Objavljeno u Nacionalu br. 374, 2003-01-15

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA - Srećko Jurdana

Nježan početak bitke za novu vlast

...

Premijer RačanPremijer RačanPolitbiro SDP-a – vladajuće stranke u vladajućoj koaliciji – neformalno je proglasio početak predizborne kampanje u državi Hrvatskoj. SDP će, najavljeno je, aktivirati svoj birokratski aparat i pojačati suradnju s medijima kako bi preko njih uvjerio građane da je politika koalicije, objektivno promatrano, jedan poveći trijumf. U tom kontekstu, i predizborni motto SDP-a bit će nadasve atraktivan, kao da su ga pisali Račan, Tomac i Arlović zajedno po uzoru na zidne novine s radnih akcija: “Mnogo je učinjeno, još mnogo treba učiniti, ali i mnogo izgubiti !” Bravo. Svaka im je na mjestu, a stvar se i lako pamti. Izgube li posao u Hrvatskoj (što je, doduše, nemoguće), autori te inventivne promidžbene parole bez problema će ga pronaći u Sjevernoj Koreji.

Propagandna fabrikacija stvarnosti

U sklopu spomenute obznane početka kampanje Ivica Račan smjelo se suprotstavio tezama o slabome standardu većine hrvatskih građana, braneći svoju veselu novogodišnju misao kako je “vrijeme oskudice iza nas”. Hrvatski materijalni prosperitet jedan je od ključnih argumenata u prilog ostanku SDP-a na vlasti. SDP je “pogođen” tvrdnjama da ljudi žive loše. Dvjesto tisuća ljudi otišlo je na skijanje, kaže Račan. Tijekom praznika na hranu je potrošeno osam milijardi kuna (sic! – SDP-ov propagandni podatak dostojan je Ripleyja). Bilo je, dakle, i *tice i prasice. Obilno se pazarilo i automobilima; kupljeno ih je sedamdesetak tisuća. Gdje je tu siromaštvo? Nema ga. Živimo kao bogovi. Fantazmagorije o hrvatskoj oskudici šire vjerojatno opsjenari, defetisti, senzacionalisti i neprincipijelna opozicija.

Gospodin Račan, među ostalim, neizravno polemizira i s autorom ove kolumne, koji je u prošlome broju Nacionala premijerovu fascinaciju hrvatskom euforičnom prazničnom potrošnjom podvrgnuo maloj terapiji sprdanja. U svakom slučaju, što je za Račana nedvosmislena potvrda generalne nacionalne situiranosti, za potpisanoga autora uglavnom je dokaz hrvatskoga života na kredit ili situiranosti izdvojene manjine čiji su se pojedini pripadnici potkožili još pod Tuđmanom. Novcem se razbacuje izolirani sloj stanovništva. Neki taj sloj pokušavaju oponašati; mnogi postojano žive u bijedi, o čemu dovoljno govore štrajkovi. Ne ćemo sad, međutim, daviti sa sociologiziranjem. Kad se radi o utilitarnoj politpropagandi, i Račan – poput svih ostalih – maksimalno iskorištava svoje mogućnosti za fabrikaciju stvarnosti. Čovjek je na vlasti, bori se da ostane tu gdje jest, i u to ime on društvene podatke selektira i pokušava interpretirati na način koji mu ide u prilog. Tome se, rekao bi pokojni cinik Ivo Andrić, nema niti što dodati, niti što oduzeti.

Podilaženje desnici

Teza da građani žive lošije nego prije samo je, međutim, jedna od četiriju koje se SDP-u, kako kaže Račan, “podmeću”. Ostale tri su rasprodaja Hrvatske, odvođenje države na Balkan i isporuka generala Haagu. SDP je činio upravo suprotno od navedenoga, a protivnici ga – bez obzira na to – maliciozno napadaju. Zanimljivo je u tom kontekstu da premijer svoje podilaženje desnici tretira kao univerzalno pozitivnu stvar. Služeći se sitnim transparentnim lukavstvima odbio je izručiti Gotovinu i Bobetka, to je točno. Sudovi države koju vodi nisu osudili ni jednog ratnog zločinca, i to je točno. No odakle kod Račana uvjerenje da će mu za takvu orijentaciju nacija unisono zapljeskati? Čovjek je, u svome filistarskome stilu, naprosto uzurpirao pravo na falsificiranje hrvatskoga javnoga mnijenja putem činjenično i logički netočnih generalizacija. Značajan broj građana pouzdano smatra da optužene treba izručiti, i da krivce za ratne zločine treba osuditi, ali takvi se u strategiju SDP-a ne uklapaju. Račan i njegova stranka radije će se prikloniti desničarskome mitu kako se “cijela Hrvatska” svrstala iza inkriminiranih generala, i kako je opstrukcija suradnje s Haagom – kakvu provodi Vlada – nešto poput izraza svenarodne volje.

Zatvorena vrata Europske unije

Uglavnom, Račan je ozlojeđen zato što ne dobiva aplauze za konfrontaciju s Haagom od desničarskih konkurenata koji su na njega ljubomorni jer se u hrvatskome permanentnome ratu protiv međunarodne zajednice doista pokazao domišljatijim od Tuđmana. U isto vrijeme, on potpuno ignorira populaciju koja se protivi njegovome sukobljavanju s Haagom. Račanove predizborne ambicije svode se na pridobivanje dijela desničarske publike, uz pretpostavku da će originalna publika SDP-a ionako ostati uz stranku jer nema drugoga izbora. SDP – “a što drugo”? HNS-ov elitizam, HSS-ov folklor i HDZ-ovo desničarenje neće moći adekvatno parirati SDP-ovome domišljatome “narodnjaštvu” u građanskoj krinki. Prema desničarima je emitirana zamamna predizborna poruka samohvale: “pod nama su generali ostali tu gdje jesu”, a starim simpatizerima SDP-a koji se danas kolebaju, upućena je upozoravajuća misao kako se “ima mnogo izgubiti”. S nama možda nije idealno, no je li to razlog da dopustimo povratak HDZ-a na vlast? Znate već tko su oni. SDP-ov teren je, kako vidimo, u predstojećoj kampanji solidno pokriven.

U vezi s opisanom glorifikacijom navodnoga spašavanja generala od Haaga može se jednostavno dovesti u pitanje i Račanova propagandna tvrdnja kako SDP Hrvatsku ne vodi na Balkan nego u Europsku uniju. Na koji način može državu politički udaljavati od Balkana stranka koja se u odnosu prema Haaškome sudu i fenomenu ratnih zločina postavila u nekim detaljima čak podmuklije od aktualnoga režima u Srbiji? Na početku vladavine Račana i koalicije, Hrvatskoj su vrata za Europsku uniju bila odškrinuta, na mahove i otvorena. Na kraju te vladavine, čvrsto su zatvorena barem za sljedećih pet godina. Hrvatska je, kao što znamo, prijateljski sortirana uz Makedoniju i Albaniju. Dok hrvatski inozemni politički partneri i pandani u Uniju upravo ulaze en masse, stranka koja je Hrvatsku preko ulagivanja lokalnoj desnici faktički alijenirala od Europe, hladnokrvno utemeljuje svoju predizbornu kampanju na demagogiji europske afilijacije i distanciranja od Balkana.

Da nije smiješno, vjerojatno bi bilo komično, ali kampanja je tek na suptilnome početku. Za nove logičke akrobacije hrvatskih artista u borbi za vlast, nacionalni prostor širom je otvoren.

STUPAC TJEDNA: KOSTELIĆI I POREZ

Ministar financija Mato Crkvenac obazrivo je obavijestio javnost da bi i obitelj Kostelić morala platiti porez, koliko god to tužno zvučalo. Kostelićima se, naime, u domovini porez ne plaća. Radi se ipak o skijaškim ikonama, simbolima nacije koja s vrlo malo simbola raspolaže. Osim svega što su voljenoj Hrvatskoj na kultno-emotivnome planu već dali, zašto bi joj davali i novac? Država im je, doduše, poklonila stan i Janicu nakon Olimpijade nagradila sa 600.000 kuna, ali to nisu specijalni razlozi za sentimentalnost prema njezinim zakonima. Ponešto otkvačeni Ante Kostelić rezolutno je izjavio da će prije otići u zatvor negoli posegnuti u džep. Čovjek evidentno igra na kartu da se glumljenje žrtve u Hrvatskoj politički isplati, i mogao bi se nakon svega javno vezati lancem za zgradu Narodne banke.
Negdje drugdje Vlada bi mu na te riječi omogućila možda da promptno posjeti mjesto za kojim teži. Ovdje mu se Crkvenac gotovo ispričava, blago ga kori i s razumijevanjem tješi (“pa i Becker u Njemačkoj mora platiti porez”), a novine ga uzimaju u zaštitu. Neki lokalni mediji koji se sportskim Krezovima ulaguju po definiciji, gorljivo su se uhvatili za naknadno smišljenu tezu o nepotrebnosti dvostrukoga oporezivanja Kostelićevih, ne istražujući odgovara li ta teza činjenicama. Kostelićev javno izraženi prezir prema hrvatskim zakonima nije naprosto eskapada jednoga egzotičnoga duha. Kao deklarirani desničar, Kostelić netuđmanovsku vlast – kakva god ova bila – organski ne trpi. Njegova izjava zapravo je demonstracija protiv države u kojoj ne caruje ortodoksna desnica.
Uvijek razmjerno neartikuliran, opsjednut fantazijama i arogantan, Ante Kostelić povremeno voli plasirati u javnost zamumuljene ideje o fašizmu, ustašama, arijevcima ili hrvatskome “ubermenschu” koji se, među ostalim, kristalizira negdje u njegovoj glavi i njegovoj obitelji. Te ideje našle su odraz i u stavovima njegovoga sina Ivice, koji proučava Hitlera i “Mein Kampf” a u svojim glazbenim eksperimentiranjima deklamira kako je “užas njegova furka”.
Neprekidan boravak u planinama evidentno može ostaviti i bizarne tragove. Kostelićev ispad dio je arogantnoga desničarskoga niza bisera koji obilježava novoobogaćenu hrvatsku sportsku elitu. Od Igora Štimca, preko Zvone Bobana, do Ante Kostelića, svi su tuđmanovci, svi su nadljudi, svi preziru građansko društvo i demokraciju, svi u Hrvatskoj mogu raditi što im padne na pamet, mediji im se moraju klanjati, ni za jednoga ne vrijede hrvatski zakoni.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika