Zagrebačka filharmonija započela je u petak, unutar Bijele oktave, niz velikih sakralnih koncerata vezanih uz vjerske blagdane od kojih je Mozartov Requiem u d-molu, KV 626, na samome početku poslužio kao Koncert za blagdan Svih Svetih. Probrani solistički kvartet sastavljen od Valentine Fijačko (sopran), Dubravke Šeparović Mušović (alt), Martina Sušnika (tenor) i Luciana Batinića (bas), vokalno su pratili članovi Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, dok je cjelovitom izvedbom ravnao poznati slovenski dirigent Uroš Lajovic. Svečanost koncerta bila je dodatno pojačana sjećanjem na 22. listopad 1964. kada je u Šibeniku rođen naš ¨košarkaški Mozart¨ Dražen Petrović, a zahvalom se, za promicanje djela inspiriranih kršćanskom duhovnošću, oglasio i zadarski nadbiskup Mons. Želimir Puljić.

Mozartov je Requiem od svog nastanka bio varljivi izvođački zalogaj kakvog su si mogli priuštiti samo najsmjeliji umjetnici, jednako dirigenti, kao i oni koji su sjedili, ili stajali, publici sučelice. Lajovic je, u konkretnom slučaju, svojim tumačenjem nastojao istaknuti dinamički naglašenu, atraktivnu, gotovo romantičarsku stranu Mozartove mise oslonivši se prije svega na kvalitetu i snagu domaćeg zbora, te time, prema vlastitom uvjerenju, smanjiti rizik od prosječne glazbene predstave. No iskreno, upravo je na taj način upao u klopku, umanjio estetsku komponentu djela i zasjenio preglasnim zborskim dionicama raspoložene, i bitne! instrumentalne sekcije ugođenog orkestra. U sjeni zbora djelomično su se našli i muški vokalni solisti, dok se Valentina Fijačko, prihvativši nezahvalan izazov, ¨izvukla¨ prije svega svojim sopranskim registrom.

Da se uvijek može bolje pokazala je najzrelija solistica Dubravka Šeparović Mušović uzdavši se prvenstveno u ravnotežu (i muzikalnost) u odnosu na pojedine solističke dionice, kao i one izdvojenih orkestralnih grupa. Smisleno povezana tempa bila su plod iskusnog Lajovica, koji je dirigirao bez partiture, a umjetnički se maksimum mogao čuti u stavcima Tuba mirum, Recordare, Benedictus i Lux aeterna. Načelno je i zbor dobro odradio posao, posebno u motoričnom Kyrie eleisonu i precizno izvedenom Domine Jesu Christe, no činilo se da se i tamo dogodila poneka očekivana dvojba, uglavnom između ženskog i muškog dijela.

Valjalo bi ipak istaknuti kako je zagrebačka publika srdačnim pljeskom pokazala, ako ništa, onda zahvalnost na, studijski gledano, korektnoj izvedbi monumentalnog glazbenog djela, te ovogodišnjoj koncertnoj ponudi Bijele oktave i Zagrebačke filharmonije unutar koje će, između ostalog, predstojeći vjerski blagdani biti ukrašeni Bachovom Mukom po Mateju i Handelovim Mesijom.