U slučaju bolesti uzrokovanih HIV-om propisano bolovanje ne može biti dulje od 21 dana dok ako pak netko dobije herpes zoster, ta mu sreća omogućuje bolovanje od 35 danaU petak je stupio na snagu Pravilnik o rokovima najduljeg trajanja bolovanja s podužim popisom bolesti i predviđenim trajanjem bolovanja, koji obvezuje sve liječnika primarne zdravstvene zaštite. Tako smo dobili jedinstven i prilično pomaknut popis boleština s pripadnim rokovima koji osim liječnika na neki način obvezuje i pacijente. Njihova se bolest i reakcija njihova tijela na nju stavlja u administrativno obvezujuće rokove koji u nekim segmentima izgledaju smiješno ili čak groteskno. Tako se za zloćudne bolesti i karcinome predviđa maksimalno bolovanje u trajanju od 14 do 42 dana, ovisno o vrsti tumora. Prosjek bolovanja u navedenim slučajevima iznosi ipak 60 dana, dakle dva mjeseca. Pacijent bi se prema tome trebao i psihički i fizički oporaviti i od najtežih operacija pluća ili mozga u roku od dva mjeseca i valjda biti spreman za posao. U slučaju bolesti uzrokovanih HIV-om propisano mu bolovanje ne može biti dulje od 21 dana, osim ako ga ne ćopi i akutni hepatitis. Onda možda ima pravo i na 42 dana. Ako pak netko dobije herpes zoster, ta mu sreća omogućuje bolovanje od 35 dana. Međutim, ako mu je herpes posljedica HIV-a, koliko onda, zapravo, bolovanja može dobiti? Od shizofrenije pak mora ozdraviti u roku od 90 dana, a ako je na heroinu, ne može mu se dati više od 21 dana. Konačno, svi znamo kako kratko traju heroinske ovisnosti i liječenje. Ukratko, da bi netko dobio šest mjeseci bolovanja, trebao bi teoretski oboljeti od raka mozga, virusnog hepatitisa, side, angine pektoris, analne fistule, a trebali bi ga uhvaititi i lažni trudovi za koje bi dobio dodatna tri dana. Nije stoga čudno što hrvatski obveznici zdravstvenog osiguranja ne mogu biti zadovoljni ovakvim Pravilnikom. U prvom redu zato što se administrativno pokušava propisati ono što administraciji nije podložno, a to su tijelo i bolesnik te njegova individualna reakcija na pojedine bolesti. Istina je, doduše, da Pravilnikom propisani rokovi najduljega bolovanja nisu konačni, jer nakon toga roka pacijenta će preuzeti povjerenstvo koje će pregledati i procijeniti dokumentaciju te odlučiti hoće li ga ponovno uputiti na bolovanje ili na posao.

Istina je također da to nije ozbiljno ograničenje za bolesna čovjeka, ali je još jedna administrativna poteškoća. Time se htjelo smanjiti troškove bolovanja i ograničiti liječnike primarne zdravstvene zaštite da takva bolovanja daju šakom i kapom. Možda je u izradu spomenutog Pravilnika ugrađena i pritajena sumnja nadležnih da pojedini liječnici pribavljaju sebi financijsku korist u zamjenu za neopravdana bolovanja i tako oštećuju poduzeća u kojima zaposlenici rade, čitav zdravstveni fond, a onda i državu u cjelini. Tako je individualna procjena liječnika primarne zdravstvene zaštite na neki način obezvrijeđena za volju golog birokratskog imperativa smanjenja troškova u zdravstvu. Međutim, upravo se u primarnoj zdravstvenoj zaštiti ostvaruje najkvalitetniji kontakt između liječnika i pacijenta; pacijenti obično imaju povjerenja u svoje dugogodišnje liječnike, a u većini slučajeva i liječnici u njih. Upravo ti liječnici po ordinacijama opće prakse najbolje poznaju problem, psihičko stanje i organizam pacijenta, a nerijetko i materijalne prilike i socijalnu situaciju, što sve, dakako, može utjecati na tijek bolesti i rok oporavka. Postavljati među njih administrativne zabrane i kojekakve komisije, znači u taj odnos povjerenja umiješati birokraciju na krajnje nepopularan i restriktivan način. Birokratski um koji vidi samo paragrafe, pravilnike i šifre još će više udaljiti našu medicinsku praksu od humanijih odnosa kojima, valjda, svi težimo. Umjesto da se odnos liječnika i pacijenta još više individualizira, po čemu bi zdravstvena zaštita bila humanija, i siguran sam, mnogo efikasnija, mi izručujemo pacijenta u ralje birokracije gdje će biti samo broj i šifra bolesti.

Usudio bih se reći da dobar dio korupcije u zdravstvu i paničnog traženja veza proizlazi upravo iz pacijentova straha od tog sindroma brojeva i administrativne neosjetljivosti. Počesto se mito plaća samo za psihički mir i nekakav osjećaj sigurnosti da će se s nekoliko stotina kuna ili eura u tim najvažnijim životnim pitanjima prestati biti broj. Darovima i novcem ljudi panično pokušavaju zadobiti svoju individualnost u očima prilično neosjetljiva zdravstvenog sustava. Jer činjenica je da neosjetljivi sustav stvara i neosjetljive pojedince. Koncentracijski logori su, recimo, drastičan primjer, ali ta birokratska neosjetljivost postoji posvuda. A susreti s tom neosjetljivošću mogu biti prilično traumatični. Dok je moja majka s teškom dijagnozom karcinoma ležala u Vinogradskoj bolnici, otac je panično tražio sredstva kako da joj olakša tu bolest i nekako osigura produženje života. Dobio je mig da mora platiti određenom liječniku. Uputio se u njegov stan s kuvertom u kojoj je bilo nekoliko stotina dolara i kristalnom pepeljarom. Vrata mu je otvorila mlada žena, nije ga pozvala niti da uđe, uzela kuvertu s novcem i vratila mu pepeljaru. Valjda je procijenila da je previše kičasta za njen stan. Otac je bio strašno uvrijeđen, a pepeljara je, evo, već više od dvadeset godina u našem stanu. Ne kao sjećanje na mito, nego kao bolni podsjetnik na uvredu. Upravo ovakve pojave možemo spriječiti ustrojem humanijeg zdravstvenog sustava u kojemu bi liječnik i pacijent bili bliskiji, što bi rezultiralo jačanjem povjerenja.

Stječe se dojam da spomenuta birokracija po ministarstvima sve nas promatra kao potencijalne muljatore, stoga se dobar dio administrativnih mjera svodi na eventualnu prevenciju nezakonitosti i zloupotreba. Međutim, na kraju, kao po pravilu, ispada da se zloupotrebe nisu uspjele smanjiti ili spriječiti, ali da je onima poštenima, koji ništa ne muljaju, život znatno otežan. To je u ovoj zemlji tradicija i nipošto nije specifikum samo ove vlade, ali nastavak takvih procesa djelomice ide i na njenu dušu. U trgovini su, recimo, prema mušterijama kudikamo humaniji i diskretniji nego u zdravstvu. Mjere protiv krađa u velikim trgovačkim centrima i robnim kućama sve su manje vidljive i sofisticiranije, dok se krećete između polica ne bulje u vas sumnjičavi agenti koji vas a priori smatraju lopovima, sve je nekako podređeno tome da se kupac osjeća kao gazda. Tragična je zapravo spoznaja da vas kao ljudsko biće i mušteriju u okviru pojedina sustava više uvažavaju trgovci nego liječnici. Naravno, za čitavu situaciju nisu krivi sami liječnici, pogotovo ne oni iz primarne zdravstvene zaštite. Oni su i sami prilično nezadovoljni ovim Pravilnikom jer im otežava rad i relativizira njihove stručne procjene.

Pravilnikom ne mogu biti zadovoljni osiguranici zdravstvene zaštite, nisu zadovoljni ni liječnici jer tragične slučajeve ljudskih bolesti svodi na administrativnu komediju. A u svemu tome jedino smijeh može biti ljekovit.