26.10.2011. / 10:04

 

Noć živih bankara

Zašto je zombijevski boom koji 'pogađa' SAD i neke druge dijelove svijeta zapravo odraz ekonomskih strahova intelektualnih radnika. Odgovore donosi Torie Bosch u tekstu za online magazin Slate

Druga sezona „Živih mrtvaca" premijerno prikazana prošli tjedan imala je dovoljno veliku gledanost da Williama Seabrooka - novinara koji je uvezao zombije u SAD sa svojim romanom „Čarobni otok" iz 1929. - digne iz mrtvih. Više od 7 milijuna ljudi pogledalo je seriju koja, budimo iskreni, i nije odveć kvalitetan program. Opaki zombiji na stranu, radnja je spora, a likovi plitki. A opet ja i mnogi drugi i dalje vapimo za zombijima kao što zombiji ganjaju mozgove. Osjećajući našu glad, studiji i izdavači obasipaju nas zombijevskom pop kulturom: „književni zombi-roman" Colsona Whiteheada „Zone One" upravo se pojavio u knjižarama, u filmskoj verziji knjige Maxa Brooksa iz 2006. „World War Z" glavnu će ulogu imati Brad Pitt, a tko bi mogao zaboraviti tour de force „Ponos i predrasude i zombiji"?

Čudovišta za erudite

Novost u recentnoj zombi-groznici je njezin intelektualni sjaj. Zombiji više nisu omiljeni žanr usamljenih tinejdžerskih djevaca, makabrično naličje djevojačke opsesije jednorozima. Nemrtvi su prešli put od priprostog grešnog zadovoljstva do čudovišta koje favoriziraju eruditi. (Žalim, Grendele.) Riskirajući učitavanje predubokih značenja u grešno zadovoljstvo, ne mogu ne primijetiti da trenutna era mrtvih crpi snagu iz naše ekonomske depresije. Ako radite u brojnim intelektualnim poljima koja su postala žrtve recesije, zombiji su savršeni predstavnici financijskog horora. Zombijevska apokalipsa je činovnička noćna mora: svijet u kojem vještine koje posjedujemo nikome nisu potrebne. Odvjetnici, novinari, investicijski bankari - oni su žrtve, a ne vođe u svijetu napučenom zombijima. (Iznimka od ovog pravila su, dakako, liječnici.)

U „Živim mrtvacima", najjači među preživjelima podrijetlom su iz radničkih sredina - policajci, lovci, mehaničari. Najslabija u grupi vjerojatno je Andrea, bivša odvjetnica za ljudska prava koja gubi vrijeme oplakujući svoju sestru, studenticu koja nije bila dovoljno oprezna dok je piškila u šumi pa je zaradila ugriz zbog svog nemara. Usred zombi-apokalipse, diploma prava vam je beskorisna - što i nije toliko različito od stvarnog svijeta posljednjih godina. Dok promatramo ljude kako se bore sa zombijima, vidimo izvrtanje društvenog poretka.

Tako svijet zombija funkcionira

Max Brooks je u „World War Z" zabilježio taj strah u prizoru iz post-zombijevske rekonstrukcije:

„Ti si moćan korporativni odvjetnik. Proveo si većinu života pregledavajući ugovore, posredujući u sklapanju poslova, razgovarajući na telefon. U tome si dobar, to te učinilo bogatim i omogućilo ti da unajmiš vodoinstalatera da ti popravi zahod, što ti je omogućilo da i dalje razgovaraš telefonom. Što više radiš, što više zarađuješ, to više nadničara unajmljuješ kako bi ti oslobodili vrijeme za zarađivanje još više novca. Tako svijet funkcionira. Ali jednoga dana više ne. Nikome ne treba pregledati ugovor ni sklopiti posao. Ono što im treba je funkcionalni zahod. I odjednom je taj nadničar tvoj učitelj, možda čak i tvoj šef. Za neke je ovo bilo strašnije od živih mrtvaca."

Svi se mi bojimo da ne postanemo suvišni; nedavno je moj kolega iz Slatea Farhad Manjoo skicirao zastrašujući scenarij u kojem roboti preuzimaju industrije poput prava, medicine pa čak i znanstvenih otkrića. Zombijevska apokalipsa je suprotan scenarij u kojem naše intelektualne vještine postaju bezvrijedne, ne uslijed tehnološkog napretka već potpunog raspada sustava. Za fizičke radnike, priče o zombijima su priče o zasluženom trijumfu: automehaničarske, farmerske, vodoinstalaterske i električarske vještine - da ne spominjemo streljačke - dovode ih na vrh novog društvenog poretka. To nije loše, ali je duboko dezorijentirajuće za svakoga tko je pomislio da fakultetska diploma znači da nikad neće morati popravljati generatore.

Horda koja proždire mozgove

Kod ovih intelektualnih priča o zombijima nije stvar samo u promatranju friško potlačenih kako se trude pronaći smisao u naglavce izokrenutom svijetu. Suburbana/urbana gledateljica koja ne zna loviti, ne zna ubijati životinje niti uzgojiti vlastitu hranu i trebala bi za vrijeme gledanja biti potresena vlastitom nespremnošću. To je egzistencijalni strah od ekonomije prenesen na širu razinu: Ponekad se pitam što bih učinila da izgubim sve. Uselila se k mami? Spavala na kauču nekog velikodušnog prijatelja? Nekako iskoristila svoju vještinu brzog tipkanja? Scenarij zombi-apokalipse koristi ove strahove i dovodi ih do eksplozije.

Gledanje „Živih mrtvaca" podsjeća me da bih u scenariju borbe za opstanak bila samo smetnja. Ponuda pripovjedača bit će veća od potražnje. Nikad nisam otišla na pecanje. Čak ni vatru ne znam zapaliti bez upaljača. Ne mogu lagati sebi i misliti da bih preživjela početni kaos zombijevske invazije (ili bilo koji drugi apokaliptični događaj). Budimo realni, bila bih dio horde koja proždire mozgove, a ne borbeno ljudsko biće. Uživanje u filmovima o zombijima daje nam ispušni ventil za stvarnije strahove od osobnog ekonomskog kolapsa. Colson Whitehead zabilježio je ovaj osjećaj u „Zone One". On piše:

Nuklearni holokaust

„Mrtvi su diplomirali s pohvalnim prosjecima, svaki mjesec davali priloge u vrijedne svrhe, razborito ulagali svoju ušteđevinu oslanjajući se na mudrost svojih mrtvih ovlaštenih financijskih savjetnika i ucrtavali granice dobrih školskih okruga na mentalnim mapama svojih kvartova, često uvrštavanih na dugačke popise u časopisima koji su donosili poretke gradova s najboljom kvalitetom života. Ukratko, izumrli svijet toliko ih je temeljito izbrusio i istrenirao da su u novom bili osuđeni na propast."

Robert Kirkman, autor hit-serije o živim mrtvacimaRobert Kirkman, autor hit-serije o živim mrtvacimaOvi se dojmovi očito mogu primijeniti i na druge apokaliptične priče - pandemiju, nuklearni holokaust (poput onog u otkazanoj, a povremeno izvrsnoj televizijskoj seriji „Jericho"). No, zombiji predstavljaju pravi intelektualni horor jer su većine razornih svjetskih katastrofa kratkoročni događaji. Nakon nuklearnog udara, mrtvi ostaju mrtvi, dok se živi mogu posvetiti obnovi i izbjegavanju radioaktivnosti. Zombiji, međutim, nikada ne posustaju pa je opasnost prisutna i nakon početne kataklizme. Uzmimo roman Justina Cronina „The Passage" u kojem su vampiri mnogo srodniji tradicionalnim zombijima nego vampirima. Croninovi zli vampiri tlače čovječanstvo generacijama; „World War Z" i „Zone One" optimističniji su glede ljudske sposobnosti da nadvlada nemrtve, no duži period zombijevskog kaosa znači također da bi, ukoliko ljudi i uspiju ponovo zauzeti zemlju, kompletna infrastruktura bila uništena. Intelektualni radnici ne bi bili u mogućnosti naprosto ponovo zasjesti u svoje prašnjave Aeron stolice i uzvratiti pozive koje su namjeravali obaviti kad je stažist uteturao žudeći za mozgom.

Robotska apokalipsa?

Oporavi li se ekonomija, slutim da ćemo napustiti zombije kao oblik zabave. Zombijevski boom bit će podsjetnik na zastrašujuću nesigurnost ovoga desetljeća. Ipak mi intelektualni radnici živimo u iluziji da naše vještine imaju smisla. Jednom kada više ne budemo imali potrebu istjerivati svoje strahove od društva u kojem su pregovori o ugovornim uvjetima i optimizacije za tražilice besmislica, kako ćemo sami sebe plašiti budućnošću? Možda dočekamo mjehurić zabave u obliku robotske apokalipse.

Napisala: Torie Bosch

Preneseno s portala Slate

Prevela Diana Robaš

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika