Dražen Budiša, žrtva komunizma koja nije našla mjesto u političkom životu RH Nacionalni san iz '71 uništili su lažni rodoljubi, Tuđmanovi korisni idioti i konobari-generali Usred općeg meteža metastaza HDZ-a na otvorenoj sceni, neviđenom krahu jedne političke epohe, mediji su zabilježili jednu skurilnost na kojoj se treba zaustaviti. Ničim izazvan, javio se Dražen Budiša i napao Jadranku Kosor. Da je ona, prosim lepo, pristupila Savezu komunista baš kad je njemu bilo suđeno kao državnom neprijatelju. Pred pola stoljeća.

Doista je nepodnošljivo i smiješno u kojoj mjeri Dražen Budiša istraje na naplaćivanju nekakvog imaginarnog nacionalnog duga prema njemu: bio je zatvoru.
A to je u biti i sve što se o njemu politički može reći. Ostatak priče sve je lična tragedija. Kao krhak mladić na pravdi boga na robiji, kasnije prokazan i demoniziran, poslan od cinika Stipe Šuvara još i u mrak podruma Nacionalne biblioteke, «da čuva trezor». Zatim: slika ambicije pretendenta na prijestolje, Budiša kao uvrijeđeni muškarac koji pati od hrvatske bolesti da mora biti predsjednik Hrvatske. Pri tome upropaštava HSLS (ali i to je povijest), iz kojeg se kupe mega-talenti poput Bože Kovačevića, Slavka Goldsteina i Vlade Gotovca - a taj postaje historijska figura.

Njega su specijalni policajci tukli i psovali mu mater do zadnjeg dana. (Zadnji se zvao Tomislav Brzović-Baby.) Unjkava rečenica «A što je sa mnom i mojim zatvorom?», još k tome s tipičnom hadezeovskom denuncijacijom da je netko bio u partiji, nije važna zbog Dražena Budiše. Tom rečenicom se oprostila '71, kao novinska fusnota. A ona to nije zaslužila. I kao nedvojbeno veliki datum političke povijesti Hrvatske, i kao zbir tragičnih sudbina. Miko Tripalo, Savka Dabčević Kučar, Srećko Bijelić od šoka se nikad nisu oporavili, studenti su platili krvavo i traumatizirani se većinom povukli u tišinu svojih biografija (Goran Dodig). Neki su doživotno ostali gonjeni svojim demonima - poput I. Z. Čička između uzleta (demonstracije za Radio 101 preokrenule su Hrvatsku, suradnja s Puhovskim bio je zvjezdani čas HHO-a) i padova u sumračno desničarenje i beznačajnost. Pali su od vlastite ruke.

Dok je u Beogradu Latinka Perović danas neprikosnovena grande dame i vrhunski autoritet koji okuplja politički misleću Srbiju, u Zagrebu je zahvaljujući Tuđmanima i Đodanima jedan Ivan Supek završio na margini s nekoliko testamentarnih intervuja, a ono što je mislio i pisao šezdesetih, danas njegovi unuci, plenumaši s Filozofskog fakulteta, uzbuđeni pronose Trgom Republike. Stvarne protagoniste '71. kao i sveukupni «nacionalni san» od pred pola stoljeća upropastili su i bezočno komercijalizirali sporedni likovi iz zone sumraka jednog velikog pokreta, tada vozeći se na pulferu i idući svima na živce. Pokreta koji nije bio samo hrvatski, već i dijelom jugoslavenski reformistički, a u europskom kontekstu Praškog proljeća i poljskih pokušaja. Jedini veliki trenutak u zadnjih dvadeset godina: Stipe Mesić, do tada neprofilirani sedamdesetprvaš i nacionalist, u neviđenom činu emancipacije postaje predsjednik države i predaje predsjedničke ovlasti parlamentu i vladi. Ustavnim činom zauvijek s Hrvatske skida prijetnju predsjedničke diktature i konačno je odvodi u društvo demokratskih zemalja. Šteta, uostalom, da se politički rekvijem '71. mora pisati u ovim smutnim vremenima kad svi mislimo na nešto drugo i kada već druga generacija lažnih rodoljuba, obrijani i s elegantnim manšetama poput Polančeca, sjedi u zatvorima, kada Tuđmanovi korisni idioti, konobari-generali, sjede napušteni u Haagu, a siromašni Purda može biti sretan kad mu se smiluje neki sudac u Bosni i Hercegovini.

Dražen Budiša, ah, Dražen Budiša. Odavno živa anakronija. On javlja naciji strašnu vijest o Jadranki Kosor praktički u istom trenutku kad Mladen Bajić navečer kuca na vrata na Markovom trgu da joj kaže da je gotovo. No da ne bi bilo zabune: Dražen Budiša je pošten čovjek. Sve je učinio o svome vlastitom trošku. Kao što ni njegov negdašnji kontrahent, Žarko Puhovski, na državni račun nije popio ni crnu kavu. Barem imamo nekoga pozdraviti na cesti.