vojnih nuklearnih kapaciteta. Glavni grad Kazahstana nije slučajno izabran za lokaciju održavanja skupa.

Ta je država prije 20 godina ušla u povijest kao jedina, uz Južnu Afriku, koja se dobrovoljno odrekla svoga vojnog nuklearnog arsenala. Ipak, za razliku od Južne Afrike, koja je imala tek nekoliko bojnih glava, u trenutku raspada Sovjetskog Saveza, Kazahstan je s 1200 bojnih glava bio četvrta najjača nuklearna sila na svijetu. Tamošnji predsjednik Nursultan Nazarbayev, usprkos brojnim pritiscima, donio je odluku o odricanju od nuklearnog naoružanja. Bilo je više razloga za takvu odluku, od činjenice da je Kazahstan bio teško pogođen četirima desetljećima sovjetskih nuklearnih testova, preko želje da na taj način nova država stekne ugled na međunarodnoj sceni i legitimitet za razvoj civilnog nuklearnog programa, do toga da je Nazarbayev ispravno procijenio da bi velika količina nuklearnog oružja bila stalan izvor nestabilnosti i za njegovu zemlju i za cijelu središnju Aziju. Tijekom sljedećih godina Kazahstan je uz pomoć SAD-a i Velike Britanije zbrinuo cijeli svoj nuklearni arsenal i goleme količine nuklearnog goriva – 10 tona visoko-obogaćena urana i tri tone plutonija.

Te količine bile su dovoljne za proizvodnju 800 bojnih glava, a dio njih pronađen je u bizarnim okolnostima. Primjerice, 2009. u jednom nečuvanu skladištu pronađene su limene bačve pune urana s 90-postotnom koncentracijom izotopa 235 kakav se inače koristi gotovo isključivo za proizvodnju oružja. Taj radioaktivni materijal nije bio upisan u evidenciju sovjetskih vlasti, a bilo ga je dovoljno za proizvodnju 24 atomske bombe. Ta priča iz Kazahstana poprilično je doslovan pokazatelj važnosti uspostave jedinstvena svjetskog sustava nadzora nad fisijskim materijalom.

NO IAKO JE KAZAHSTAN dobio opće pohvale zbog svoje odluke da odustane od vojnog Havarija u nuklearnoj
elektrani Fukushima u
Japanu utjecala je na loš
imidž nuklearkiHavarija u nuklearnoj elektrani Fukushima u Japanu utjecala je na loš imidž nuklearkinuklearnog programa, mnoge države i dalje ne žele pristati na takav model. Dapače, usprkos optimističnim prognozama koje je na Forumu u Astani iznio šef Međunarodne atomske agencije Yukiya Amano, čini se da oko toga još dugo neće biti globalnog konsenzusa. Primjer toga je i UN-ov Sporazum o zabrani izvođenja nuklearnih testova koji treba potpisati još devet država da bi stupio na snagu. Ipak, kako su među tim državama, osim očekivanih Irana i Sjeverne Koreje, još i SAD te Kina taj bi sporazum na kraju mogao završiti neuspjehom kao i niz sličnih pokušaja. Problem nije samo u nuklearnom oružju. Zapravo ključni je problem kako odvojiti vojni od civilnog nuklearnog programa. Naime, dok god neka država, razvijajući kapacitete za obogaćivanje urana može steći resurse potrebne za gradnju oružja, taj problem bit će teško riješiti. Posljednji prijedlog kojim se taj problem pokušava riješiti je uspostava neovisne UN-ove banke nuklearnog goriva, iz koje bi države potom u kontroliranu procesu nabavljale gorivo za svoje civilne reaktore.

Ipak, da bi taj sustav funkcionirao potrebno je uspostaviti povjerenje prema toj banci, odnosno dobiti jamstvo da će gorivo biti dostupno uvijek i bez odlaganja. Mnoge države, poput Irana, imaju ozbiljnih razloga sumnjati u to. Naime, iako zapadne zemlje neprestano tvrde da Iran obogaćuje uran s namjerom izgradnje oružja, a ne za civilne potrebe, kako tvrde Iranci, činjenica je da je ta država tek nedavno u rad pustila elektranu u Bušeru, čija je gradnjapočela još 1979. Iako se gradnja elektrane produžila na više od tri desetljeća iz više razloga, jedan od glavnih bio je taj što je Iran, nakon islamske revolucije, bio suočen s globalnim embargom na nuklearno gorivo, ključnim sastojkom nuklearnog reaktora. Iz te perspektive jasna je i razumljiva želja Irana da razvije znanje i tehnologiju koja će mu omogućiti suvereno vladanje cijelim nuklearnim procesom. Teško je vjerovati da bi Iran nakon iskustava u 80-ima bio spreman sudbinu svog nuklearnog programa opet staviti na nemilost stranim institucijama.

IPAK, KAKO SVIJET nema mogućnosti osigurati se da Iran razvija samo civilni, a ne i vojni nuklearni program, cjelokupna situacija mogla bi dovesti do problema u cijeloj regiji, pa bi, da bi zadržala utjecaj u regiji, takvo oružje mogla bi poželjeti i Saudijska Arabija, dok ga Izrael, iako to ne želi priznati, vjerojatno već ima. Takva nuklearizacija Bliskoga istoka, jedne od politički najnestabilnijih regija svijeta, upravo je ono što SAD i druge velike sile žele izbjeći. No problem je što i oni trenutačno nisu spremni na odricanja koja bi dovela do rješenja ovog problema. Primjerice, američki fizičar Tom Cochran na Forumu u Astani predložio je zabranu proizvodnje visokoobogaćena urana. Riječ je o uranu koji ima koncentraciju izotopa 235 ili 233 veću od 20 posto, a koristi se za proizvodnju oružja. Cochran tvrdi da netko tko raspolaže dovoljnim količinama tog materijala jednostavnu bombu može konstruirati za nekoliko tjedana, te da se stoga o kontroli nuklearnog naoružanja ne može govoriti, a da se proizvodnja tog materijala ne stavi pod nadzor. No da bi se to dogodilo, mora se postići dogovor velikih sila, a on se neće dogoditi ako se svi ne odreknu proizvodnje nuklearnog materijala.

Glavna prepreka tomu su SAD, odnosno tamošnja ratna mornarica koja visokoobogaćeni uran rabi kao gorivo za reaktore u svojim ratnim brodovima. Ti reaktori zbog toga imaju puno duži rok trajanja od brodovlja drugih država, pa mornarica svaki prijedlog odustajanja od njih uporno odbija. Taj je primjer zapravo dobra metafora cjelokupna svjetskog nuklearnog sustava, gdje globalni moćnici već desetljećima ne pronalaze način kako pojedinačne nacionalne interese uklopiti u opći interes. Usprkos svijetlim primjerima, poput Kazahstana, događaji od prošle godine pokazuju da svijet ni nakon 50 godina nije ništa bliže postizanju globalnog konsenzusa, a čovječanstvo, iako tehnološki spremno, etički je potpuno nesposobno iskoristiti blagoslov nuklearne energije.

TAKVA NESPOSOBNOST postizanja konseznusa potvrdila se i proučavajući svjetske reakcije na katastrofu u japanskoj Fukushimi početkom godine, ali i eksplozije u skladištu potrošenog nuklearnog goriva u francuskom Mercouleu nekoliko mjeseci kasnije. Dok su nuklearni stručnjaci gotovo jednoglasno tvrdili da su događaji u Fukushimi, usprkos katastrofalnu ishodu, zapravo dokaz sigurnosti nuklearne energetike, jer je tamošnja elektrana bez ikakvih problema izdržala potres od 8,5 stupnjeva prema Richteru, zeleni aktivisti i ekološki lobisti pokrenuli su jaku medijsku kampanju za globalni odustanak od atomske energije i zatvaranje postojećih elektrana. Danas, pola godine poslije, može se reći da su rezultati te kampanje dvojaki. Znatan broj država pokrenuo je reviziju svojih planova, neke poput Izraela i Venezuele deklarativno su odustale od planova za gradnju nuklearnih elektrana, neke, poput Kine, za trećinu su smanjile svoje planove, dok su neke države, poput Njemačke, potpuno odustale od nuklearne energije, pa bi se sve tamošnje elektrane trebale zatvoriti do 2020. No usprkos tome, prema procjenama Svjetske nuklearne asocijacije, tijekom sljedećeg desetljeća globalni nuklearni kapacitet porast će za 30 posto, a do 2030. za 66 posto. Pojednostavljeno, to znači da će se bez obzira na odustanak Njemačke i nekih drugih država u sljedećih osam godina u svijetu izgraditi 79 novih reaktora i da će ih 2020. ukupno na svijetu biti više od 500.

Nursultan Nazarbayev i
Barack ObamaNursultan Nazarbayev i Barack ObamaTaj broj uvelike demonstrira temeljnu dvojbu vezanu uz nuklearnu energiju, odnosno činjenicu da je ona i dalje nezamjenjiva za sve države koje imaju velike energetske potrebe, a male resurse. Nijedna država ne ilustrira takve dvojbe bolje od Japana, čiji je nuklearni kapacitet nakon Fukushime prepolovljen. Naime, nakon razorna potresa, 13 od 52 japanske elektrane odmah je prestalo raditi. Pod pritiskom javnosti, vlada je donijela odluku o obustavi njihova rada, a daljnjih 15 isključeno je zbog redovna održavanja ili činjenice da se nalaze u seizmički intenzivnim područjima. Tako je u upotrebi ostalo samo 25 elektrana, a nakon što je vlada donijela odluku o zatvaranju još triju, državi je prijetila opasnost od nestašice električne energije, pa je cijeli proces zaustavljen. U svom inauguracijskom govoru novi japanski premijer Yoshihiko Noda obećao je da Japan neće graditi nove nuklearne elektrane, no takvo obećanje za sobom vuče velike probleme i goleme troškove. Japan je oko 40 posto električne energije dobivao iz svojih nuklearnih elektrana, a da bi to nadomjestio, zbog specifične zemljopisne pozicije, morat će radikalno pojačati uvoz plina i ugljena, ali i uložiti stotine milijardi dolara u gradnju nove infrastrukture.

TO ĆE NEOSPORNO poremetiti svjetsko energetsko tržište, ništa manje nego i njemačka odluka. Tamošnji stručnjaci izračunali su da će četvrtinu električne energije koja je dosad dobivana iz nuklearnih elektrana Njemačka nakon 2020. morati nadoknaditi ili kroz povećanje uvoza ugljena za osam milijuna tona godišnje, što bi imalo teške ekološke posljedice, ili kroz povećanje potrošnje plina, što ujedno i znači povećanje energetske ovisnosti o Rusiji. Dakako, dio potrebne energije osigurat će se i povećanjem potrošnje iz obnovljivih izvora, ali to znači i povećanje cijene energije, što bi moglo biti problem za konkurentnost njemačke industrije. I sam ekološki aspekt ne može se uzeti zdravo za gotovo. Osim izvjesna povećanja potrošnje ugljena, njemačko odustajanje od atomske energije vjerojatno će rezultirati i porastom cijene plina, što će pak mnoge nagnati da umjesto njega opet počnu koristiti loživo ulje, mazut ili neki drugi teški naftni derivat, koji su tijekom proteklih godina, zbog ekoloških razloga, masovno zamijenjeni plinom. Na kraju, u taj nuklearni rebus s puno nepoznanica valja ubrojiti i javno mišljenje, koje bi se u kombinaciji s populizmom političara moglo pokazati veoma važnim. A pokaže li se da je njemačka premijerka Angela Merkel uspjela dugoročno povećati svoju popularnost zbog takve odluke, nije isključeno da će njenim putom krenuti i drugi europski vođe. Uvjeti su tu.

U anketi provedenoj u Francuskoj, državi s drugom najvećom ergelom nuklearnih elektrana na svijetu, koja tako zadovoljava 80 posto svojih potreba za energijom, čak 77 ispitanih izjasnilo se da podržava nekakav oblik smanjenja nuklearnih kapaciteta. Uz takav stav javnosti, razvoj nuklearnih objekata i tehnologija u Europi u sljedećem će razdoblju biti usporen, ali bez prave alternative. Posljedice takvoga statusa quo trenutačno su teško sagledive.

Vezane vijesti

Nuklearno oružje - ustavna kategorija

Nuklearno oružje - ustavna kategorija

Sjeverna je Koreja izmijenila ustav kako bi se u tom najvišem državnom dokumentu proglasila nuklearnom silom, što komplicira napore međunarodne… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika