David Cameron, šef konzervativaca nad kojima je izgubio kontroluProšlog ponedjeljka u Britaniji se dogodila najveća pobuna zastupnika protiv politike vlastite stranke u povijesti tog parlamenta. Čak 81 zastupnik vladajuće Konzervativne stranke pobunio se protiv službene vladine politike prema Europskoj uniji, zahtijevajući referendum ne samo o britanskoj poziciji unutar te oboljele institucije, nego i o samom britanskom članstvu u EU. Još 15 zastupnika odbilo se pojaviti na sjednici, što znači da premijer David Cameron u svoju europsku politiku nije uspio uvjeriti čak ni polovicu svojih "backbanchera", običnih zastupnika koji nemaju nikakvu funkciju u vladi ili parlamentu. Upravo su zbog toga manje podložni tome da ih "kupe" stranački moćnici i smatra se da odražavaju pravo raspoloženje u stranačkim bazama.

Povod za ovu pobunu već je zaboravljen (rasprava o socijalnoj politici i zapošljavanju), kao i Cameronovo obećanje da će se u vezi s tim boriti za smanjenje utjecaja Bruxellesa i da će dati sve od sebe da se moć odlučivanja vrati čvršće u britanske ruke. Za to postoje dva razloga: prvi je razina neprijateljskog osjećaja prema EU, a drugi što je torijevski koalicijski partner, liberalno-demokratski Nick Clegg, na Cameronova obećanja samo odmahnuo rukom i rekao da takva politika nije u interesu Britanije. Ovdašnji analitičari sada na sva zvona raspravljaju o tome što taj sukob Camerona i Clegga znači za britansku politiku i je li njihova država zaista spremna napustiti EU.
Europska unija možda jest suočena s najvećom krizom u svojoj povijesti, ali sasvim otvoren i jasan britanski odnos prema toj instituciji nije novost i nema veze s ekonomskim stanjem stvari u Bruxellesu. Od samih početaka EU, kroz sve njezine mijene i promjene naziva, kroz uvođenje novih politika i mjera te stvaranja zajedničkog tržišta i valute, Britanci su uvijek bili vani - s jednim okom i barem jednom nogom spremnom na odlazak. Nedostatak ljubavi prema EU nije ekskluzivno konzervativni stav. Sve tri glavne britanske stranke u vezi s europskom temom imaju lobije koji vuku na svoju stranu. Ipak, općenito, konzervativci su većinski euroskeptici, liberalni demokrati eurofili, dok u Laburističkoj stranci ni jedna strana zasad ne prevladava.

Građani su uglavnom antieuropski raspoloženi, a postotak bi bio još gori kad bi bili pitani žele li prihvatiti euro ili ne. Tako je bilo i u najbolja vremena eura, bez okova Grčke i recesije. Cameron je nedvojbeno odahnuo kad su se rano u četvrtak ujutro europski šefovi država dogovorili o grčkom dugu jer je ta odluka olabavila iznenada zategnutu europsku omču oko njegova vrata.
Broj torijevskih pobunjenika još je impresivniji ako se zna da je na torijevskom zastupničkom klubu premijer David Cameron upotrijebio stegovnu mjeru kakva se primjenjuje vrlo rijetko, tzv. trostruki bič. Pri glasanju u parlamentu stranačko vodstvo ima četiri mogućnosti za provedbu svojih želja. Najslobodarskiji pristup ostavlja zastupnicima da glasuju prema vlastitoj savjesti. Ta se mjera koristi gotovo jednako rijetko kao i ona najstroža. Za zakone za koje stranka ne očekuje veće probleme među svojim zastupnicima, ali želi da glasuju kako je odlučilo vodstvo, koristi se prvi "bič" (whip). "Drugi" znači da na glasovanje moraju doći svi bez obzira na moguće prethodne planove i obveze, a "treći" - upotrijebljen u ovom slučaju - doslovno znači da na glasovanje jure svi, od premijera i predsjednika stranke naniže, da se prekidaju službeni putovi i da glasovanje suprotno stranačkoj uputi može dovesti do ozbiljnih disciplinskih mjera, pa i izbacivanje iz stranke. Činjenica da se pobunio čak 81 zastupnik (a 15 ih se na glasovanju nije pojavilo) samo pokazuje kakvo je raspoloženje prema EU u samom srcu Konzervativne stranke. Antieuropljani su u Britaniji sve jasniji. Dok protiv kapitalizma i pohlepe u srcu Londona, nedaleko od katedrale Svetoga Petra, redovito kampira 300-tinjak ljudi, ispred Houses of Parliament se na dan pobune zastupnika okupilo šest puta više ljudi.

Te 2000 euroskeptika samo su malen dio od 100.000 ljudi koji su svojim potpisima i doveli do pobune u parlamentu. Novine su prošlog ponedjeljka, uoči glasovanja, objavile da više od pola ljudi (prema nekim desnim tabloidima, čak i dvije trećine) želi da njihovi zastupnici u parlamentu glasuju za održavanje referenduma o ostanku Britanije u EU. Osim 100.000 potpisnika peticije, dodatnih 80.000 ljudi potpisalo je obećanje da će u budućnosti glasovati samo za one kandidate koji će se zalagati za održavanje takvog referenduma. Euroskeptici s pravom ukazuju na to da je težište medija na prošlotjednom velikom razdoru unutar Konzervativne stranke, a ne na referendumu ili vrlo ozbiljnu pitanju budućeg statusa Britanije u Uniji. Politički se također skupljaju bodovi ne na referendumu nego na nedostatku jedinstvena stava vladajuće koalicije (laburisti) i optuživanjem laburista da žele Britaniju priključiti euru i time povećati državni dug (konzervativci). Što se tiče same krize EU i problema u eurozoni, britanski mediji se također više bave svađom Camerona s francuskim predsjednikom Sarkozyjem o tome trebaju li se države koje nemaju euro petljati u spašavanje te valute. I dok Sarkozy misli da ne trebaju (navodno je britanskom premijeru rekao da mu je "mučno od njegova kritiziranja i uputa što da rade s eurom"), Cameron se bojao da će euro-države bez Britanaca i ostalih euroskeptika donijeti dalekosežne posljedice koje će utjecati na cijelu Uniju.

Kroz tu šumu pobornici referenduma o britanskom članstvu u EU nisu se još uspjeli probiti. Ali, budu li uporni, malo je sumnje da u Britaniji ima dovoljno zainteresiranih ušiju. Udruga The People's Pledge navodi pet osnovnih razloga zašto se Britancima mora omogućiti da se izjasne žele li biti u toj europskoj tvorevini ili ne: nitko mlađi od 54 godine nije imao prilike na biralištu reći što misli o odnosu Britanije i EU; većina zakona kojima se Britanci moraju pokoravati danas donosi se u Bruxellesu; Britanija ima manje od 10 posto glasova u Vijeću ministara i u Europskom parlamentu; Unija je za Britaniju sve skuplja i - EU želi nove ovlasti, ovlasti "ekonomske guvernante". The People's Pledge euroskeptična je skupina individualaca, ali su pobornike referenduma našli u svim strankama i na objema stranama pro i contra euro-rasprave. I pokušavaju nagovoriti parlamentarne zastupnike ne samo na to da pred kamerama obećaju da će se zalagati za referendum, a zauzvrat im obećavaju da će ih njihovi članovi glasno podržavati na terenu tijekom predizborne kampanje. Cameron, baš kao i njegovi laburistički prethodnici, Tony Blair i Gordon Brown, referendum ne želi provesti jer vjeruje da bi ga izgubio, a procjenjuje da je Britaniji ipak bolje unutar nego izvan EU. Njegov koalicijski saveznik, šef liberalnih demokrata Nick Clegg, tijekom predizborne kampanje prošle godine bio je jedini politički vođa koji je obećavao mogućnost raspisivanja referenduma o članstvu u EU, ali je od dolaska na vlast od toga odustao. Vjerojatno iz istog razloga kao i Cameron.

Službeno je, međutim, neodređeno rekao da se "svijet od predizborja promijenio", a njegovi protivnici ga podsjećaju da je 2008. protestno izišao iz sabornice nakon što je predsjednik parlamenta odbio na glasovanje staviti amandman liberalnih demokrata koji je tražio upravo referendum o odlasku ili ostanku u EU. Zadnji referendum na europsku temu u Britaniji je održan prije 33 godine - 1978. godine. Britanci su dvotrećinskom većinom odlučili da žele biti članicom tadašnje Europske zajednice. Danas, nitko ne sumnja - odlučili bi dijametralno suprotno s otprilike istim omjerom snaga. Međutim, za to neće biti prilike. Barem ne uskoro. Iako su si međusobno obećali da će izdržati puni mandat, britanska koalicijska vlada ima brojne probleme i zlobnici neprestano očekuju kad će posrnuti do kraja. Zaključana u tako kompliciran tango međusobnih odnosa, koalicija si sigurno na teret neće navaliti još i referendum koji bi mogla izgubiti.