Objavljeno u Nacionalu br. 374, 2003-01-15

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA - Denis Latin

Sutkinja Jasna Smiljanić i prije slučaja Pukanić bila je poznata kao batinaš slobode javne riječi

Proces Ivi Pukaniću bio je osvetnički čin bivšeg državnog odvjetnika Radovana Ortynskog, koji je u vrijeme prijave protiv njega bio državni odvjetnik, zbog kritičkog pisanja Nacionala o njegovu radu, koji je u sabornici doživio totalni moralni, ljudski i profesionalni debakl

Ivo Pukanić - Proces protiv njega bio je osvetnički čin bivšeg državnog odvjetnika Radovana OrtynskogIvo Pukanić - Proces protiv njega bio je osvetnički čin bivšeg državnog odvjetnika Radovana OrtynskogŽivot piše priče, a hrvatsko trulo pravosuđe svakog dana otkriva svoju pravu prirodu. Da nije bilo nedavne presude Jasne Smiljanić, sutkinje Općinskog suda u Zagrebu, kojom se Ivu Pukanića, nekadašnjeg glavnog urednika Nacionala proglašava krivim jer je, prema njenim kriterijima, počinio kažnjivo djelo protiv slobode i prava čovjeka izjavljujući u sudnici da će Pašaliću “doći glave” jer je “lopov i smeće”, te jer je u svojim novinama objavio hrpu tekstova protiv bivšeg Tuđmanova specijalnog savjetnika za opće rastrojstvo tek stvorene države. Nikad ne bi bilo tako kristalno jasno kako kroatofobi, koje je nedavno patentirao aktualni kancelar, imaju sasvim dovoljno razloga za svoju egzistenciju. Činjenica da je ova, novinarima otprije znana djeliteljica (ne)pravde Pukaniću presudila pravomoćno dva mjeseca zatvora, pod uvjetom da Nacional u sljedećoj godini ne bude negativno pisao o “uvaženom” Pašaliću, kod svakog demokratski orijentiranog i slobodoumnog građanina ove zemlje može izazvati samo strah od gubitka osobnih sloboda, prava na pravdu i slobodno izražavanje. U konačnici, ona će iz dana u dan proizvoditi sve više Račanu toliko mrskih kroatofoba, baš kao što je svojedobno Tuđmanova rigidna i autistična izolacionistička politika iz godine u godinu rađala prava krda “stoke krupnog i sitnog zuba”.

Takva sudska presuda definitivno govori kako Hrvatska još uvijek nije napustila praksu kaznenog progona verbalnog delikta koja je karakterizirala olovna komunistička i hadezeovska vremena. Fakat da mišljenje koje je, ne bez razloga, u sudnici izrekao Pukanić postaje kažnjivo djelo zbog kojeg se ide u zatvor i da političar u čijim je rukama bila koncentrirana najveća moć u državi, biva zaštićen frazom “prijetnjama uništavanjem društvenog položaja”, potpuno inkompatibilnom sa zakonskom i moralnom odgovornošću koju na sebe preuzima svatko tko se ozbiljno laća ove profesije, jasno tumači kako je postojećim društvenim sustavom u Hrvatskoj politička kasta lišena bilo kakvih moralnih i kaznenih konzekvenci svoga djelovanja.

Ona nedvosmisleno pokazuje kako cjelokupan sustav, državni aparat i naročito sudska vlast nije u funkciji zaštite pojedinca, njegovih prava pa čak ni državnih ni društvenih vrijednosti koje su temelj svake demokracije.

Najšokantnija je svakako spoznaja da je prijavu protiv Pukanića podnijelo Državno odvjetništvo a ne Pašalić osobno, i to u vrijeme dok je funkciju državnog odvjetnika na sramotu cjelokupnog državnog aparata i politike nečasno obavljao Radovan Ortynski, eda bi se osvetio za vrlo kritičko pisanje Nacionala o njegovu radu, koji je u sabornici doživio, prije nego što je morao biti otpušten iz službe, totalni moralni, ljudski i profesionalni debakl. Već davno je bilo jasno da Ortynski svoju na neviđen način osvojenu funkciju koristi za privatne dealove i vraćanje usluga onima koji su mu taj nemoralni kratkotrajni profesionalni uzlet omogućili. No činjenica da se Pašalić u obrani zakonitosti i ispravnosti svoga političkoga djelovanja koristi uslugama Državnoga odvjetništva koje je prije svega zaduženo da preispituje njega, za Hrvatsku i njene građane koji teže demokraciji i slobodi zapravo je zastrašujuća. Ona znači da su se pojedini političari poistovjetili s državom i da ne postoji prostor za kontrolu onoga što rade. Otvaranjem špijunskih dosjea činilo se kao da je željeznim vremenima došao kraj – presuda protiv Pukanića definitivno nas vraća u stvarnost.

Ovakav razvoj događaja može imati jednu pozitivnu crtu – on raskrinkava sve crnilo “pokreta za modernu Hrvatsku” što ga diljem zemlje pokušava razgranati javno mili a tajno u najprimitivniju i najcrnju totalitarističku politiku zaljubljeni Pašalić.

U javnosti zaokupljenoj potrošačkom groznicom, malograđanskim vrijednostima i jeftinom tabloidnom trač-politikom ipak se probijaju informacije kako se stvari samo ponavljaju u raznim vremenskim intervalima, ali s istom metodologijom i sličnim ili čak istim akterima.

“Teško je nabrojiti sve kriminalce, pipcima vezane uz sam vrh vlasti i institucije sistema… ili pak one protiv kojih Državno odvjetništvo nikad nije i neće podići optužnice… Jednako je teško nabrojiti sve kazne – zatvorske i odštetne – kojima se po odlukama suda ‘nagrađuju’ nezavisni novinari. Smije li se, međutim, lakoća s kojom se oslobađaju notorni kriminalci nazvati ‘velikom drskošću’ hrvatskih sudaca? Ili se ta sintagma odnosi samo na novinare koji se usude odbiti policijsko privođenje na sud uz ispriku smrtnog slučaja u obitelji?... Upravo je ‘velikom drskošću’ sutkinja Jasna Smiljanić nazvala moj nedolazak na njeno zagrebačko ročište, naravno, u pratnji policije… Usudila sam se, naime, odbiti zahtjev gospođe Smiljanić da kao dokaz o smrti oca faksiram iz novina izrezanu njegovu osmrtnicu i nazvala to neumjesnim činom, s one strane dobrog ukusa…”

To je izvadak iz teksta što ga je 15. svibnja 1999. u svom tjedniku napisala glavna urednica Feral Tribunea Heni Ergec, ogorčena što spomenuta Jasna Smiljanić nije uvažila njenu pismenu ispriku zbog smrti oca. Vremena su se promijenila, nade u promjene prebrzo potrošile, a Tuđmanovi batinaši slobode javne riječi i promotori zaštite lika i djela nedodirljivih mafio-politokrata, institucije koja je ostala neokrnjena još iz prastare i omrznute kraljevine Jugoslavije, još su uvijek na svojim mjestima. Države su se srušile, političari su promijenili zastave, ali i praksa je ostala u biti ista.

Isti taj Radovan Ortynski prošle je godine autora ovog teksta i goste njegove televizijske emisije odlučio kazneno goniti zato što su se usudili pred tv kamerama procjenjivati njegov rad. Županijski državni odvjetnik, baš kao i u Pukanićevu slučaju, namjeravao je privatizirati državne ovlasti i upotrijebiti silu kako bi se zaštitili isti oni akteri o kojima je direktor Nacionala svojim novinarima danas dužan zabraniti pisanje. Od progona se odustalo tek nakon ozbiljnih upozorenje OESS-a o kršenju novinarskih sloboda, Ortynski je potom javno rastrančiran kao zaštitnik svojih političkih i krupnokapitalističkih mecena, a o njegovoj ulozi ovih je dana na sličan način svjedočio i ravnatelj policije.

Pametnome dosta, no Račanu nikada dovoljno da shvati kako se upravo iz ovih redaka iščitava koliko je uspio u onome što je javno obećavao. Ili možda nikada i nije mislio ozbiljno?!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika