Početkom godine nekoliko je velikih američkih mobilnih operatera u komercijalnu upotrebu pustilo mrežu temeljenu na tehnologiji LTE (Long Term Evolution). Marketinški odjeli u telekomunikacijskim tvrtkama vole ovu tehnologiju nazivati "prvim pravim 4G standardom" za prijenos podataka mobilnim mrežama, što prema specifikacijama ITU-a (najuglednija međunarodna asocijacija telekomunikacijskih stručnjaka) i nije posve opravdano, no kako je LTE doista "generacijski skok" u odnosu na 3G mreže, rijetko se ta nomenklatura osporava.

LTE je, u svakom slučaju, tehnologija koja će uvelike obilježiti predstojeće mjesece i koja će telekomunikacijskom sektoru (osobito mobilnom) dati jak vjetar u leđa jer će prvi put omogućiti da se doista mobilnim mrežama brže, jeftinije i više prenose podaci nego putem fiksnih internetskih priključaka. Lansiranje mreža LTE američkih operatera iznenađuje, ponajviše zbog toga što su posrijedi jedne od prvih mreža te vrste u svijetu, a svakako prve putem kojih se mogu koristiti i mobilni telefoni i tableti koji rade s tom tehnologijom, što je povijesni presedan. Trenutačno aktualne 3G tehnologije paketnog prijenosa podataka mobilnim mrežama, kao i već pomalo zaboravljene 2G tehnologije, u Sjedinjene su Države uvijek stizale tek nakon što bi komercijalno lansiranje doživjele u ostatku razvijenih zemalja. U velikoj mjeri to je bilo i razumljivo - izgraditi mrežu na tako velikom zemljopisnom području svakom je operateru kudikamo teže nego u manjim državama Azije ili Europe, na čijim se iskustvima i greškama moglo naučiti kako i 2G i 3G mreže učiniti pouzdanijima, sigurnijima, upotrebljivijima...
Sa 4G tehnologijama Amerika je ipak preuzela ulogu inovacijskog lidera i bez obzira na probleme koje donosi veličina države, pokrenula je najprije Mobile Wimax mrežu, HSPA+ mrežu, a sad su na red došle i LTE mreže. O performansama ovih tehnologija u praksi operateri i proizvođači opreme nisu ovaj put mogli puno saznati - naprosto ih je u drugim zemljama premalo (Mobile Wimax nije zaživio nigdje izvan SAD-a, a LTE je zasad pokrenut tek u Japanu, Austriji, Norveškoj, Poljskoj, Švedskoj i Uzbekistanu). Postavlja se pitanje - kako je došlo do ovog obrata? Je li Amerika namjerno ili slučajno preuzela inicijativu oko LTE-a? Je li razlog jednostavno to što korisnici u Sjedinjenim Državama bolje razumiju što je to 4G od svih ostalih ili se mogući razlog može kriti i u tome što Amerika ima samo nekoliko operatera, u usporedbi s njih nekoliko stotina koliko ih, zbog državnih granica, djeluje na mom kontinentu...
Predstavnici europskih operatera i regulatornih tijela imaju drukčiji stav. Razumijevanje kratica kao što su LTE, HSPA, WCDMA, EDGE i ostalih podjednako je među korisnicima svugdje u svijetu - samo najveći zaljubljenici u tehnologiju znaju što one točno znače (i koliko je, zapravo, neopravdano čak i LTE zvati 4G tehnologijom). S gubitkom titule inovacijskog vođe u telekomunikacijama ipak ponešto imaju veze državne granice, a tajna se krije u prelasku s analognog na digitalno emitiranje televizijskog signala. Amerika je na digitalnu televiziju prešla odavno, a u Europi se taj proces tek događa - neke države su ga obavile, neke su u procesu, a neke ga još nisu ni započele. Problem koji Amerika nema, a Europa ima jest to što je LTE smislena tehnologija jedino ako se koristi na takozvanoj "digitalnoj dividendi", odnosno frekventnom spektru koji se oslobađa kada se gasi emitiranje analognog televizijskog signala.
Riječ je o intervalu koji se nalazi u okolici dosta niskih frekvencija (oko 800 MHz), što je za LTE optimalno. Budući da su signali emitirani na nižim frekvencijama prodorniji, odnosno da je tada moguće manjim brojem baznih stanica ostvariti veću pokrivenost i probojnost signala kroz čvrste objekte poput visokih zgrada, izgradnja LTE mreža kudikamo je isplativija na tom spektru. Problem je Europi taj što ovaj spektar nije u svim zemljama još uvijek slobodan. Postoje tako, naprimjer, države koje su prešle na digitalno emitiranje televizijskog signala i čiji su regulatori dodijelili digitalnu dividendu mobilnim operaterima, no one graniče s državama gdje se još uvijek emitira analogna televizija. Takav je slučaj s Hrvatskom, koja je ugasila analognu televiziju, ali graniči s Italijom koja to nije učinila.
Uz granična područja tada nastaje kolizija, budući da televizijske kuće namjerno pojačavaju svoj signal kako bi njihovi kanali bili vidljivi i u susjednoj državi (RAI i mnogi drugi talijanski kanali itekako se dobro vide duž čitave obale), čime ometaju rad eventualne LTE mreže na niskoj frekvenciji, izgrađene "preko granice". Tek kad sve europske države prijeđu na digitalno emitiranje televizije, LTE će biti potencijalno vrlo unosna tehnologija i na našem kontinentu.
Ipak, vremena za čekanje nema i oni koji ne mogu lansirati mrežu na niskoj frekvenciji učinit će to na visokoj, bez obzira na cijenu. Uskoro ćemo svjedočiti europskom bumu LTE tehnologije - bit će novih LTE telefona, novih LTE modema, nove LTE opreme, novih LTE mreža... Svi ti noviteti odmah će stići i na američko tržište koje podlogu za LTE već ima potpuno pripremljenu.