Prošloga tjedna, u sjeni velikoga uličnog nasilja i medijske pompe oko ubojstva Vjeke Sliška, kao u nekakvom ironijskom ogledalu, Sabor je raspravljao o zakonskom prijedlogu o zaštiti od nasilja u obitelji. Kad su nam već ulice takve kakve jesu, a mafije nema, neka barem obitelj bude sigurnija. Istovremeno, u Argentinskoj 2, u Gajnicama, otvorena je prva Poliklinika za zaštitu zlostavljane djece, a njena ravnateljica Gordana Buljan-Flander opet je u nekoliko navrata pred televizijskim kamerama govorila o problemima zlostavljane djece. Stječe se tako dojam da su socijalne ustanove, Vlada i zakonodavna vlast ozbiljno objavile rat obiteljskome nasilju koje, ako je suditi po statističkim brojkama, postaje akutan i vrlo ozbiljan problem. Obiteljski zakon uzrok je brojnih političkih nesuglasica zbog pitanja homoseksualnih zajednica i pokušaja da se one zakonski izjednače s bračnom zajednicom. Međutim, kad je riječ o zaštiti od nasilja u obitelji, tu postoji visok stupanj slaganja i desnih i lijevih, iako su se i u spomenutoj raspravi čuli neki disonantni tonovi. Naravno, svi se slažu da žrtve obiteljskoga nasilja, pogotovo djecu, treba zaštititi, međutim, već se manje slažu oko toga kako to učiniti i tko su nasilnici. Izgleda da se, kad govorimo o zakonskoj regulativi, pred zastupnike postavljaju tri temeljna pitanja u vezi s obiteljskim nasiljem.

Prvo je kako rješavati akutne situacije kad se nasilje već dogodi. Tu je svakako zanimljiva mjera udaljavanja zlostavljača iz obitelji, u svakom slučaju najefikasnija. Pri tome je i zatvorska kazna za ponovljeno nasilje jedna od praktičnijih mjera jer se tako automatski rješava i nasilnikovo stambeno pitanje. Naime, oko mjere o udaljavanju nasilnika iz obitelji bilo je i prije dosta rasprave, pogotovo u onim slučajevima kad je zlostavljač vlasnik stana. Postavilo se načelno pitanje kako vlasnika stana zakonski udaljiti iz tog stana i osigurati, recimo, zlostavljanim članovima obitelji da neometani stanuju u njemu. Rješenje, dakako, krije u sebi i mnoge zamke. Prva je prilično očita. Kad je obiteljsko nasilje u pitanju, obično imamo posla s prilično rabijatnim slabićima, a takvo osporavanje raspolaganja imovinom može tu rabijatnost raspiriti do vrlo ozbiljnih razmjera, pa ćemo imati niz Mata Oraškića koji bi se mogli revolverom obračunati sa svojim najbližima. Tok svijesti tipa: ”Kučka mi svakodnevno truje život, a sada me i iz stana izbacila.” Tu se, dakako, javlja i niz drugih problema, kao što su, recimo, zloupotrebe kad se žena više zaljubi u stan nego u muža itd. Međutim, unatoč dvojbama, slažem se da je to najefikasnija mjera konkretne zaštite od nasilnika. Dvogodišnje udaljavanje iz obitelji pružit će, dakako, nasilniku ozbiljnu priliku da stane na loptu, razmisli i počne liječiti svoj akutni problem: alkoholizam, ovisnost o drogama, PTSP ili nešto četvrto, a zlostavljanoj ili zlostavljanome pružit će mogućnost da sagleda sve okolnosti vlastita života i vrati samopouzdanje i vjeru u život.

Drugi je problem, o kojem se također puno govori, a to se dogodilo i u spomenutoj saborskoj raspravi, kako definirati obiteljsko nasilje. Da bi se nešto kvalificiralo kao nasilje, moraju postojati određeni parametri. To je posebno važno u kontekstu pojačanog senzibiliziranja javnosti za obiteljsko nasilje. Da se ne dogodi veliki lov na vještice, pa da te bijesna gomila linčuje ako u parku svom klincu opališ pljusku. Dakako, nisam za fizičko kažnjavanje, ali neke bi stvari trebalo prepustiti roditeljskoj procjeni bez bojazni da se odmah umiješaju susjedi ili socijalna služba. Kad sam bio klinac, majka mi je govorila da je batina izrasla u raju. Samo je tako govorila, ali me nije tukla. Isto tako, jako se dobro sjećam pričice o mladiću koji je krao. Prvo male stvari, onda sve više, da bi na kraju dogurao do karijere kriminalca, pljački i ubojstava. Uhvaćen je i osuđen na smrt. Neposredno prije izvršenja kazne zaželio je još jednom poljubiti majku. Majka je uplakana došla do njega, koji je onako svezanih ruku stajao pod vješalima i približila mu lice da je poljubi. Onda je životinjski zaurlala. Umjesto da je poljubi, sin joj je odgrizao uho. Kad je ispljunuo odgrizenu ušnu školjku, pitali su ga zašto je učinio još i taj zločin. Da me je majka dobro izvukla za uši, rekao je, kad sam prvi put nešto ukrao, sada ne bih bio ovdje. I onda su ga objesili. S ovom pričom i njenim mnogim varijantama susretao sam se razmjerno često u nižim razredima osnovne škole. To je samo značilo da ideja o batini koja raste u raju nije još sasvim nestala iz službenih predodžbi o dobrom odgoju. Tako smo rasli mi iz šezdeset i neke, iako moram priznati da batine nisu bile sastavni dio našega odrastanja kao što su možda bile onoga naših roditelja, međutim, još su uvijek i u naše vrijeme postojali profesori koji su ozbiljno mlatili. To se znalo i oni su bili priličan autoritet. A danas, moglo se čuti u Saboru, i pljeskanje djeteta po stražnjici je zlostavljanje. Naravno, stvari se mijenjaju, kvalifikacije su podložne promjenama i usklađuju se s općim civilizacijskim načelima, ali bio bih zadovoljan zakonom koji bi mogao prevenirati ozbiljne pogreške te vrste. Prepustimo li se tako senzibiliziranoj javnosti, strah me je da ne donesemo zakon linča kojim će se djeca oduzimati roditeljima za svaku sitnicu. A onda će nam socijalni radnici izgledati kao u američkim filmovima.

Treći problem tiče se prevencije nasilja. Naime, da bi se moglo preventivno djelovati, treba jasno, otvoreno i službeno znati koji su uzroci nasilja i tko su nasilnici. Zastupnici su se složili da su uzroci nezaposlenost, alkoholizam i besperspektivnost. Međutim, nisu se svi složili da je porast nasilja izazvan ratnim traumama i PTSP-om, iako je to statistički očito. Politička potreba da se Domovinski rat izuzme iz svakoga konteksta o obiteljskom nasilju nagnala je zastupnike HDZ-a da se usprotive toj očitosti. Ovakav oblik izbjegavanja i direktnog upućivanja na krivce, ma tko oni bili, ne vodi rješavanju problema i zapravo je dio uopćene strategije prešućivanja kad je riječ o delikatnim stvarima, bez obzira na to je li riječ o obiteljskom nasilju ili ratnim zločinima. Obitelj i domovina oduvijek su kod nas za mnoge imale mitski status. Dugo je bilo nepisano pravilo da je sve što se događa unutar obitelji obavijeno nekom vrstom službene obiteljske tajne i da je svako prčkanje po tim odnosima zapravo neumjesno zabadanje nosa tamo gdje ne treba. Pa tako žene po oblačnom vremenu izlaze van sa sunčanim naočalima, dijete je palo na stubištu i slomilo ruku, a to što su se čitavu noć iz stana čuli krikovi i lomljava, to čuju ionako samo susjedi. A oni kažu: “To je njihova stvar.” Hoću reći, najveći je neprijatelj borbe protiv obiteljskoga nasilja upravo prešućivanje, pa stoga nije dobro ako ta borba i počinje prešućivanjem.

Ako se ova tri pitanja, ili kompleksa pitanja, razriješe ili barem djelomično razriješe dobrim zakonima, moći ćemo se kao društvo ozbiljno suočiti s nasiljem u obitelji. Ali to nije ni izdaleka dovoljno. Treba dakako, otklanjati uzroke, a oni se tiču općega stanja društva. Uostalom, koja je povezanost obiteljskog nasilja i mafije? Ona i nije tako posredna. Mafija i mafiokracija naprosto su karakteristika tranzicijskoga društva i ozbiljan simptom raspada svih vrijednosti. A upravo na tom osjećaju raspada, nepravde i nemoći hrane se slabići koji nemaju muda upucati nekog mafijaškog šefa, ali se osjećaju dovoljno jaki da iscipelare svoju ženu.