Bilbo i ekipaU svojoj kolumni u američkom dnevniku USA Today filmski publicist Michael Medved (najpoznatiji po knjizi o najgorim filmovima svih vremena “The Golden Turkey Awards”, napisanoj u suradnji s bratom Harryjem) blago je ukorio kolege koji su preko raznoraznih kritičarskih udruženja za najbolja ostvarenja godine izabrali filmove koji slabo ili osrednje prolaze u kinima – “Pijanista”, “Sate”, “O Schmidtu” i “Daleko od neba”. Čini se da tako kritičari namjerno pojačavaju jaz prema običnom gledatelju, sumnja Medved, samo zato da bi naglasili svoj poseban status. Žrtva te politike, po njegovu sudu, film je “Moje grčko vjenčanje”, koji bi mnogi možda i proglasili najboljim – samo da nije bio tako uspješan u kinima. Medved se nostalgično prisjeća razdoblja kada su kritika i publika disali kao jedan, pa su “Zameo ih vjetar” i “Casablanca” postizali rekordne rezultate na kinoblagajnama, ali dobivali i hrpu Oscara. Poslije se sve promijenilo: “Ratovi Zvijezda”, “E.T.” i “Gospodar prstenova: Prstenova družina” nisu dobili Oscara upravo zato što ih je publika obožavala.

Kompjutorsko doba Po ocjeni redatelja Jacksona, lik Golluma tako je dobro napravljen da bi ga trebalo kandidirati i za Oscara: kada živi glumci igraju plošne likove, a kompjutorske kreacije slojevite, tada sa samim filmom očito nešto nije u redu Teško mi je podržati Medvedov stav. Uspjeh “Mog grčkog vjenčanja” ne treba tražiti u iznimnoj vrijednosti tog filma, nego u činjenici što je u suši romantičnih komedija to skromno djelce pokazalo nešto više duha od skupih i shematiziranih hollywoodskih produkcija. No to doista nije dostatno za titulu “filma godine”. Glede opredjeljivanja za slabo gledane naslove – kritičare također ne treba osuđivati. Kada već tijekom sezone moraju balansirati kako pišu o katkad zbilja tupavim hollywoodskim proizvodima (ne jedan kritičar izgubio je posao zato što je bio suviše podrugljiv prema miljenicima publike), mogu bar na kraju godine iznijeti svoj uistinu osoban sud.

Ako ništa drugo, Hollywood bi trebao zahvaliti kritičarima na podršci njegovim najunosnijim prinovama – serijalima “Harry Potter” i “Gospodar prstenova”. Zahvaljujući njima filmski je biznis u zadnje dvije godine procvao: prva dva nastavka svakog serijala, znači ukupno četiri filma, utržit će oko tri i pol do četiri milijarde dolara samo u kinima – što je upravo fantastična brojka. Prvom “Harryju Potteru” – unatoč ponekim zamjerkama – čak 78 posto američkih kritičara dalo je pozitivnu ocjenu, što je za tu pomalo suhoparnu pustolovnu fantastiku za mlađi uzrast i više nego povoljan ishod. Nastavak je dobio još bolje ocjene – 82 posto kritičara je pohvalilo film – ali ovaj put opći je ton recenzija bio znatno ekstatičniji: tvrdilo se kako je “Harry Potter i odaja tajni” neusporedivo uspjelije ostvarenje od prethodnika i najbolji pokazatelj da je pred serijalom blistava budućnost. To je sud koji izmiče racionalnoj argumentaciji. Koliko god dosadnjikav, “Harry Potter i kamen mudraca” film je korektno zaokružene fabule, zadovoljavajuće profiliranih likova, s efektnom završnicom i nekolicinom vizualno spektakularnih sekvencija koje su očito bile plod duge i brižne produkcije. Povrh svega, prvi “Harry Potter” imao je otkrivalački čar novog filmskog svijeta, kojem se nastavci serijala moraju suprotstaviti nekim drugim adutima.

“Harry Potter i odaja tajni” te adute nije imao možda i stoga što je roman po kojem je snimljen trebalo radikalno preraditi za ekranizaciju, što, međutim, nije bilo moguće, jer je autorica J. K. Rowling brižno pazila što Hollywood radi s njezinom knjigom. Recimo, svaki iskusniji hollywoodski scenarist odmah bi prigovorio da lik samoljubivog profesora magije koji glumi Kenneth Branagh zauzima previše prostora tijekom filma da bi ga u finalu otpisali kao čistog fuliranta. To smo ionako znali već prigodom njegove prve pojave! Ili ga razotkrij kao zlikovca koji zakulisno vuče sve konce ili mu daj odlučnu pozitivnu ulogu u završnici! U protivnom mu nemoj pridavati toliki značaj! Sa 161 minutom trajanja nastavak meandira od jedne do druge akcijske sekvencije, ali je još monotoniji od prvog filma, jer je zaplet prilično slabašan, a već poznati likovi ne nude ništa nova. Ni u predlošku naracija nije blistava: tamo se, međutim, možete zabavljati autoričinim vrckavim stilom i gomilom simpatičnih detalja kojima je radnja načičkana, dok u filmu – ponajviše zbog “činovničke” režije Chrisa Columbusa – svega toga nema. Zašto, dakle, kritičari pišu da je drugi film bolji od prvog? Možda zato da pokažu svojim urednicima da ne mrze hollywoodske blockbustere i dobiju dozvolu da po vlastitoj savjesti napišu poneki panegirik “Pijanistu” i “Daleko od neba”.

Još je čudniji slučaj sa serijalom “Gospodar prstenova”. “Prstenova družina” dobila je još bolje kritike nego “Harry Potter i kamen mudraca” (95 posto pozitivnih ocjena), a oduševljenje se nije doimalo hinjeno. Film bi zasigurno natkrilio u kinima “Harryja Pottera”, ali je imao premijeru mjesec dana poslije, pa je u ukupnom svjetskom utršku kaskao za malim čarobnjakom za oko sto milijuna dolara: publiku je ipak nešto teže privući u kina na dva filma sličnog žanra u tako kratkom razmaku. Izvrstan odjek nimalo ne začuđuje. Produkcijski gledano, Novozelanđanin Peter Jackson naizgled ni iz čega napravio je fascinantan ep po klasičnoj trilogiji J. R. R. Tolkiena (objavljena 1953., a svjetsku popularnost postigla tek u drugoj polovici šezdesetih, nakon američkog paperback-izdanja), o čijoj su ekranizaciji svojedobno sanjarili John Boorman i George Lucas, ali na realizaciju nisu smjeli ni pomišljati zbog nesavršenosti filmske tehnike kojom je trebalo dočarati vilenjake, patuljke, trolove, gobline i ostala mitska stvorenja srednjovjekovne fantastike. Jackson je blistavo riješio sve produkcijske probleme, ali je odlično odgovorio i na kreativne izazove. Virtuozno režirana, “Prstenova družina” opravdano je izmamila usporedbe s klasičnim filmskim epovima Davida Leana, Anthonyja Manna i Williama Wylera, no i roman je iznimno spretno prilagođen za ekranizaciju: priča prve knjige je sažeta, suvišni detalji i likovi pobacani, a Tolkienovi pedantno opisani povijest i geografija izmišljenog Međuzemlja primjereno pojednostavljeni. Pridodana je i romansa između jednog od glavnih junaka, dobrovoljnog izgnanika Aragorna i vilenjačke djeve Arwen, koja u izvorniku uopće ne postoji (pokojnog Tolkiena, oxfordskog filologa koji je umro 1973., optuživali su da nema sluha za ženske likove –što god to značilo!), a, srećom, piščeva se obitelj tome uopće nije protivila. Da je riječ o uistinu dobrom filmu bilo je očito i iz 30 minuta produljene verzije koja je prošlog mjeseca objavljena na DVD-u: nadodane su samo sitnice, ali se cjelina doima još bogatije i ljepše.

S tako dobrim odjekom prvog filma bilo je očito da će za nastavkom vladati prava pomama. Dok je serijal o Harryju Potteru u nastavku zabilježio izvjestan pad zanimanja (u trgovačkom pogledu zanemariv: zarada “Harryja Pottera i odaje tajni” iznosit će više od 800 milijuna dolara, tek stotinjak dolara manje u odnosu na prvi film), “Gospodar prstenova” još ga je povećao. “Dvije kule” će u američkim kinima uskoro nadmašiti ne samo “Prstenovu družinu” nego i prvog “Harryja Pottera”, a nije nemoguće ni predviđanje da potonji film smijene na drugome mjestu liste najkomercijalnijih filmova svih vremena (prvi je nedostižni “Titanic”). Budući da je nakon “Harryja Pottera i kamena mudraca” bilo znatno više razočaranih i suzdržanih nego nakon “Prstenove družine”, takav je razvoj događaja razumljiv, međutim, manje su razumljive ocjene američkih kritičara koji tvrde da su “Dvije kule” bolji film od prethodnika (iako su potonjem izricali panegirike bez zadrške). Je li riječ o svetoj dužnosti napuhivanja serijala ili iskrenom uvjerenju, teško je reći. Tek da se zna, moje je razočaranje “Dvjema kulama” poprilično.

U Jacksonovu obranu treba istaći da je adaptacija Tolkienovih “Dviju kula” puno zamršeniji posao nego “Prstenove družine”. Radnja se u knjizi, naime, izlaže u velikim cjelinama koje se ne odigravaju istodobno, a neka od zbivanja prepričana su u podugačkim flash-backovima. I u drugom dijelu Tolkien nemilosrdno zasipa čitatelja svakojakim svaštarijama, pa on povremeno mora predahnuti kako bi preispitao drži li sve pod kontrolom. Jackson je stoga opet pribjegao provjerenom receptu – pojednostavljivanju, a problem Tolkienova neobična fabuliranja riješio je paralelnim radnjama. Zahvati u tkivo knjige postali su još radikalniji, pa je uz još jednu dopisanu romansu (Aragorn koketira s Eowyn, nećakinjom kralja Theodena, i potiho se oprašta s Arwen, koja se – suprotno obećanju iz prethodnog filma – pridružuje svom besmrtnom vilenjačkom plemenu) kao novi dramski vrhunac predstavljena završna 45-minutna bitka za Helmovu klisuru, koja u knjizi zauzima jedva 20-ak stranica. Ima tu i podzapleta kojih u knjizi nema (Aragornov pad sa stijene u rijeku), zatim novih čudovišta (divljački Varzi na divovskim hijenama), nadopisan je i poticajan govor Frodova prijatelja Sama o ulozi malih ljudi u razdobljima velikih povijesnih preokreta (samo zbog toga Tolkien bi zasigurno zamrzio Jacksona), a efektan finale predloška – borba s golemim paukom Shelobom i Frodov pad u zarobljeništvo orca – ostavljen je vjerojatno za početak trećeg i završnog dijela filmske trilogije, “Povratak kralja”.

Nešto od svega toga možda bi i bilo O.K. da Jacksonove paralelne radnje malo bolje funkcioniraju. On, međutim, katkad prenaglašeno prekida zbivanja kao u televizijskim serijama (Frodovim prijateljima Pippinu i Merryju naizgled prijeti smrt pod kopitima neznanih jahača), a pokatkad razvodnjava inače izvrsno režiranu bitku kod Helmove klisure, kako bi nam pokazao što se događa Frodu i Samu, a što ostaloj dvojici hobita, koji su na posve drugim krajevima Međuzemlja.

Najslabija je cjelina posvećena entima i njihovu predvodniku Drvobradašu, drveću koje govori. Njih Pippin i Merry pokušavaju nagovoriti na akciju protiv Sarumana, a ton svih scena je humoran, kako bi odudarao od tjeskobnih prizora kod Helmove klisure. Prepletanje komičnog i tragičnog pomalo je ofucana dramska dosjetka koju Jackson nije tako naglašeno koristio u “Prstenovoj družini”, no još više iritira dizajn enta, koji kao da su upravo stigli iz istočnoeuropskih lutkarskih filmova: kada se enti napokon odluče na rat sa Sarumanom (koji, uzgred, u Tolkienovu romanu uopće nije pijun vrhovnog zlikovca Saurona nego je puno slojevitiji lik), prizor njihova trčkaranja po Isengardu i tučnjave s orcima među najbedastijima je u hollywoodskim visokobudžetnim produkcijama.

Najslojevitiji junak filma “Dvije kule” nije ni Aragorn (prilično plošan u ovom nastavku) ni Frodo (većinu vremena provodi u katatoničnom transu), nego zlosretni Gollum, nakazno biće koje je nekad posjedovalo prsten, a zatim mu ga je preoteo Bilbo Baggins i nevoljko predao svom nećaku Frodu. Gollum je, dakako, dočaran kompjutorskom animacijom, a glas i osnovno kretanje podario mu je glumac Andy Serkis. Kritičari su uglavnom fascinirani tom kreacijom (Jackson je mrtav-ozbiljan najavio da će ga kandidirati za Oscara), jer je Gollum spektakularno shizofrena ličnost koja je jednim dijelom odana Frodu zato što mali hobit postupa s njim kao s normalnim bićem, ali ga istodobno želi prevariti i oteti mu prsten. Osobno, mislim da su kompjutorski izvedeni likovi u igranom filmu zgodna prinova u hollywoodskoj kinematografiji, međutim, radije ih gledam kao sporedne likove, poput Dobbyja u “Harryju Potteru i odaji tajni” (također lik podvojene lojalnosti), nego kao glavne junake. Jer ako živi glumci igraju jednodimenzionalne likove, a kompjutorski slojevite, tada s filmom očito nešto nije u redu.

“Dvije kule” mogle bi poprilično profitirati proširenim DVD-izdanjem, u kojem bi se nešto više objasnilo o nekim površno obrađenim epizodama (oba sukoba u kojima se zatekne Faramir, Boromirov brat, sa svojim ratnicima, nerazgovjetno su pozicionirana – jedva da znamo tko su njihovi protivnici), ali osnovni problemi filma njime neće biti riješeni. Uostalom, po sudu samih tolkienoljubaca, knjiga “Dvije kule” najslabija je u trilogiji, jer služi samo kao funkcionalan provodnik od zapleta u prvom dijelu do raspleta u trećem. Jackson se pokušao izvući temeljitom preradom predloška, ali mu strategija nije bila najblistavija. “Prstenova družina” neusporedivo je bolji film, no tek nakon “Povratka kralja” moći ćemo procijeniti ukupan kreativni doseg njegove filmske obrade Tolkiena.