Ivica RačanVlada Ivice Račana upućivanjem u saborsku proceduru prijedlog Zakona o odgovornosti za štetu nastalu tijekom terorističkih akcija i javnih demonstracija zorno je pokazala da je u određenoj mjeri zaista nastavljač Tuđmanove politike prema hrvatskim Srbima te da neke promjene ne predstavljaju istinsku proeuropsku orijentaciju već pragmatično popuštanje pred međunarodnim pritiscima.

Najnovijim prijedlogom Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akcija i javnih demonstracija Republika Hrvatska pokušava izbjeći plaćanje štete koju je dužna platiti svojim građanima zbog razaranja njihove imovine.

Slijedeći jasno međunarodno prihvaćene standarde da je država dužna brinuti se o sigurnosti svojih građana, između ostalog zbog toga joj i plaćamo porez, bivša država donijela je a RH preuzela dijelove Zakona o obveznim odnosima koji ustanovljavaju obvezu države da nadoknadi štetu počinjenu terorističkim činom ili javnim demonstracijama.

Nakon što su u ljetu 1995. raznorazne vojne, policijske i paravojne grupe i jedinice opljačkale, popalile i razorile gotovo 16.000 kuća u selima nekad naseljenim hrvatskim Srbima na prostoru oslobođenim tijekom vojne akcije “Oluja”, te nakon što je predsjednik Tuđman slavodobitno u Ratnoj školi HV-a objavio da je točno prognozirao kako će nakon Domovinskog rata srpska populacija u RH pasti ispod 3 posto ukupnog broja stanovništva, HDZ-ova većina u Saboru već je u veljači 1996. izglasala zakon kojim je ukinuta obveza Hrvatske da nadoknadi štetu počinjenu građanima raznim terorističkim činima. Slijedom tih zakonskih promjena sudovi koji su i tako nevoljko i gotovo nikako dosuđivali odštetne zahtjeve hrvatskim građanima srpske nacionalnosti za štete počinjene još 1991. i 1992., masovno su donosili rješenja o prekidu postupka s objašnjenjem da će u budućnosti Republika Hrvatska donijeti nove zakone koji će regulirati to u svojoj biti “srpsko pitanje” naknade štete na imovinu.

Dakle, krug je zatvoren. Sva tri oblika vlasti u RH organizirano i koordinirano rade na onemogućavanju vraćanja hrvatskih Srba u svoju domovinu. I dok grupe iz izvršne vlasti, tj. iz vojske i policije, pljačkaju i ruše imovinu srpskih civila, zakonodavna vlast – Sabor – donosi zakon koji onemogućava isplatu štete i mogućnost ponovne izgradnje domova te vraćanje u RH, sudovi koji su dotad i tako otezali i izbjegavali donositi presude u korist hrvatskih Srba dobivaju pravnu osnovu da po hitnom postupku arhiviraju sve “srpske štete”. Sve to nadgleda Vrhovnik uživajući u svojoj prognozi, a u suštini u jednom od svojih političkih ciljeva, a to je bitan pad broja Srba u RH na “podnošljivih” 3 posto, kako nikad više ne bi bili “remetilački faktor” u hrvatskoj politici.

Da je tuđmanizam nadživio Tuđmana i da dalje živi u nekim potezima Račanove vlade vidljivo je iz najnovijeg prijedloga Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, po kome, uglavnom hrvatski Srbi, jednako kao i pod Tuđmanom, neće imati nikakvo pravo na naknadu štete nad opljačkanom i uništenom imovinom, premda je i u vrijeme nanošenja štete zakon obvezivao državu da im isplati svu štetu.

Držimo da RH ima čak i povećanu obvezu naknade štete svojim građanima zbog nasilnog rušenja njihove imovine nego što to imaju druge države. Odgovornost RH je daleko veća nego što je to odgovornost pravno uređenih država. Dok države u pravilu plaćaju štetu svojim građanima zbog terorističkih čina po načelu pravednosti i solidarnosti i objektivne odgovornosti, Hrvatska je daleko više povezana s nastankom štetnog događaja nego što bi to bilo prihvatljivo.

Veći dio štete građanima, a treba se reći radi se u pravilu o hrvatskim građanima srpske nacionalnosti ili pravoslavne vjeroispovijesti, počinila je sama država, tj. njeni organi unutarnjih poslova ili obrane, dakle oni isti koji su bili dužni čuvati imovinu svojih građana.

Vladajuća politika od 1990. do 2000. bila je izrazito nacionalistička i u značajnoj mjeri pridonijela je stvaranju klime podobne za masovno nanošenje štete hrvatskim građanima srpske nacionalnosti, a neki ogranci tada vladajuće stranke praktički su se i sami uključili u organiziranje terorističkih čina prema svojim susjedima. Tako na primjer neki od ogranaka tada vladajuće stranke direktno su naručivali iz tvornice eksploziva u susjednoj državi određene količine eksploziva, o čemu postoje dokumenti. Možemo prihvatiti da ogranci stranke naručuju plakate, pisaći papir i olovke, ali teško je opravdati dostavnice s eksplozivom.

Neki pripadnici HV-a i policije djelujući u ime nas građana, bez našeg ovlaštenja, umjesto da u oslobodilačkim akcijama (Medački džep, “Bljesak” i “Oluja) kao vojska jedne civilizirane zemlje na oslobođeni teritorij RH uvedu ustavni poredak i zakone RH koji kao civilizacijska tekovina, među ostalim jamče svim građanima ravnopravnost, osobnu sigurnost i sigurnost njihove imovine, sami su počinili masovno kršene zakona i ustava na koji su se zakleli i svaki put ponovno rušili privatnu imovinu hrvatskih Srba.

Nakon svega, ni za vrijeme HDZ-a, a suštinski ni za vrijeme ove vlasti nitko bitan na hrvatskoj strani nije kazneno odgovarao za namjerno oštećivanje imovine civila, ni za ubijanje i ranjavanje civila. Za ove vlasti tek su registrirana suđenja u pet slučajeva od kojih su čak četiri završena nepravomoćnim oslobađajućim presudama.

U takvoj situaciji Račanova vlada, umjesto da na političkoj ravni jasno i nedvosmisleno osudi opisanu Tuđmanovu politiku i same zločine, umjesto da se ispriča svima koji su neopravdano patili u Republici Hrvatskoj proteklih deset godina i da građanima barem pokuša djelomično nadoknaditi štetu pretrpljenu u većoj mjeri zaslugom bivše vlasti u RH i na taj način pokuša potaći povratak što većeg broja građana Hrvatske u svoju vlastitu domovinu, Vlada predlaže Saboru da donese zakon koji će u potpunosti onemogućiti obeštećenje za pretrpljenu materijalnu štetu uglavnom Srbima, ali i nekom “nepoćudnom Hrvatu”.

Vlada premijera Račana ne samo da tim zakonskim prijedlogom jasno sebe definira kao vjernog nastavljača Tuđmanove politike već i svjesno krši Ustav Republike Hrvatske na koji je prisegla. Naime, ovaj zakon bit će izglasan vjerojatno početkom 2003., a trebao bi vrijediti unatrag do čak gotovo 13 godina, i to čak za postupke pred sudom koji su započeli 1992. i 1993., premda Ustav sasvim jasno zabranjuje retroaktivno djelovanje zakona.

U tim sudskim postupcima RH je stranka u postupku koja bezobzirno koristi svoje ovlasti zakonodavca da bi protuustavnom izmjenom zakona poboljšala svoj položaj u sporu.

Naime, retroaktivnost djelovanja zakona zabranjena je Ustavom RH i Europskom konvencijom o ljudskim pravima te predstavlja pravno-civilizacijsku tekovinu svih modernih država.

Hrvatska ima pred sobom dva puta. Može pokušati izgraditi institucije pravne države kompatibilne EU ili može nastaviti Tuđmanovu politiku koja uključuje i mjere za onemogućavanje povratka hrvatskim Srbima u svoju domovinu, nesuradnju s Međunarodnim sudom u Haagu, svjesno kršenje vlastitog Ustava i međunarodnih obveza itd. Prvi put nas vodi u krug razvijenih država Europe tj. EU, a drugi Tuđmanov nacionalistički put vodi nas na Balkan, zajedno s nacionalistima drugih balkanskih nacija koji tako neodoljivo podsjećaju jedni na druge i u osnovi trebaju jedni drugima. I dok god se rigidni nacionalizam deklarativno izjašnjavao protiv zapadnog Balkana ili bilo kojeg drugog Balkana ta i takva politika nas upravo cementira na Balkanu. Na Hrvatskoj je pravo izbora što je nacionalni interes RH – Europska unija ili Balkan.