Postoji kliše o Tomu Waitsu ili, kako mi ga je on opisao, „pojednostavljenje". Njegovim riječima, jedna od verzija je da „reži o alkoholu i ispire usta čavlima i vijcima". U skladu s ovim viđenjem, prije nekih mjesec dana umjetnik Jim Lockey poslao je na Tumblr emotivnu ilustraciju „Vidljivi Tom Waits". Waitsovo tijelo s fedorom na glavi prikazano je u presjeku kao u anatomskom atlasu; mozak mu je označen natpisom „ovdje su čudovišta", grlo ispunjeno šmirgl-papirom te „šljunkom i paucima", a pluća obilježena naprosto kao mjesto gdje se nalazi peć.

Waitsov novi, 22. po redu album „Bad as Me" sadrži puno grgljanja kamenja. Ostvaren je uz pomoć široke galerije novih i starih prijatelja od kojih je najistaknutija njegova supruga i često previđana suradnica Kathleen Brennan, koja piše pjesme s Waitsom još od njegova albuma „Swordfishtrombones" iz 1983. (na kojem joj ime nije bilo navedeno). „Ona reagira na stvari kao da je u opijumskom snu. Ja sam više tip za štapiće i žicu." (Mnogo stvari koje kaže tijekom razgovora dalo bi se uz male intervencije pretvoriti u riječi pjesama.) Na „Bad as Me" nastupa i gitarist Marc Ribot kojeg je Waits opisao kao „Lona Chaneyja gitare - tolike je glasove u stanju prizvati", i slavni gosti kao što su Flea i Keith Richards. Središnja točka albuma su Clint Maedgen i Ben Jaffe, puhači Preservation Hall Jazz Banda iz New Orleansa, koji se pojavljuju na mnogim pjesmama.

Od svog debija „Closing Time" iz 1973., Waits je bio dio kontinuuma koji ili prethodi ili teče usporedo s rock'n'rollom. U eri Elvisa Presleyja, Waits je preferirao Gershwina; također je dao prednost klaviru nad gitarom i Moseu Allisonu nad Chuckom Berryjem. Na početku karijere njegov je rad naginjao ka akustičnom i emocionalno strpljivom, zazirući od razmetanja i brzine. (Waits je govorio o tome kako je bilo teško nastupati kao predizvođač Franku Zappi i The Mothers of Invention i navesti publiku da sluša čovjeka opremljenog samo klavirom i glasom.) Iako je korisno i primjereno vidjeti Waitsa u društvu tradicionalnih tekstopisaca, dva iskustva koja je naveo kao dio svog razvoja također su vrijedna spomena. Godine 1962., kad mu je bilo 13 godina, vidio je nastup Jamesa Browna, a dvije godine kasnije Boba Dylana. Prema Barneyju Hoskinsu, autoru knjige „Lowside of the Road: A Life of Tom Waits", o potonjem je izjavio: „Tip poput Dylana je na pozornici sa stolicom i čašom vode, a zatim progovori i priča sve te sjajne priče u svojim pjesmama. To mi je pomoglo da otkrijem tajnu izvođenja."

Nijedan od ovih utjecaja nije neobičan, no lakše je uočiti upliv Jacka Kerouaca koji Waits ni ne pokušava sakriti. Međutim, i Brown i Dylan bili su mu uzori u jednom posebnom smislu. Brown nije baš bio osoban tekstopisac, a za Dylana je zamjenica „ja" duboki, suhi kanjon koji je najbolje promatrati izdaleka: tko zna tko su mnogi od njegovih likova? Waits je spominjao Dylanove „priče", a ne smisao za proročanstva ili vizije. Waits je jak na likovima, pričama i poantama. Često ga prikazuju kao ponoćnog trubadura, no on izbjegava plitku sentimentalnost favorizirajući slike nad ispovijedima i dajući prednost skrivenim umjetničkim vezama nad šokantnim novotarijama. „Ako razbijete pjesmu, naći ćete jaja drugih pjesama", rekao mi je. „Nesporazumi su neka vrsta epidemije i posve su prihvatljivi. Ja mislim da se u pjesmi radi o nečemu, ali netko drugi će reći: 'Ta pjesma je kao nosorog u vrućim hlačicama na spaljenom konju za ljuljanje koji maše lasom vičući: Pokajte se, pokajte se!' Mislim da je to sjajno."

Nosorog u vrućim hlačicama nije pretjerivanje. Osamdesetih godina Waits se odmanuo od standardnog barskog okruženja i počeo istraživati zvukove koji su potaknuli mnoge recenzente da upotrijebe riječ „cirkus". Na „Swordfishtrombones", Waits je započeo rad s nizom električnih gitarista i trubača. Obične setove bubnjeva zamijenile su udaraljke koje su zvučale poput sudaranja kanti za smeće. Ono što je nekoć bilo melankolična mrlja u tri ujutro probudilo se i zazvučalo kao izmučeni stroj (prikladno za nekoga tko je stekao popularnost kad su The Eagles 1974. obradili njegovu odu Buicku „Ol' 55"). Ovaj estetski potez dao je Waitsovoj karijeri neobični oblik: započeo je kao akustični atavizam a zatim jurnuo naprijed prema ratnoj zoni distopijske budućnosti načinjene od ljutih električnih gitara i bubnjeva sa smetlišta.

„Bad as Me" pojavio se u trenutku sukoba i promjena, što je udoban ambijent za Waitsa i njegov karneval. Sada je takvo vrijeme da je individualna, osobna bol manje zanimljiva nego što je bila; velike ideje su dobrodošle, a ne škodi ni dobra predstava.

„Talking at the Same Time" mogao bi biti modificirani ulomak iz „Opere za tri groša". Visoki tonovi puhača zvuče ustrašeno, dok Ribotova gitara vibrira od reverba; potrebno je nekoliko slušanja da bi se shvatilo da je Waitsova verzija Weilla spori i plašljivi ska. Zvučeći posve različito od poznatog klišeja, Waits pjeva u grčevitom i napetom falsetu: „Get a job, save your money, listen to Jane / everybody knows umbrellas will cost more in the rain / all the news is bad - is there any other kind? / and everybody's talking at the same time / Well it's hard times for some, for others it's sweet / someone makes money when there's blood in the street." Radiohead je možda popularniji u Occupy Wall Streetu, ali Waits ima bolji izbor pjesama.

„Bad as Me" je trijumfalni metež, što je najočitije na „Hell Broke Luce", čiji je naslov Waits preuzeo od grafita navodno napisanog na zidu u Alcatrazu. Bubnjarski dio se, čini se, sastoji od stupanja i pljeskanja u izvedbi Waitsa i bubnjara, njegova sina Caseyja, da bi im se postupno pridružio zvuk paljbe, što je možda pretjerivanje. Ribot, Richards i Will Bernard formiraju zlokobnu tročlanu Maginotovu liniju, svirajući otresite i ružne gitarske akorde. Pripovjedač je, čini se, ratni veteran, a Waits daje pjesmi svoj stereotipni waitsovski tretman, pjevajući kao da umjesto glasnica ima gomilu čvorova. Prijatelji protagonista pate od jakog kašlja i prsti im bivaju razneseni, dok se refren vrti oko poznatog borbenog napjeva: „Lijeva, desna, lijeva." Waits pjeva: „How is it that the only ones responsible for making this mess / got their sorry asses stapled to a goddamn desk? / Hell broke luce / Hell broke luce / Left, right, left."

U posljednjih trideset godina, Waits je kao tekstopisac nastojao zadržati zanatsku vještinu tražeći istodobno glazbene podloge koje bi iznijele njegove skladbe iz gliba nostalgije. Na „Bad as Me" on zvuči kao netko tko poznaje povijest pop glazbe i koristi samo dijelove koji mu trebaju za stvaranje hibridnog bića koje će ga odnijeti na sigurno. „Uvijek sam u potrazi za zvukovima koji mi odgovaraju u tom trenutku", rekao mi je. „Zvuk helikoptera je stvarno iritantan osim ako se ne utapate, a helikopter stiže da vas spasi. U tom trenutku on zvuči kao glazba."

Razgovarao: Sasha Frere-Jones

Preneseno iz The New Yorkera