Savršeno krojena odijela s potpisom vještih obrtnika na manekenskim zvijezdama 80-ih Amarili Smolić i Cvitanu JerkovićuU Zagrebu je ovih dana ponovno održan velik, važan i glamurozan višednevni modni događaj. Tako i treba. No zapitamo li se ikad koliko je svojevrsni hrvatski modni preporod, ponajprije brojni domaći modni "eventi", zaživio među onima koji su tu ipak najvažniji: kupcima? I kako se odrazio na zagrebačku obrtničku scenu koja ima uistinu respektabilnu tradiciju, jer je razvoj obrtništva vrlo usko povezan s razvojem grada. Zagrebački su se obrtnici najprije okupili u Obrtni zbor slobodnoga kraljevskoga grada Zagreba, a prve škole krojenja i šivanja otvarale su se davne 1892. godine.

U novije vrijeme, ako baš niste prespavali posljednjih desetak godina, znate da se moda u Hrvatskoj glamurizira i nemilice medijski eksploatira, protiv čega nitko ne može imati ništa, ali se o pristupu može itekako razmišljati i razgovarati. Najčešće je prikazivana kroz prizmu slavnih, a smeta i dojam da je sudeći prema broju događanja mala Hrvatska prava modna velesila, dok je prava istina poprilično drukčija. Hrvatske tekstilne tvornice štancaju robu za strane naručitelje poput Huga Bossa, Escade i Dolce&Gabanne, navodna suradnja dizajnera s industrijom je u najmanju ruku upitna i nepovoljna za dizajnere pa zapravo više brendira industriju nego što uistinu pomaže dizajnerima, mnogi mladi dizajneri robu prodaju nerijetko na crno, od kuće, po za većinu previsokim cijenama, jer drukčije u malim serijama nije moguće, obrtnici se svim silama bore za goli opstanak, tekstilne tvornice su u bankrotu. Kupci se pak najčešće odlučuju za odijevanje u Zari i H&M-u, a tek deklarativno podržavaju nove domaće modne potencijale, dok se obrtništvo i šivanje po mjeri smatraju zastarjelima.

U tipičnu hrvatskom stilu, pričin se nemalo razlikuje od stvarnosti, baš kao što imamo more glazbenih festivala, a prodaje se malo domaće glazbe. Svaki gradić nastoji imati vlastiti filmski događaj u situaciji u kojoj se hrvatski film gleda tako malo da se kino-predstave zbog premala broja gledatelja otkazuju. Vratimo li se modnoj sceni, primjećuje se da su "zvijezde" čak i stilisti (mačci i gurui), da su ekrani komercijalnih televizija zatrpani kvazimodnim emisijama koje se pretežno bave efemernim izvanjskim aspektima mode, da domaći modni tisak inzistira na kulturi celebrityja, a nema ni pravih modnih časopisa (osim jednog, koji je licencno izdanje), dok ostali, tzv. ozbiljni mediji rijetko progovaraju o pravom stanju stvari, jer je moda "nevažna" i spada u domenu "ženskih magazina". Ako se ne radi o štrajku radnica tekstilne tvornice, modna industrija nije u žarištu zanimanja javnosti, a domaći dizajneri životare od jednog modnog događaja do drugog. Još se ponajviše šuti o - obrtništvu.

Osim prigodno. Kad je nedavno održana 76. obrtnička modna revija Zlatna igla, na 2. ju je programu prenosila Hrvatska televizija, a događaju je čak prisustvovao i predsjednik Republike dr. Ivo Jospović. Kad ne bismo znali bolje, pomislili bismo da se obrtnicima, posebice zagrebačkima, kojima se glavni grad već generacijama diči, uistinu pridaje neka važnost, da se tradicija cijeni i da se veliča činjenica da je prva modna revija zagrebačkih krojača, kitničarki, klobučara, postolara, torbara, remenara i cvjećarki održana 17. listopada 1935. u hotelu Esplanade. Začeta je iznimnom motiviranošću i velikom željom zagrebačkih obrtnika koji su, vidjevši događanja u inozemstvu, nešto slično htjeli pokrenuti na ovim prostorima, učiniti grad Zagreb europskim modnim središtem. "Igle" su zaredale, a kvaliteti materijala, krojevima i izradi odjeće pridavalo se sve više pažnje. Svako desetljeće donosilo je promjene u organizaciji i trendovima, ali su revije i sve popratne modne sekcije dugo trajale, čak tjedan dana.

Događaj je postupno bivao skraćivan, pa se posljednjih 15-ak godina Zlatna igla održava samo jednu večer.
"Obrtnicima danas nije lako. Potencijalnim kupcima ponovno se moramo dokazivati jer se snažno nudi jeftina i nekvalitetna robe s vanjskih tržišta", kaže predsjednica Revijskog odbora Zlatne igle Branka Jengić. I dodaje: "A naši dizajneri nisu ništa lošiji, samo što rade u težim uvjetima. Važno je razumjeti da su ovdje u pitanju unikatne kolekcije, a ne tvornička, konfekcijska proizvodnja. Žalosno je da je Hrvatska zanemarila tekstilnu proizvodnju, a uvoz bez kriterija obrtnicima dodatno otežava situaciju, pogotovo u recesiji. Politika u Hrvatskoj nije orijentirana prema domaćem proizvođaču.
Jedan od najstarijih zagrebačkih sudionika Igle, još od davne 1958. godine, ujedno je i jedan od najstarijih zagrebačkih obrta uopće, Muška moda Šabić. Današnji vlasnik Mirza Šabić kaže: "Prije desetak godina bili smo modna sila, i to ne samo u Zagrebu, nego u cijeloj regiji, čak i ne samo u bivšoj Jugoslaviji. Kad kažem 'mi', ne mislim samo na Modu Šabić, nego na cijelu zagrebačku, pa i hrvatsku modnu scenu. Sad su i industrija i obrtništvo u teškoj situaciji. Ipak, ja sam optimist i unatoč teškim vremenima vjerujem da obrtništvo zbog svoje specifičnosti ima perspektivu. Lakše se prilagođava, ima manje serije, izravno komunicira s kupcima. U nas je danas ručna izrada podcijenjena, ali će s vremenom našim ulaskom u Europsku uniju dobiti na važnosti, onako kako to i treba biti i kako je na Zapadu", kaže Šabić.

U Hrvatskoj nemamo krojačku snagu jednog Saville Rowa u Londonu, ali tradiciju imamo i među obrtnicima, postolarima poput legendarnoga Strugara, klobučarima poput Cahuna i Kobali, krojačima poput Šabića i njima sličnih - u domaćim redovima dalo bi se naći čvrsto uporište za razvoj novih generacija vrhunskih majstora. Modni kreator mlađe generacije i majstor za odijela Ivica Klarić, nije optimističan: "U Hrvatskoj obrtnika majstora za izradu odijela po mjeri uskoro uopće neće biti. Žalosno je da se kod nas misli da su najbolja konfekcijska odijela. Vani je pak kultura šivanja po mjeri vrlo razvijena. Razlika između takvog i konfekcijskog odijela je golema: od pristupa odabiru tkanina, uzimanja mjera, izrade kroja, krojenja, obavezne probe do isporuke odijela." Klarić misli da je ključ u kućnom odgoju koji potiče kupnju jeftine i gotove robe "s vješalice" u dućanu, a ne made to measure ili " bespoke", kako se stvaranje po mjeri naziva i beskrajno cijeni npr. na slavnom londonskom Saville Rowu.
Šabić nastavlja: "Zagreb bez obrtništva ne bi bio Zagreb. No ljudi, umjesto da se vode poslovicom 'nisam dovoljno bogat da kupujem jeftino', nažalost mnogo kupuju uvoznu jeftinu, gotovo jednokratnu robu. Krojač u središtu Münchena šiva odijela po mjeri za tri do četiri tisuće eura, a narudžba je moguća isključivo uz preporuku, jer je unikatno odijelo po mjeri stvar prestiža.

Možda bi trebalo pokrenuti neku kampanju da ljudi uvide vrijednost rukom rađene, jedinstvene robe", razmišlja Šabić. Premda su sudionici obrtničke revije Zlatna igla prije pretežno bili obrtnici, danas su to uglavnom ljudi s fakultetskom naobrazbom, nerijetko unuci ili nasljednici obiteljskog obrta koji traže svoje mjesto pod suncem. A cilj je Zlatne igle da im u tome i pomogne. Jedan od njih je mladi i etablirani dizajner Igor Dobranić. On misli da je odjevno obrtništvo u Hrvatskoj prava "uspavana ljepotica" koja ima savršene tehničke i proizvodne mogućnosti, ali ne funkcionira modno u suvremenom globaliziranu i konfekcioniziranu okruženju. Trebalo bi pokušati otvoriti vrata Europe, na nekom od relevantnih modnih sajmova ponuditi vrhunski sašiven i dizajnerski osmišljen proizvod. Bilo bi dobro kad bi Hrvatska obrtnička komora zakupila štand i predstavila modu "made in Croatia", kao logičan nastavak evolucije Zlatne igle. "Moja odjeća već je prisutna na tržištima Velike Britanije i Austrije i kolekcije su mi izvrsno prihvaćene, ali bi se 'zagrebačka modna škola' trebala zajednički predstaviti i mogla bi biti modna senzacija na sajmovima poput CPD Signaturesa u Düsseldorfu, Purea u Londonu ili Whitea u Milanu. Moja 'modna reprezentacija' igrala bi u sastavu: Loredana Bahorić, Nada Došen, Milena Rogulj, Mustre, Igor Galaš, Trep Perić, Zoran Mrvoš, Lidija Skočibušić-Stolnik, I-Gle, Ivica Klarić..., a ponudili bismo drukčiji, izvrsno izrađen dizajnerski proizvod za različite modne ukuse. Imperativ je odličan dizajn plus savršena izvedba i suvremena prezentacija. To bi bila dobitna izvozna kombinacija", smatra Dobranić.

Budući da uistinu imamo na čemu graditi, bilo bi odlično kad bi se na vještinama koje polako odlaze u povijest više uznastojalo, pa čak i kroz njih brendiralo metropolu koja je oduvijek bila poznata po svojim obrtnicima. Valja se nadati da će glamurizacija prêt-à-portera na štetu zanatskih umijeća i krojačkih vještina u dogledno vrijeme ipak posustati te da će high-gloss aura i svjetlost reflektora koji prate novija modna događanja obasjati i stare i provjerene, "custom made" vrijednosti. Idealno bi bilo spajanje najboljeg iz obaju svjetova.