Kako se i moglo pretpostaviti, izbor Ive Banca za predsjednika LS-a prouzročio je pravi krš i lom na medijskoj i političkoj sceni. Kad je prije nekoliko tjedana na ovome mjestu bilo navedeno kako bi Banca svakako trebalo izabrati jer je on za Račana opasan tip, već se dalo naslutiti kako će njegova pobjeda za liberalnim stranačkim kormilom izazvati reakcije koje će potvrditi utemeljenost teze o “opasnim namjerama” ovog, kako najčešće etiketiraju vinovnici aktualnog SDP-HDZ-ovskog režima, “radikalnog američkog sveučilišnog profesora”.

Svojom razornom kritikom Banac pogađa u najmekši dio trbuha Račanove pogodbene tranzicije. Upravo su zato režimske reakcije na njegovo stranačko ustoličenje tako žestoke, etiketirajuće, žalosno jalne i očajno bijesne.

Neovisnom bi se promatraču moglo učiniti kao da je riječ o uskrsnuću glavom i bradom Franje Tuđmana iz vremena prvog saborovanja u “Lisinskom” kada je ispisivao ode NDH kao izrazu težnji hrvatskog naroda prema vlastitoj državi, a današnji ga je kancelar opatrnuo kao čovjeka koji predvodi stranku opasnih namjera. SDP-u i njegovom lideru iz današnje se perspektive ne može priznati nerazboritost u ranom prepoznavanju Tuđmanovih krivih Drina, baš kao što im se danas ne može ne priznati da su svojim nedjelovanjem i kohabitacijom s problematičnim poludiktatorom pridonijeli da opasne namjere u sljedećim godinama postanu uozbiljena stvarnost. Dugogodišnja Račanova potreba da se srodi s tekovinama tuđmanistički problematične demokracije, rađa, očito u pravilnim vremenskim intervalima, danas čitljiva iz sve očitije prešutne koalicije SDP-HDZ, nove igrače čije se namjere u odnosu na postojeće stanje stvari ne mogu označiti nikako drukčije nego radikalnim i opasnim. Po aktualnu politokratsku simbiozu.

Bančeva radikalna kritika nije ništa drugo doli jasan opis promašaja Račanova kancelarijata i razvidna skica koalicijskih odstupanja od vrlo preciznih predizbornih obećanja koja nisu trebala biti tek potka za osvajanje vlasti, već radikalan i sustavni program državnih, društvenih i moralnih reformi i usvajanja novih normi.

Bančev radikalizam sastoji se tek iz neugodnog podsjećanja na ono što je bilo obećano i ono što je bilo nužno učiniti, a što je koalicijska vlast izbjegla priklanjajući se nerevanšističkoj politici dominantnog kancelara koji je, uplašen radikalizmom desnice i mogućnošću gubitka vlasti, sklopio konsenzus o nenapadanju stopirajući kažnjavanje ratnih zločina, reformu pravosuđa i organa gonjenja te uvodeći sveopću aboliciju privatizacijske pljačke. Račan svoj ostanak na vlasti vidi prije svega u zadovoljavanju interesa tuđmanističke kaste nudeći im oprost i politiku statusa quo u zamjenu za zatomljivanje radikalizma desne provenijencije i prešutnu suglasnost za ostajanje na vlasti.

Danas, kad je u svom poslu uspio, pojavljuje se remetilački faktor u liku američkog sveučilišnog profesora koji ga podsjeća na potrebu suradnje s Haaškim sudom, jasniju politiku prema BiH kao neovisnoj i cjelovitoj državi, ali i kritiku nedemokratskih tradicija u SDP-u i HDZ-u. Svojom kritikom “močvare” on tumači aktualne hrvatske strahove od konkurencije, njenih pravila i politike otvaranja. Banac je razaznao i razmaglio ulogu Slavka Linića, potpredsjednika Vlade čija je politika najčešće nastavak Pašalićevske pretvorbe prema mjeri SDP-HDZ-ovskih mogula. Bilanca tri godine Linićeva uredovanja gotovo je najbistriji rezultat Račanove pogodbene mašinerije. Revizija je napravljena, bezakonje je bilo ono što se najdosljednije provodilo u pretvorbenoj pljački, ali sve je to, baš onako kako bi to Pašalić poželio, dospjelo u zastaru. Kad se potpredsjednik Vlade podsjeti na sav mutež vlastitog djelovanja, stvari se redovito opravdavaju ogromnim dugovima koje je u amanet ostavio prethodni režim i koje je valjalo otplatiti, ali o kojima, kao i o tolikim drugim smicalicama aktualnog politokratskog komplota, javnost nikad ništa nije saznala. Ukazujući na djelatnost Račanovog Pašalića, radikalist Banac pogađa u samo srce promašaja jedne poštenošću hinjene vlasti koja je predstavu odlučila zamaskirati još jednim glumljenim skečem – “Sunčanim Hvarom” koji ima samo jedan cilj – skretanje pozornosti s onoga što je lažnim zastarama i političkom trgovinom zauvijek izgubljeno, u ime očuvanja jedne prilično neuvjerljive vlasti i njenih prirepaka.

Oni koji su se ponudili da vode ovo društvo, tako su javno demonstrirali da kriminal, pljačka i ubojstva i u tom navodno boljem režimu prolaze nekažnjeno. Kad se rušenje cijele jedne države i izvlačenje njenog nacionalnog bogatstva kažnjavaju promoviranjem u legitimne i povlaštene političke suparnike – onda nema mjesta iščuđavanju sveopćem porastu uličnih pljački i razbojstava. Društveni obrazac ustoličen u najodgovornijim instancama države samo se preslikava na uličnu marginu. Nered uspostavljen abolicijom političke i zakonske odgovornosti danas metastazira kroz sveopću pobunu: štrajkom liječnika i učitelja te pobunama vojnih pilota. Iako se predstavljaju kao protesti kojima se pokušavaju iznuditi viša primanja o državnom trošku, oni zapravo predstavljaju pobunu protiv amoralnog račanizma koji ne haje za uređivanjem istinskih odnosa i vrijednosti u društvu, već prvenstveno za stvaranje uvjeta kojima bi jedna apsolutno neproduktivna kasta trebala sačuvati privilegije.

U tom smislu valja popratiti kako Račanov Vjesnik komentira pojavu radikalnog američkog sveučilišnog profesora u razvaljenom koalicijskom politbirou. “Upitno je i koliko radikalne metode sveučilišnog profesora, koji nema iskustva u aktivnoj politici, mogu naići na plodno tlo u hrvatskom političkom miljeu koji, kao i svaki drugi, preživljava na trgovini, kompromisima, dogovorima i popuštanjima… Međutim, koalicija je opterećena vlastitim problemima i teško je povjerovati da će u izbornoj godini biti dovoljno da se vrati povjerenje kakvo je bilo među partnerima kad je mandat osvojen. Vremena za ponovnu konsolidaciju nema, a toga Ivo Banac čini se nije svjestan. Drugo rješenje je izlazak iz vladajuće koalicije, što za LS znači sigurnu političku smrt”, piše Vjesnikova novinarka izravno tumačeći bit Račanove politike i strah što ga Bančev angažman izaziva u redovima SDP-HDZ-ovskog konglomerata.

Banac je apologet liberalne demokracije koja u Hrvatskoj ima sve više pobornika i koji razumiju da taj konglomerat, nastao iz jedne te iste partije čiju metodologiju jasno razaznajemo kroz Račanovu pogodbenu tradiciju i politiku konzerviranja tuđmanizma – Hrvatsku ne vuče naprijed. Liberalna demokracija isključuje društveni sustav vrijednosti u kojem je interes politokracije ispred općeg dobra, a politička i zakonska odgovornost predmet trgovanja. Takva nedobrodošlica kakvu je ulaskom u koalicijsku ujdurmu doživio Banac samo nas uvjerava da je najvjerojatnije u pravu Ivan Šiber koji kaže: “Ima jedna divna pjesma o slapu i kapljici. Možda je Ivo Banac kap koja će s vremenom dovesti do promjene hrvatske politike.”