Stipe MesićPolitički skandal pod nazivom “Sunčani Hvar” postupno se pretvara u metaforu moderne Hrvatske, potvrđujući spoznaju da u ovoj krajnje zanimljivoj zemlji ništa ne može proći bez cirkusa i komplikacija, odnosno drugarskoga usklađivanja suprotstavljenih samoupravnih interesa po kriterijima rata sviju protiv svih. U svojoj gorljivosti da naciju što prije oslobode bilo kakve državne imovine, ekonomski umovi iz Račanovoga kruga “avalirali” su spomenutu tvrtku ne razmišljajući previše o identitetu kupca, njegovim poslovnim namjerama i ukupnim političkim posljedicama odluke o prodaji. Pokazalo se na kraju da Terme Čatež žele na Hvaru prije svega graditi luke za jahte (marine), iako Sunčani Hvar prostorom i koncesijama za te marine uopće ne raspolaže. Osim toga, održi li se aranžman o prodaji, jedan od dioničara Sunčanog Hvara – sitnih, doduše – bit će i ista ona Ljubljanska banka koja je opljačkala novac hrvatskih štediša. Djelić plijena reinvestira se – u formi slobodnoga kapitala koji “ne poznaje granica” – u zemlju u kojoj je izvršen prepad, uz izravnu pomoć njezine izvršne vlasti koja pod presijom očuvanja legaliteta provedenoga javnoga natječaja danas ne zna što bi sama sa sobom. Odgovornome analitičaru ne preostaje drugo nego da studiozno promatra njezino koprcanje u vlastitoj mreži.

STUPAC TJEDNA: IVO BANAC; PAŠALIĆEV IZMIŠLJENI 'RUČAK S BUSHOM' Ivo Banac, profesor povijesti i politički aktivist, izabran je za predsjednika Liberalne stranke jer je većina delegata zaključila - s mnogo opravdanja - da će ta stranka na predstojećim izborima nestati sa scene ako se nastavi zasnivati ni na čemu, to jest na programu Zlatka Kramarića. Kramarićeva kap prelila je čašu delegatskoga strpljenja nakon njegovoga susreta s Draženom Budišom. Kronični kompromiser, nesposoban da stranci nametne nekakav autohtoni identitet, bivši predsjednik LS-a potražio je slamku spasa u istraživanjima mogućnosti za novu pipkavu suradnju s desničarskim kvaziliberalom čija će stranka na sljedećim izborima također završiti u arhivi. Budući da je zbroj dviju nula - u politici jednako kao i u aritmetici - uvijek nula, u LS-u su odlučili riješiti se Kramarića i prijeći u "pozitivu" koja bi se trebala zvati doktor Banac. Predsjednički kandidat Božo Kovačević zalagao se, jednako kao i Banac, za stranku koja će dosljedno braniti principe u politici, ali Kovačević je na neki način historijski dio galerije koja je liberalnu ideju u Hrvatskoj učinila irelevantnom, i vuče njezinu hipoteku. Osim toga, kao ministar ekologije pokazao je da je principe u stanju zaštititi u vrlo ograničenoj mjeri. Situacija se, dakle, okrenula u korist Banca, čiji je stav - među ostalim - bio da se LS mora zauzimati za izručenje Bobetka i Gotovine Haagu. Pristojna razlika između njega i Kramarića! Kramarićevi ljudi hodočastili su do Bobetkove vile i optuženome oficiru davali moralnu potporu, identificirajući se s desničarskom bulumentom koja je starca okruživala; Banac se konfrontira s tom bulumentom i kriterije međunarodnoga legaliteta nadređuje bilo kakvim nagodbama s lokalnim nacionalistima. Nastavi li pod Bancem razvijati spomenutu liniju, LS bi mogao postati prepoznatljiv lijevi kontrapunkt hrvatskome desno-nacionalističkome pokretu koji se kristalizirao oko ratnih kultova. Teško je, međutim, jednu stranku lišenu lidera i razvodnjenu u ništavilu preko noći pretvoriti u faktor na sceni. Za Banca bi, objektivno, velik uspjeh već bio ako ga Vesna Pusić i HNS prihvate kao korisnoga sugovornika i podare mu djelić svoje rastuće građanske vjerodostojnosti. * * * Jutarnji list zadnjih je dana objavio tekst pod istaknutim naslovom "Pašalić pozvan na ručak s Bushom". Naslov je izmišljotina, odnosno blatantna krivotvorina podatka koji se izričito spominje u tekstu: da Pašalić zapravo odlazi na masovni ritual poznat kao "molitveni doručak s predsjednikom SAD-a". Na tom "molitvenom doručku" sudjeluju tisuće ljudi, i da netko bude pozvan, dovoljno je da nešto plati. Pretvaranje beznačajnoga "molitvenoga doručka" u potencijalno značajni, ali nažalost izmišljeni "ručak s Bushom", jedan je u nizu novinarskih podviga kojima Jutarnji list pokušava unaprijediti lik i djelo svoga tajnoga dioničara. Hrvatska, zemlja improvizacije

Za razliku od mnogih hrvatskih političara autor ove kolumne ne bavi se neposrednom turističkom djelatnošću – iznajmljivanjem kreveta, otvaranjem konoba, točenjem vina, prodajom školjaka, lavande i rakije, ili izgradnjom ekosela – i problem Sunčanoga Hvara, gledano s toga aspekta, nije u neposrednome fokusu njegovoga interesa. Ista stvar ne može se, međutim, reći za Stipu Mesića koji je za Sunčani Hvar pokazao određeno zanimanje, svakako ne samo zato što se voli odmarati u hvarskoj vili u kojoj je svojedobno bolovao Vladimir Bakarić. Kao predsjednik države, Mesić smatra da o fenomenu mora zauzeti stav. Prema tome nepopravljivome praktičaru, trgovačka pustolovina o kojoj je riječ najkomotnije će se apsolvirati drastičnom kontrolom poštivanja ugovora: ako do određenoga roka u firmu nisi uložio novce koje si obećao, posao se raskida. Neka, dakle, bude kako Mesić kaže, iako sumnjamo da će upravo tako i biti. Hrvatska je zemlja neprestane improvizacije, koja publici donosi ugodna iznenađenja.

Nastupajući u televizijskoj emisiji Nedjeljom u dva Mesić je – osim o Hvaru – govorio i o drugim provokativnim fenomenima, parirajući trojki novinarskih antagonista koji su na njemu odlučili nahraniti svoje združene egotripske porive. Urednik emisije Aleksandar Stanković – agresivna i vrlo originalna medijska pojava, nešto poput strogo politički usmjerene kombinacije Brune Kovačevića i Mirka Fodora – u studio je doveo jednog desničarskog fanatika i jednog bezbojnog tipa iz kojeg je pred kamerama progovorila žudnja za herostratskom slavom, da predsjednika podvrgnu nizu inteligentnih pitanja koja je dostojno reprezentiralo slijedeće: zašto za zapovjednika Glavnoga stožera HV-a niste imenovali Antu Gotovinu?

Dijalog s malicioznim oponentima

Doista, zašto? Na ovakvu glupost netko drugi pao bi u filozofsku letargiju, ali neuništivi Mesić – uvijek spreman na zamke demokracije – upustio se u razjašnjavanje. Bilo je i drugih tema: zašto je u javnost dao Tuđmanove transkripte, kad je to zabranjeno? Zašto je tvrdio da je Hrvatska sa Srbijom htjela podijeliti Bosnu, kad je to laž? Itd, itd. Mesiću se u konkretnome povodu može zapravo uputiti samo jedno ozbiljno pitanje: zašto pristaje na pojavljivanje u ovakvim emisijama, koje predsjednika države tretiraju kao psihotonik za probleme novinarskih maljčika*?

Naravno, sugerirati Mesiću da svoju potrebu za televizijskim komuniciranjem stavi pod kontrolu isto je kao i savjetovati mu da u svome omiljenome restoranu – poznatom po mesnoj ponudi – naručuje isključivo jela bez kolesterola. Nedavno se pojavio kod Bolkovića, sada kod Stankovića, uvjeren vjerojatno da time razvija svoj stil narodnoga čovjeka ili “predsjednika svih građana” koji je u stanju prihvatiti dijalog ne samo sa simpatizerima ili istomišljenicima nego – zatreba li – i s malicioznim oponentima. Autoru ove kolumne instinkt, doduše, govori da predsjednik igra ponešto ispod svoga nivoa, ali na drugoj strani, Mesić je predsjednik i pouzdano zna što radi, jer u suprotnom ne bi bio to što jest (bez obzira na činjenicu da je njegov prethodnik teško mogao objasniti logičku pozadinu mnogih svojih poteza).

Prednost pred potencijalnim konkurentima

U banjalučkim novinama Mesić je najavio svoju kandidaturu za drugi mandat, pa njegovu strast prema televizijskim nastupima svakako treba promatrati i u kontekstu personalne promidžbe. Svoj posao je, kako reče, “obavio dobro”, pa smatra da bi ga mogao obavljati i dalje, ako narod tako odluči. Računajući da velike brojke nailaze i na veliki javni odjek, zatražio je 15 milijardi eura ratne odštete od Srbije koja je u bankrotu. Otvorio je horizonte, osudio sablasti prošlosti, demokratizirao vlastitu funkciju i tako pokazao međunarodnoj zajednici da je Hrvatska sve ono što zapravo nije, a što bi trebala biti. Rečenica je kontradiktorna koliko i Mesićeva misija. Vukao je korisne poteze za naciju i pokušao promijeniti način političkoga razmišljanja u Hrvatskoj, i pritom kod dijela nacije navukao na sebe omrazu kao da je inkarnacija Khuenova. Stekliši ga proklinju, rulja ga vrijeđa. Na vlastitome iskustvu shvatio je da se mentaliteti u Hrvatskoj mijenjaju kineskim tempom.

O njemu će se još mnogo govoriti. Ne donosi nikakve važne odluke, nitko ga se pretjerano ne boji, ali uvukao se u ljudske duše, postao sastavni dio miljea i kao hrvatski psihološki inventar ostvario značajnu prednost pred budućim potencijalnim konkurentima. Da ga potpisnik ovih redaka može kojim slučajem nešto upitati, onda bi to bilo slijedeće: zašto, kao vrhovni komandant, popušta lošim savjetnicima i pristaje da na visoke položaje u Hrvatskoj vojsci dolaze notorni huligani, kao i u Tuđmanovo doba?