Leonardo DiCaprio nominiran je za Zlatni globus za ulogu prevaranta koji je zgrnuo bogatstvo lažnim čekovimaAgenti FBI-a već mjesecima traže neznanca koji odjeven u uniformu PAN AM-ova pilota unovčuje diljem svijeta lažne čekove. O njemu ne znaju zapravo ništa, osim činjenice da uopće nema pilotsku dozvolu ni pojma o letenju, a ipak se bez problema ukrcava u svaki PAN AM-ov zrakoplov koji mu se prohtije. Također, jasno im je da imaju posla s iznimno lukavom osobom, koja uvijek predosjeti kad joj je netko na tragu, jer se u nekoliko vješto pripremljenih zamki nije uhvatio nikakav plijen. Pritom su apetiti spretnog prevaranta sve veći: po nekim procjenama, na lažnim čekovima zaradio je dosad više od dva milijuna dolara. Igrom slučaja agenti se uspijevaju domoći njegove pošte u kojoj nalaze samo stripove. Iskusni FBI-evac napokon se dosjeti: “Pa mi zapravo hvatamo klinca!”

Godina Stevena Spielberga U usporedbi s hvaljenim SF trilerom 'Specijalni izvještaj', film 'Uhvati me ako možeš' ujednačenije je i osobnije ostvarenje: osobito je dojmljivo kako Leonardo DiCaprio i Tom Hanks dočaravaju odnos zamjenskog oca i sina na suprotnim stranama zakona Koliko god nevjerojatna, ova je zgoda istinita. Šezdesetih godina na popisu najtraženijih kriminalaca Amerike bio je i izvjesni Frank Abagnale jr., koji je većinu pripisanih “zlodjela” počinio dok je još bio maloljetan. Dijete razvedenih roditelja, Abagnale je pobjegao od kuće u New Yorku sa 16 godina i vrlo brzo ustanovio da će zarađivati puno bolje ako posvuda rastrubi da je bar jedno desetljeće stariji. Iluziju su činile uvjerljivom njegove prirodne sjedine, zrelo držanje i sklonost eleganciji, a sposobnost varanja i krivotvorenja naučio je još kao 15-godišnjak, dok je s očevih kreditnih kartica krao po stotine dolara kako bi mogao izvoditi po dućanima i restoranima djevojke kojima se udvarao. Klinac je shvatio da je umijeće unovčavanja lažnih čekova ponajprije u dojmljivoj prezentaciji: anonimca s ulice u bankama gledaju sumnjičavo, bez obzira na njegovu slatkorječivost. Kada je uočio s kakvim strahopoštovanjem svi dočekuju PAN AM-ove pilote, kako u bankama tako i hotelima, predstavio se kao novinar školskog lista i od PAN AM-ove uprave doznao sve što ga zanima – kako se nabavlja uniforma pilota, pilotska dozvola i osobna iskaznica. Domogavši se svega što mu je trebalo, počeo je blistavu karijeru i nijednom se nije našao u nevolji. U zrakoplovima se predstavljao kao zamjenski pilot i uvijek ljubazno odbijao ponudu da sjedne za upravljački pult. Stjuardese bi se za njega otimale, a u bankama bi se uvijek obraćao najzgodnijim službenicama, koje su nerijetko pristajale na ljubavni sastanak po završetku radnog vremena. Karijeru lažnog pilota završio je svojevoljno, jer mu je već pomalo dosadila. Prikrio se u Georgiji i u prijavi za stan napisao da je po zanimanju liječnik. Susjedi su ga upoznali s činovnikom iz obližnje bolnice, koji ga je pozvao da – zbog kroničnog nedostatka kadrova – nadgleda jedan od njihovih odjela. Ne mogavši odoljeti iskušenju, Abagnale je prihvatio i punu godinu dana nosio liječničku kutu. Za razliku od Siniše Filipovića, koji se prije dvije godine lažno predstavljao kao liječnik u zagrebačkim bolnicama i obavljao operacije za koje nije bio kvalificiran, Abagnale se grozio krvi i bilo kakvih bolesti te je posve dobro funkcionirao raspoređujući druge kolege na radne zadatke. Zatim je neko vrijeme radio kao profesor na sveučilištu, predajući sociologiju, a ništa manje nije bio uvjerljiv ni kao odvjetnik s harvardskom diplomom. Tajna njegova uspjeha bila je u sigurnom nastupu i u činjenici da većina ljudi nisu u stanju razlikovati privid od stvarnosti. Osim toga, koliko god je društveni sustav zasnovan na nužnosti kvalifikacija, prevarantu je vrlo lako pretvarati se da ih posjeduje, jer one vrlo često uopće nisu nužne.

Tražen u svih 50 američkih država te u 14 zemalja po Europi i Aziji, Abagnale je prvi put uhićen početkom sedamdesetih u Francuskoj, gdje je u zatvoru odležao pola godine, a potom je izručen u Švedsku. Nakon nekoliko mjeseci tamo su po njega došli FBI-evi agenti, međutim, on im je uspio pobjeći iz zrakoplova pri slijetanju na američko tlo. Prikrio se u Georgiji, sve dok ga opet nisu uhitili, ali se u zatvoru opet nije dugo zadržao, jer se izvukao na “lijepe riječi”. Trajno je uhvaćen ubrzo nakon toga – i time se osobito ne ponosi. U New Yorku je jeo hot dog ispred hotela “Waldorf Astoria”, kad su mu pristupila dva FBI-eva agenta i povikala: “Hej, Frank!” Umjesto da se pravi da ih ne pozna, on im je odzdravio i završio s lisicama na rukama. Dobio je 12 godina zatvora, ali je kao uzoran kažnjenik odslužio samo tri. Tijekom robijanja završio je nekolicinu fakultetskih kolegija, no po izlasku iz zatvora nije se snalazio – sve dok mu nisu pomogli FBI-ev agent koji ga je uhitio u Georgiji i policajac koji je kontrolirao njegovo ponašanje na uvjetnoj slobodi. Na njihovu preporuku počeo je raditi za FBI otkrivajući krivotvorene čekove i objašnjavajući ponašanje i psihološke profile krivotvoritelja. Ta se djelatnost ubrzo prometnula u profitabilan biznis, pa je Abagnale počeo savjetovati velike tvrtke kako da zaštite svoje čekove od krivotvorenja. Zahvaljujući efikasnim patentima on je danas ipak postao milijunaš – i to ne krivotvorenjem čekova nego njegovim sprečavanjem.

Svoju fascinantnu životnu priču Abagnale je izložio u autobiografskoj knjizi “Uhvati me ako možeš”, koju je napisao u suradnji sa Stanom Reddingom još 1980. Hollywood se odmah zainteresirao i Abagnale je prodao prava za tada razmjerno visoku cijenu – 250 tisuća dolara. Nekoliko puta najavljivan, filmski projekt pod tim naslovom stalno je obustavljan i vjerojatno bi bio već i zaboravljen da prije četiri godine siže nije zainteresirao Jeffa Nathasona, scenarista nastavaka hollywoodskih blockbustera “Brzina” i “Gas do daske”. Njegov je scenarij dobro ocijenjen u “Dreamworksu”, najmlađem hollywoodskom “majoru” koji su 1996. osnovali Steven Spielberg, Jeffrey Katzenberg i David Geffen. Spielberg je isprva htio samo producirati film, a za redatelja je određen Gore Verbinski (“Mišolovka”, “Meksikanac”). U scenariju su bile dvije glavne uloge, ona Abagnalea i fiktivnog FBI-eva agenta koji mu je neprestano na tragu: prva je ponuđena Leonardu DiCapriu, za kojeg je procijenjeno da zbog svog vječno dječačkog izgleda može uvjerljivo dočarati maloljetnog prevaranta, a druga Jamesu Gandolfiniju, zvijezdi serije “Obitelj Soprano”. Oba su glumca pristala, međutim, DiCaprio se upleo u mučnu i dugotrajnu produkciju kostimiranoga gangsterskog epa Martina Scorsesea “Bande New Yorka”, pa je ubrzo postalo očito da se početak snimanja filma “Uhvati me ako možeš” mora pomaknuti. Verbinski i Gandolfini otpali su zbog drugih obveza, a nakon što su neko vrijeme kao redatelji figurirali Miloš Forman, Cameron Crowe, Lasse Hallstrom i David Fincher, Spielberg je sam odlučio režirati film. Njegova odluka ohrabrila je Toma Hanksa da prihvati ulogu FBI-eva agenta Carla Hanrattyja, što je bio prilično rizičan potez, budući da je bila riječ o zadatku za karakternoga glumca a ne za hollywoodsku zvijezdu. Ipak, Hanksa su, čini se, zadnjih godina počeli privlačiti upravo netipični angažmani. Radikalno se debljao i mršavio za film “Brodolom života”, u “Putu do uništenja” – nasuprot svom imidžu sveameričkog dečka – glumio je plaćenog ubojicu, pa mu je uloga neuglednog Hanrattyja, s naočalama, tamnim činovničkim odijelom i obveznim šeširom, bila zanimljiv izazov.

Film je snimljen u predviđenom roku i s budžetom tek nešto većim od 50 milijuna dolara, što je rekordno niska cijena u odnosu na broj lokacija i glumaca te trud da se na ekranu uvjerljivo dočaraju šezdesete godine prošlog stoljeća. Funkciju pridruženog producenta i prvog pomoćnika režije, kao i u prethodnom Spielbergovu filmu “Specijalni izvještaj”, opet je obavio Sergio Mimica-Gezzan, sin veterana hrvatske kinematografije Vatroslava Mimice. Premijera je trebala biti uoči božićnih blagdana, no Spielberga je donekle uznemiravala činjenica da su se neposredno prije počele prikazivati dugo najavljivane “Bande New Yorka”, također s Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi. Ipak, razloga za zebnju nije bilo. Scorseseov film dobio je samo ograničenu distribuciju, tek da bi se kvalificirao za natjecanja za Oscare i Zlatne globuse, no u njima – sudeći po znatnom broju suzdržanih recenzija vodećih američkih kritičara – neće imati osobito plodnu žetvu. Nasuprot tome, “Uhvati me ako možeš” počeo se prikazivati u više od tri tisuće američkih kina i u prvih pet dana zaradio 48 milijuna dolara (nakon dva tjedna ukupni utržak mu je više od sto milijuna). Film je – kao i krimi-komedija “Oceanovih jedanaest” prošle godine – iskoristio dominaciju bajkovitih spektakala u predbožićnom i prednovogodišnjem razdoblju kao što su serijali “Harry Potter” i “Gospodar prstenova” te se nametnuo kao jedini primjeren izbor za 20 i 30-ineštogodišnjake. Također, recenzije su puno bolje nego u slučaju “Bandi New Yorka” (čak 96 posto kritika pozitivno je intonirano): “Rijetkost među rijetkostima – srednjostrujaški američki film napravljen sa šarmom i inteligencijom”, oduševljeno je konstatirao doajen američke filmske kritike Andrew Sarris, a njegov mlađi kolega Michael Wilmington iz Chicago Tribunea također nije štedio pohvale: “Superioran film napravljen s lakoćom, u kojem je svaki od sudionika na svom kreativnom vrhuncu.” Karakteristično, kada su objavljene nominacije za Zlatni globus, Leonardo DiCaprio nominiran je za ulogu u filmu “Uhvati me ako možeš”, a ne za “Bande New Yorka”.

Po Jamesu Berardinelliju s web sitea ReelViews, “Uhvati me ako možeš” prvi je Spielbergov film koji se približio komediji, nakon komercijalno katastrofalnog izleta u taj žanr prije više od dva desetljeća s “Ludom invazijom na Kaliforniju” (potonji je u međuvremenu stekao kultni status). Ipak, pravi žanr je u ovom slučaju malo teže odrediti, jer “Uhvati me ako možeš” objedinjuje elemente komedije, drame i krimića. Spielberga je priča o Franku Abagnaleu jr.-u privukla stoga jer je glavni junak, kao i on sam, dijete razvedenih roditelja, pa je taj dramski segment u filmu prezentiran iznimno ozbiljno: filmski je Abagnale opsjednut mišlju da ponovno združi oca i majku, a neke od njegovih pustolovnih prijevara doimaju se samo kao put do ostvarenja tog cilja. Spielberga je vjerojatno zaintrigirala i činjenica što je glavni junak tako mlad obavljao svoje pothvate: i on sam je još kao maloljetnik obilazio hollywoodske studije, a, također, između showbusinessa i lažnog predstavljanja katkad i nije baš tako velika razlika. Unatoč tome što traje 140 minuta, film se gleda iznimno lako, a svaka od cjelina u toj epskoj priči (radnja se odigrava između 1963. i 1974. godine) besprijekorno je dotjerana i balansirana. Uvodna animirana špica posveta je klasičnim radovima Saula Bassa (Premingerovi i Hitchcockovi filmovi) i Fritza Frelenga (serijal o Pink Pantheru), glazba Johna Williamsa oponaša ugođaj filmskih “soundtrackova” Henryja Mancinija, a fotografija Janusza Kaminskog modernistički dočarava retro-ugođaj. Usporedimo li dva filma koja je ove godine režirao hiperaktivni Spielberg (pribrojimo i produkciju hit SF serije “Odvedeni”), “Specijalni izvještaj” je neosporno ambiciozniji, međutim, “Uhvati me ako možeš” ujednačeniji je ali i osobniji. Finu emocionalnu nijansu daju mu izvedbe DiCaprija i Hanksa koje nijansirano naznačuju da su Abagnale i Hanratty zapravo zamjenski otac i sin, unatoč tome što su na suprotnim stranama zakona. Malo je suvremenih hollywoodskih produkcija koje su u formi zabave u stanju ponuditi i prilično ozbiljne sadržaje.

KRIVOTVORITELJ SA ŠARMOM I STILOM
Milijuni dolara na zaštiti od lažnih čekova

Frank Abagnale jr. (danas Frank W. Abagnale) nije bio osobito oduševljen činjenicom što će Steven Spielberg ekranizirati njegovu životnu priču. Ugledni stručnjak koji je u protekla dva desetljeća zaradio milijune dolara na patentima protiv krivotvorenja čekova i koji po predavanju na prigodnim seminarima naplaćuje najmanje 15 tisuća dolara odriče se svoje burne mladosti. “Smatram da je moja prošlost bila nemoralna, neetična i nezakonita. Njome se zbilja ne ponosim”, istaknuo je na svojoj web stranici. Ne sviđa mu se ni to što će ga odsad prepoznavati čitava Amerika, a on za to neće dobiti ni centa jer je filmska prava na svoju autobiografiju prodao još prije dva desetljeća.
Ipak, spremno je surađivao sa Spielbergom na snimanju i bio impresioniran kako je redatelj slojevito prikazao njegov mladenački život. Abangale – koji sada ima 54 godine i jednako je elegantan kao i dok je bio kradljivac (odijelo Brioni, košulje Oxford s osobnim anagramom na manžetama) – živi u Tulsi, sretno je oženjen i otac je troje djece. Njegova knjiga “Umijeće krađe: kako zaštititi sebe i svoj posao od prevare” također je bestseler.