Objavljeno u Nacionalu br. 833, 2011-10-31

Autor: Jadranka Pintarić

Nevidljivi pisci

Pišu bolje, a nisu najprodavaniji

Nedavno objavljene knjige trojice domaćih autora nešto su novo i drukčije u recentnoj hrvatskoj književnosti, ali nikako da postanu hit. Postoji li tajna formula pisanja bestselera koji će biti i komercijalni i kvalitetni

Zoran Roško i Franjo Janeš, jesu li u pravu što čekaju da ih publika pronađe zato što su dobri?Zoran Roško i Franjo Janeš, jesu li u pravu što čekaju da ih publika pronađe zato što su dobri?U zemlji Kroasaniji, frustriranoj što je svijet ne prepoznaje pa se tješi kopajući ispod sebe i tonući sve dublje, jednoga dana vladajući su puku poručili da neće u rat sa susjedima, nego su se dogovorili da književni predstavnik svake strane napiše roman čija bi se radnja razvijala kao da se taj rat zaista dogodio. "Narod čija književnost izgubi u natjecanju morat će proživjeti osjećaj poraza, doživjeti katarzu i izmaštati povijesnu pouku na osnovi prosvjetljenja koje ta katarza u njemu potakne. Također će drugoj strani morati isplatiti veliku ratnu odštetu i barem se desetak godina sramiti u nazočnosti predstavnika stranih zemalja koje nisu doživjele takvo poniženje iako su počinile kudikamo veće zločine."


Zamislite da mi u Hrvatskoj organiziramo takvo natjecanje sa susjedima!? A kako ćemo kad su u nas oni koji pišu nevidljivi i mora se animirati javnost projektom "Učinimo pisce vidljivima"? A zapravo, u toj Kroasaniji taj prijedlog o književnom natjecanju kao ratu predložili su futuristi u romanu Zorana Roška "Ljepota jede ljude" koji, usprkos tome što ima podnaslov "mp3 roman", nije u slušalicama klinaca koji apatično vise po tramvajskim rukohvatima ili skejtaju na otužno ofucanom betonu posttranzicijske recesije. Naša je stvarnost fragmentarna i zato je Roško tražio formu koja korespondira s vremenom - organizirati tekstove po analogiji s mp3 playerom: mogu biti samostalni, ali su povezani u pozadini (neobveznom) naracijom, temom, likovima. Osim toga, model mp3 playera nije samo prikladna struktura za organiziranje književnog materijala, nego je i svojevrsna paradigma načina kako stvari danas funkcioniraju u svijetu, a to je "ambijentalno". To znači da se većina stvari događa onkraj domašaja pojedinca i da je okolina važnija od individue i njezina djelovanja.

Utoliko je glavni lik klasičnog romana velika ideološka prijevara, kaže Roško: "Klasični romaneskni junak je mrtav. Ideja o romanesknom junaku povezana je s kapitalističkom ideologijom u kojoj postoji mit o važnosti pojedinca kao poduzetnika, koji stvara svoj svijet. U ovoj ekonomskoj krizi jasno se vidi da ta priča o pojedincu uopće nije relevantna, jer se važne stvari događaju u kompleksnoj i nama nevidljivoj mreži događaja. Mi možemo umišljati da smo djelatni kreatori svoga života, te dići kredit i izgraditi kuću, a onda će nas uništiti neki događaj iz virtualnog burzovnog sustava, koji je stvarniji od stvarnosti. Mislim da nam književnost treba pokazati koliko su stvari u svijetu nepersonalizirane i promjenjive."

Zoran Roško je prvu knjigu, teorijski rad "Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla" objavio 2002. Radi kao knjižničar, uređivao je časopise te emisije na Trećem programu Hrvatskog radija, a želio bi postati autorom koji ima neveliku, ali ustrajnu publiku, baš poput nekih underground kultnih pisaca.

Roško je iznio i niz provokativnih ideja, poput onih da je sve manipulacija - sloboda, dobro, zlo, laž i ljubav, koja je "najveća osveta životu" i "motivacija svih zločina", napisavši satirično-lirski tekst u formi eksperimentalnog romana. Stil u kojem je rečenica važnija od cjeline kao naracije podsjeća na pjesničku zbirku i traži od čitatelja napor. Tekst se ne može "gutati", jer fabula je ionako u drugom planu, nego sporo "probavljati", zastati i razmisliti. Osobito zato što roman "Ljepota jede ljude" ukazuje na to da možda evolucija naše svijesti sada ovisi o tome hoćemo li biti u stanju prevladati zadanu dualističku sliku svijeta i potražiti nešto što je bolje i od ljubavi, dobra, istine, slobode.
Za čitanje romana Franje Janeša "Formula za kaos" uopće nije potrebno poznavati nove teorijske koncepte ni povijest humanističkih ideja, a ipak nikako da dospije na liste bestselera. Iako se čini da je Janeš primijenio sve recepte iz priručnika kako napisati uspješnicu: dinamičnu, zabavnu i složenu priču s kontroverzama, filmične scene, osebujne i lako pamtljive likove, dobro popeglan stil, istančan jezik i sl. Janeš misli da je problem u tome što je publika skeptična prema takvim knjigama na hrvatskom, a možda i u dvostruko višoj cijeni nego što je imaju slični hitovi na engleskom. Mladi se pisac, ogorčen stanjem na književnoj i nakladničkoj sceni, nada da će netko iz filmskog svijeta prepoznati izrazitu filmičnost njegova djela i stoga uči pisati formu scenarija.
Franjo Janeš kao mali bio je ministrant, a danas je asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi roman "Noć mrtvih živaca" (2008.) požderao mu je puno živaca, ali nije razočaran što nije bio čitan - odveć je hermetičan. Želja mu je da ga netko "otkrije" pa da piše filmske scenarije i zaradi novac!

U "Formuli za kaos" izmiješano je više žanrova, elementi fantastike, detektivskog i pustolovnog romana, sklopljeni su u ono što Janeš naziva spekulativnom fikcijom, odnosno donedavno popularnije - magijskim realizmom. Napetica u kojoj Ignac Fuchs, alias Vatroslav Lisinski, dolazi 2012. godine spasiti čovječanstvo jer je fizičar, zatočen u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, odlučio svijetu objaviti tajnu o izračunavanju nečijeg smrtnog časa, u što se upletu tajne službe Katoličke crkve s Kaptola i mafijaški interesi hrvatskih tajkuna, nedvojbeno je intrigantno štivo. Tu su i protagonisti neobični tzv. mali ljudi: prototip luzera - psihijatrijski specijalizant Jan Šimić u Vrapču koji ima "glas" u glavi zvan Frenki, zatim vidovnjakinja u fušu i anarhistica Vida, te Jerko, povezan s onostranim silama, koji pokušava pronaći izgubljene formule za izračunavanje točnog vremena smrti. Tih se formula žele dočepati i nindža-redovnice, ali i mafijaši u službi najbogatijeg tajkuna. Poprište za potragu, intrige, borbe jest Zagreb - od prekosavskih naselja do tajnih tunela na Kaptolu, od Stenjevca do prenoćišta za beskućnike. "Lisinski se kao lik pokazao korisnim jer se kroz njega mogla kritizirati i politička situacija, kao i domoljublje iz 19. stoljeća, kada je postojala samo želja da budemo slobodni i samostalni, a danas znamo da je to nedovoljno za gradnju budućnosti. U tome nacionalističke floskule više ne pomažu; rekao bih da su zdravi domoljubi oni koji uopće nisu opterećeni time. Kroz Lisinskog ujedno sam imao priliku poigrati se jezikom: on govori stilizirano arhaično. Proučavao sam jezik 19. stoljeća, ali nije mi bio cilj dobiti autentičan govor," kaže Janeš.

Roman je i sociološka analiza društva, te uloge crkve u današnjici. "Nisam htio propustiti mogućnost društvene kritike i angažiranosti - koliko god to zvučalo kao kliše. Premda smatram da je društvena kritika beskorisna jer ne može ništa promijeniti - oni na koje se odnosi najčešće ionako ne čitaju knjige. Također, želio sam ukazati na to da su se neke crvene instance kompromitirale svojim postupcima u kojima ne slijede svoje poslanje: materijalizam je oprečan s Evanđeljem, a odnos prema homoseksualcima je u opreci s porukom ljubavi i sl. U romanu ukazujem na nedosljednosti, licemjerje, negativne utjecaje. Time ne želim reći da je Crkva zlo," kaže Janeš koji je odgojen u duhu katoličke vjere, ali više nije religiozan. Ima tetu redovnicu, koja još nije pročitala roman, ali nije mu ona bila nadahnuće za njegove junakinje što vladaju vještinama tajnih agenata. Zahtjevnijem čitatelju roman omogućuje i promišljanje metafizičkih pitanja, smisla života i smrti, postojanja zagrobnog života.

"Formula za kaos" urnebesno je duhovit roman, jer Janeš voli karikirati, ironizirati, dovesti u pitanje. I u tome, a ne samo u filmičnim scenama i dinamici filmske montaže, vide se utjecaji njegovih uzora - braće Cohen, Tarantina i drugih majstora režije. Roman "Drenje" Luke Bekavca događa se 1999. u malom, devastiranom baranjskom selu, napuštenom i od ljudi i od Providnosti, a izdvojio se kvalitetom i neobičnošću. "Drenje" je drukčije od svega što se u nas pojavilo u formi romana. Naizgled jednostavna priča u kojoj apsolventica Marta dolazi u baranjsku zabit da kod mentora, prof. Markovića, na terenu odradi diplomski iz bioakustike, premeće se u mystery, horor, triler, stilsku vježbu. Marta katalogizira zvukove u posve uništenom krajoliku, nosi se s vlastitim unutarnjim stradanjem i pokušava shvatiti znanstvena zastranjenja svog mentora koji se uništava alkoholom. Na fonu ratnih uništavanja, pojavljivanje neobjašnjivih fenomena "s ruba znanosti" imalo je za autora posve specifičnu ulogu: "Nisam imao nikakvu namjeru komentirati bilo koje konkretno društveno stanje. 'Drenje' je smješteno u 1999. godinu, zbog 'reintegriranih' teritorija, ali i 'predmilenijskog' vremena kojemu su neki pridavali izrazito apokaliptičke konotacije, nalik onima koje danas ima 2012. godina. Mislim da su mnogi opisi u tekstu 'realistični' u kolokvijalnom smislu. Međutim, cjelina romana nije bila mišljena kao 'stvarnosni' opis bilo koga ili čega, niti kao alegorija socijalnog propadanja, problematizacije rata ili tranzicije itd. Sve je to okvirna 'situacija' za postavljanje središnjeg problema romana: sposobnosti nekih fenomena da probiju osobnu, svjetonazorsku, znanstvenu ili religijsku granicu pojmljivosti..."

Luka Bekavac također radi na Filozofskom fakultetu. Živi u Varaždinu, piše doktorat i izbjegava medije jer su po njegovu mišljenju kontraproduktivni za prezentaciju književnosti. Bekavac je suprotstavio neke motive slavonske ruralne predaje i intrigantne teme suvremene znanosti - i taj naizgled nemoguć spoj dobro funkcionira u priči. "Motivi koji izgledaju kao da su preuzeti iz neke lokalne predaje ili suvremene znanosti djelomice jesu 'dokumentarni', ali su strateški prilagođeni svrhama samoga teksta, odnosno 'dorađeni' ili 'falsificirani'. Kombinacija bioakustike i kvantne mehanike sama je po sebi potpuno nezgrapna; s druge strane, tu su kvaziznanstvena radiestezija i instrumentalna transkomunikacija, čija je stvarna povijest bizarnija od bilo čega opisanog u 'Drenju'. U samom tekstu ništa od toga nije posebno objašnjeno čitatelju pa mnogi i zanemare ta mjesta ili ih tretiraju kao fikcionalne pojmove ili imena; međutim, zainteresiranima bi već i minimalno internetsko istraživanje otkrilo mnoštvo dodatnih informacija..."
Fascinantni su opisi u 'Drenju' koji stvaraju ozračje tjeskobe, straha, beznađa. Ti su opisi svojevrsne stilske vježbe, ali i kušnja za čitatelja. Isto tako, u potrazi za skrivenim šumom, akustičkim poremećajem u uništenom baranjskom krajoliku, autor je iskušavao mogućnosti "zapisivanja" zvukovlja.Spomenute tri knjige, svaka iz svojih razloga, mogle bi biti hitovi. A nisu. Nedavno se jedna američka spisateljica upitala u čemu je tajna današnjih bestselera i pročešljala ljestvice u posljednjih godinu dana: otkrila je da većina ima u naslovu neku prostu riječ. Eto jedne ideje izdavačima, ali i autorima. Na drugoj strani je primjer autora koji je prodao milijune knjiga (samo "Alkemičara" u 65 milijuna primjeraka) diljem svijeta bez prostota - Paula Coelha. Ne samo što njegovi izdavači ništa ne prepuštaju slučaju, nego on sam zdušno radi na vlastitom marketingu. Prvi je među visokotiražnim autorima iskoristio mogućnosti interneta i društvenih mreža. U počecima weba stavljao je piratska izdanja svojih djela, a sad su njegovi fanovi mogli na društvenim mrežama pratiti nastanak romana "Aleph". Samo na Facebooku ima šest milijuna obožavatelja. Više od Madonne. Coelho kaže da danas pisac više ne može živjeti u kuli bjelokosnoj - ako želi biti uspješan.

Ne želim ni u ludilu naše autore i mogućnosti tržišta uspoređivati s alkemičarskim vještinama hit-makera, ali jesu li uvijek u pravu kad čekaju da ih publika pronađe zato što su dobri; jesu li uvijek nemoćni pred malim nakladama, visokim cijenama, inercijom izdavača. Tja, naposljetku, uvijek možete primijeniti uputu iz jednog starog priručnika za pisanje bestselera: ako ste sve napravili prema pravilima (radnja, likovi, zaplet itd.) i nije uspjelo - jednostavno nekog ubijte.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika