Za razliku od hrvatskih izdavača koji obično čuvaju neke jake adute za zadnje dane prosinačkog non-stop shoppinga, globalne diskografske korporacije prema nepisanom pravilu zatvaraju kataloge s novim albumima već do kraja studenoga. Njihovu diktatu se bez većeg otpora pokoravaju utjecajniji nezavisni nakladnici, pa se popis najboljih albuma iz svjetske produkcije može mirno zaključiti tjedan dana prije Božića. Nakon toga treba odgovoriti na pitanje je li to bila dobra ili loša godina za pop-glazbu. U 2002. vojničke koračnice su prvi put nakon Vijetnamskog rata odjekivale jače od pop-hitova, bilo je dosta neispunjenih očekivanja (Moby, Death In Vegas) i totalnih razočaranja (Santana), pjevačke dive zamijenjene su striptizetama (Kylie, Shakira, Christina Aguilera), hip-hop je teško obolio od sindroma Eminem, a ulični rockerski revival pretvorio se u još jednu profitabilnu investiciju diskografske industrije.

Na drugoj strani ostalo je mnoštvo kvalitetnih albuma vrlo različitog stilskog usmjerenja, ali dvojbu o dobroj ili lošoj godini razriješila je vijest o smrti Joea Strummera. Nenadmašni frontman The Clasha pred kraj solo-karijere blistao je samo na albumu “Rock Art and the X-Ray Style”, međutim više nitko nije mogao umanjiti njegove goleme zasluge iz prošlosti. Strummer je za generaciju koja je odrastala na punku i new waveu bio važan poput Lennona ili Dylana, a The Clash je tada postao najutjecajniji rock band na svijetu. U svojoj najkreativnijoj fazi brixtonska četvorka je između prosinca 1979. i prosinca 1980. objavila legendarni dvostruki album “London Calling” i trostruki “Sandinista”. Poslije je Rolling Stone proglasio “London Calling” najboljim albumom desetljeća, ali 1980. je po mnogima ipak bila loša godina zbog tragične pogibije Johna Lennona. Na isti način se Strummerova smrt nadvila nad 2002. i to se ne bi promijenilo čak i da su favorizirani Massive Attack i Asian Dub Foundation stigli na vrijeme s novim albumima.

1.Giant Leap – ‘1 Giant Leap’ (Palm Pictures)

Jamie Catto i Duncan Bridgeman nisu imali osobito velike planove kad su pokucali na vrata novog ureda Chrisa Blackwella, diskografskog vizionara koji se u Island Recordsu proslavio otkrićima Boba Marleyja i U2. Donedavni član Faithlessa i bivši producent teen-pop atrakcije Take That donijeli su mu skice za zajednički “world music” album, ali Blackwella nije zanimao običan studijski projekt. Poslao ih je na šestomjesečno putovanje koje je obuhvatilo 25 zemalja na svim kontinentima osim Južne Amerike. Oboružani laptopima i digitalnim kamerama Catto i Bridgeman usput su snimili Michaela Stipea, Neneh Cherry, Baaba Maala, Horacea Andyja, Michaela Frantija (Spearhead), bollywoodsku primadonu Ashu Boshle, indijanski vokalni trio Ulali i južnoafrički ženski zbor Mahotella Queens, a na hit singlu “My Culture” Robbie Williams odigrao je najbolju ulogu u karijeri. Raskošni global-ambient “1 Giant Leap” objavljen je i u proširenom DVD-izdanju.

2. Flaming Lips – ‘Yoshimi Battles The Pink Robots’ (Warner / Dancing Bear)

U prvih 15 godina karijere Flaming Lips prošli su svašta. Od smjelih, ali često uzaludnih avanturističkih pothvata na nemirnim granicama neopsihodelične avangarde do izvrsnog albuma “The Soft Bullets” iz 1999., zatrpanog usporedbama s acid-rock klasicima iz 60-ih. Na ništa manje impresivnom jedanaestom albumu Yoshimi je definitivno pobijedila ružičaste robote, a trio iz Oklahoma Cityja je uz pomoć producenta Davea Friedmana (Mercury Rev) još jedanput izazvao najodanije sljedbenike Syda Barretta koji već tri desetljeća maštaju o njegovu povratku i priželjkuju predstavljanje barem jednog legitimnog nasljednika.

3. DJ Shadow – ‘The Private Press’ (A&M / Aquarius)

Njegov prvijenac “Entroducing”, od prvog do zadnjeg takta izveden u “cut-and-paste” tehnici, istaknut je u gotovo svim relevantnim pregledima najboljih albuma iz prošlog desetljeća. Ne udaljavajući se previše od pažljivo razrađene formule “abstract hip hopa”, kalifornijski “gospodar samplera” na drugom je albumu pomirio digitalnu tehnologiju sa soul, funk i rock tradicijom, a u pretraživanju second hand shopova dobacio je sve do zaboravljenih ploča acid-freaka Dennisa Olivierija i liverpoolskog progressive-rock sastava Colonel Bagshot. Retro-futurizam je katkad samo pokriće za nedostatak originalnosti, ali DJ Shadow nema takvih problema.

4. Flunk – ‘For Sleepyheads Only’ (Guidance)

Producent Ulph Nygaard, gitarist Joe Bakke i pjevačica Anja Oyen Vister pretvorili su nedodirljivi electro-pop klasik “Blue Monday” u gotovo savršen primjerak moderne downtempo glazbe, koji je najprije privukao radoznale fanove New Ordera. Iako se njihova prethodna iskustva sastoje od samo nekoliko godina staža u lokalnim norveškim pop bandovima, Anja je odmah zazvučala poput Bjork, a neobičan spoj akustične gitare, ritam-mašine i flaute podsjetio je na najinventivnije produkcijske zahvate Williama Orbita. Da bi iznenađenje bilo potpuno, Flunk su na istu razinu podigli cijeli debitantski album.

5. Salif Keita – ‘Moffou’ (Universal / Aquarius)

Afro-pop veteran Salif Keita proslavio se briljantnim albumom “Soro” koji je 1987. nametnuo znatno više standarde u produkciji suvremene zapadnoafričke glazbe. Za njim su krenuli Youssou N’Dour, Mory Kante i Baaba Maal, no Keita je ubrzo promijenio smjer i sljedećih nekoliko godina potrošio na prilagođavanje standardima američkog soul mainstreama. Na domaći teren vratio ga je novi val malijskih “roots” glazbenika, a tridesetogodišnje iskustvo pretočeno je u album koji nimalo ne zaostaje za “Soro”. Prvi dokaz je duet s Cesarijom Evorom u pjesmi “Yamore”, ali “zlatni glas Malija” jednako je moćan u klasičnom afrobluesu, kao i u modernoj “africani”.

6. Manu Chao – ‘Radio Bemba Soundsystem’ (Virgin France / Dallas)

Među bootleg snimkama s nekog od 130 koncerata, odsviranih na maratonskoj turneji kroz 38 država, možda bi se našao i kakav precizniji opis fenomena Manu Chao, ali njegov prvi autorizirani “live” zapis daleko je najbolji koncertni album objavljen u 2002. Snimka preklanjskog koncerta u Parizu bilježi već standardni repertoar sastavljen od hitova s albuma “Clandestino” i “Esperanza”, nekoliko poznatijih pjesama Mano Negre i jedva prepoznatljivih obrada poput furiozne punk verzije prastarog reggae klasika “Blood And Fire”, a sve skupa zvuči kao poziv na još jedno okupljanje radikalnih antiglobalista.

7. Lightning Head – ‘Studio Don’ (Sonar Kollektiv / Trolik)

Nepoznato ime Lightning Head, nejasan naslov “Studio Don” i mutna fotografija nekog tipa koji izgleda kao mlađi brat Elvisa Costella skrivaju najzanimljiviji dance album iz 2002. Glyn “Bigga” Bush bivši je član kultnog trip-hop i dub-house banda Rockers Hi Fi, a njegov novi projekt inspiriran je evergreenima koji su prije tridesetak godina izlazili iz jamajkanske produkcije “Studio One”. Konačni rezultat zamalo je besprijekoran miks reggaea, duba, funka, soula, brazilske batucade i kubanske salse, ali još veći dobitak proizlazi iz tretmana “live” instrumenata koji u ovako spretnim rukama mogu izbrisati najsavršeniji kompjutorski program.

8. Queens Of The Stone Age – ‘Songs For The Deaf’ (Interscope / Aquarius)

Potraga za nu-metal bandom koji može podnijeti nešto više od bučne tinejdžerske zabave završila je na trećem albumu Queens Of The Stones Age. Gitarist Josh Homme, basist Nick Oliveri, novi frontman Mark Lenegan (ex-Screaming Trees) i bubnjar Dave Grohl jednostavno su prejaki za bilo kakvu usporedbu s Korn, pa čak i za hvaljeni System Of Down. Umjereno brzi i jako glasni Q.O.T.S.A. najbliži su stoner-metal sekciji grunge scene, ali pažljivije slušanje otkriva i pasionirane skupljače heavy metal starina, koji se rado vraćaju do Blue Oyster Culta ili putuju još dalje u prošlost, sve do metaliziranih west coast rockera iz klase Iron Butterfly.

9. Cornershop – ‘Handscream For A Generation’ (Wiija / Dallas)

Makar je riječ o autorima planetarnog hita “Brimful Of Asha”, malo je vjerojatno da bi neka velika kuća podržala Tjindera Singha i Bena Ayersa, koji su u jedan album zapakirali indie-rock gitare, klasične disco ritmove, retro-psihodeliju, hip hop, french-house, indijski folklor, stari funk i reggae, te singl “Lessons Learned From Rocky I To Rocky III” sa zapaljivom mješavinom glam- rocka a la Marc Bolan i Stonesa iz “Brown Sugar”. Ako se možete pomiriti s činjenicom da ovo nije priželjkivani nastavak pet godina starijeg albuma “When I Was Born For The 7th Time”, brzo ćete doći do zaključka da se čekanje na novi Cornershop itekako isplatilo.

10. Thievery Corporation – ‘The Richest Man In Babylon’ (ESL / Trolik)

Formula za “cosmic music”, odnosno kozmopolitsku glazbu, pojavila se na prvim izdanjima kalifornijskog labela “Six Degrees”. Kompilacije iz edicije “Traveler” predstavile su urbane, elektronikom prožete stilove iz afričkog, arapskog, azijskog i latinoameričkog miljea. Istu formulu rabili su Thievery Corporation na svom trećem albumu, ali pritom su napravili dva velika koraka naprijed u odnosu na “Six Degrees”. Snimili su “organic downtempo” album na kojem je elektronika definitivno gurnuta u drugi plan i uspjeli su za samo 57 minuta zaokružiti put oko svijeta, praćeni šarenom povorkom vanjskih suradnika s pet kontinenata.

11. The Streets – ‘Original Pirate Material’ (Pure Groove / Dancing Bear)

Umjesto jednostavnih hip-hop i ragga fraza karakterističnih za “2-step” i “UK garage” produkciju, 22-godišnji birminghamski MC Mike Skinner usavršio je autentičnu uličnu poetiku u kojoj se prepoznaju prigušeni odjeci ranog Massive Attacka i nešto naglašeniji utjecaji trenutačno vodećeg otočkog rappera Roots Manuve. U nekim komentarima The Streets je opisan kao britanski odgovor na Eminema, ali Skinner je već na debitantskom albumu pokazao da ima mnogo više poetskog dara od detroitskog brbljavca i vjerojatno bi mu bolje pristajala usporedba s Lintonom Kwesijem Johnsonom.

12. Bollywood Brass Band – ‘Rahmania’ (Exit Emergency)

Londonski BBB je multietnička limena glazba specijalizirana za obrade popularnih melodija iz indijskih filmova. Nakon niza zapaženih nastupa na najvećim “world music” pozornicama promoviran je u respektabilnu koncertnu atrakciju, a album “Rahmania” dokazuje da se ovaj koncept može prenijeti u studio bez gubitaka kakve obično imaju balkanski brass bandovi kad ih ambiciozni producent zatvori u četiri zida. Rekonstrukcije 12 hitova najtraženijeg indijskog kompozitora filmske glazbe A. R. Rahmana izvedene su tako da mogu privući i slušatelje koji nemaju pojma gdje je taj Bollywood, a četiri dodatna remiksa osiguravaju izlaz na plesni podij.

13. Lemon Jelly – ‘Lost Horizons’ (XL / Dallas)

Nitko još nije objavio njihovu fotografiju i nema načina da ih prepoznate makar cijelo popodne sjedili za susjednim stolom, ali Nick Franglen i Fred Deakin već dvije-tri godine drže visoko mjesto na popisu “downtempo” inovatora. U 60 minuta drugog albuma “Lost Horizons” postavili su osam kompozicija koje bi svakako trebali čuti poklonici Krudera & Dorfmeistera, Thievery Corporation i Fila Brazilie. Kroz “Ramblin’ Man”, “Nice Weather For Ducks” i “Experiment Number Six”, Lemon Jelly su čak uspjeli redefinirati klasični progresssive-rock s početka 70-ih, a upravo je na tom ispitu nekoliko puta padala poznatija i iskusnija Fila Brazilia.

14. Beck – ‘Sea Change’ (Geffen / Aquarius)

Poslije briljantnog albuma “Odelay” pomalo ekscentrični kalifornijski kantautor nametnuo se kao globalni trendsetter, a najtiražniji pop-magazini uveli su “post-Beck” etiketu za identifikaciju mladih talenata koji ne priznaju žanrovske granice. Međutim, do danas se nitko od tih stilskih nomada nije pokazao svestranim poput Becka, koji će, ako ovako nastavi, dopisati post scriptume za svako važnije poglavlje iz novije povijesti pop-glazbe. Na prošlom albumu “Midnite Vultures” bio je toliko duboko zagazio u electro-funk da su ga neki već vidjeli kao novog Princea, a ovdje je s jednakim žarom dozivao Grama Parsonsa, Arthura Leeja i Nicka Drakea.

15. Peter Gabriel – ‘Up’ (Real World / Dallas)

Nakon izdvajanja koncertnih dokumentaraca, filmskih soundtrackova i CD-a s glazbom iz multimedijalnog projekta “Ovo”, u diskografiji Petera Gabriela ostaje samo sedam studijskih albuma. Na internoj rang-listi bilo kojeg fan kluba “Up” će sigurno zaostati iza fascinantnog trećeg albuma, iza “Security” i iza “Us”, no kad se 10 novih pjesama postavi u okvir recentne pop-produkcije, jasno je da Gabriel opet ima jače adute od starih rivala Davida Bowieja (“Heathen”) i Bryana Ferryja ( “Frantic”).

16. Terranova – ‘Hitchhiking Nonstop With No Particular Destination’ (K7 / Menart)

Dok britanski dance magazini forsiraju stil “electroclash”, berlinska Terranova na drugom albumu prilazi revivalu electro glazbe s bitno drugačijih pozicija do kojih se ne dolazi bez dobrog poznavanja britanskog i njemačkog new wavea. Većinu zasluga treba pripisati lideru banda DJ Fetischu i uigranom studijskom timu, no kako Terranova nema pravog frontmana, u prvi plan dolaze dvije poznate gošće. Premda je ponovni angažman Catha Coffeyja (ex-Stereo MC’s) teško zaobići zbog direktnog linka na prethodni album “Close The Door”, glavna atrakcija je ovoga puta Ari-Up, legendarna punk princeza iz ženskog banda The Slits. Ovo je njemački album godine!

17. Tom Waits – ‘Alice / Blood Money’ (Anti-Epitaph / Dancing Bear)

Problem nije u razdvajanju “Alice” od “Blood Money”. To je učinio sam Tom Waits kad je nešto više od 90 minuta materijala rasporedio na dva albuma, usmjeravajući “Blood Money” prema “Bone Machine”, a “Alice” prema mnogo starijim radovima s kraja 70-ih. No Waits je pjesme za oba albuma napisao i producirao zajedno sa suprugom Kathleen Brennan, na snimanju je angažirao istu ekipu glazbenika predvođenu basistom Larryjem Taylorom, a na kraju je sve uklopio u dugogodišnju suradnju s kazališnim redateljem Robertom Wilsonom. Dovoljno da uvjeri fanove kako je besmisleno imati samo jedan album.

18. Foo Fighters – ‘One By One’ (RCA / Menart)

Uvjerenje koje zasad dijele samo neki vatreni navijači Foo Fightersa suprotstavlja se svim poznatim teorijama o naglom usponu Nirvane, ali nakon “One By One” i hladnija glava može pomisliti da je najveća faca Seattle-grungea bio samozatajni Dave Grohl, a ne razvikani rockerski superstar Kurt Cobain. Za razliku od Krista Novoselića, koji se nakon havarije sa Sweet 75 prepustio uživanju u staroj slavi, Grohl je preko četvrtog albuma Foo Fightersa definitivno zauzeo mjesto predvodnika kurentnoga grunge revivala. Posve zasluženo jer samo pjesma “Disenchanted Lullaby” vrijedi više od cijelog opusa Nickelbacka.

19. Blackalicious – ‘Blazing Arrow’ (MCA / Aquarius)

Slušatelj s nedovoljno informacija o zbivanjima u hip-hop undergroundu mogao bi pretpostaviti da je “Blazing Arrow” snimljen na zajedničkom sessionu Jurrasic 5 i De La Soul. U pjesmi “4000 Miles” doista se oglasio Chali 2Na iz Jurrasic 5 i kroz “Paragraph President” provučen je sample De La Soula, međutim Blackalicious je potpuno autentična pojava i jedna od najjačih uzdanica progresivnog dijela kalifornijske hip-hop produkcije. Xsavier Mosley i TJ Parker počeli su karijeru pod pokroviteljstvom DJ Shadowa, ali ovdje su se više oslonili na ugledne goste kao što su Gil Scott-Heron, Money Mark i Ben Harper.

20. David Gray – ‘New Day At Midnight’ (Iht / Dancing Bear)

Nakon dva milijuna prodanih primjeraka u Britaniji i posebnog priznanja koje je “White Ladder” dobio u Irskoj kao najprodavaniji album svih vremena, David Gray morao je odustati od jeftine kućne produkcije i nekako pomiriti svoj urban-folk identitet s novostečenim statusom najpopularnijeg britanskog kantautora. Tranzicija je izvedena vrlo uspješno jer “New Day At Midnight”, od uvodne pjesme “Dead In The Water”, preko “Caroline” i “Last Boat To America” do finalne klavirske kompozicije “The Other Side”, potvrđuje sve procjene o iznimnoj vrijednosti iznesene nakon “White Ladder”.