Objavljeno u Nacionalu br. 377, 2003-02-05

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO - Zoran Ferić

Ministar zdravstva počeo je buncati kao tifusari u partizanskim filmovima

Nakon izjave o bolnicama kao kuplerajima, ministar Vlahušić je izvolio izjaviti i da je svoju medicinsku sestru zaposlio zato što je debela: tako se bez mjere priklonio imperativu duhovitosti, koju je u hrvatsku politiku uveo predsjednik Mesić i njome dobio izbore porazivši mrguda Budišu

Ministar Andro VlahušićMinistar Andro VlahušićŠtrajk liječnika prešao je, eto i svoj dvadeseti dan, a sa zdravljem ministra zdravstva nešto se dogodilo. Počeo je buncati kao tifusari u partizanskim filmovima. Uglavnom, pružio je javnosti na uvid svoj nevjerojatan tok svijesti i spomenuta je javnost ostala zblenuta. Nakon što je na lijep način rekao da su bolnice kupleraji i poprišta opuštajuće seksualne gimnastike, ministar Vlahušić je izvolio izjaviti i da je svoju medicinsku sestru zaposlio zato što je debela. Da bi bila neka vrsta sredstva za zastrašivanje žderonjama među pacijentima. U vrijeme kad gurmani javno traže od pape da neumjerenjost u jelu i pilu više ne bude ozbiljan grijeh, ministar Vlahušić bavi se zastrašivanjem jadnih dijabetičara na krajnje neprimjeren način. Kao što čine i njegovi kolege u onim grozomornim spotovima protiv pušenja: prije omiljene serije pola minute ljudskog mozga na tacni. Ne mogu se oteti dojmu da je ministar kao liječnik u tom svom zastrašivanju mogao biti i efikasniji. Mogao je, recimo, postaviti u svoju čekaonicu čovjeka kojemu je, na primjer, amputirana jedna noga. I da taj jede čokoladu i govori pacijentima: “Nema đavla do šećera.”

Uvjeren sam međutim da ministar Vlahušić govoreći kako je zaposlio medicinsku sestru zato što ima 120 kila, vjerojatno nije mislio ozbiljno. Da jest, to bi tek bila tragedija. Vjerujem da mu je to izašlo iz usta tek onako, usput, sa željom da ispadne duhovit i uskladi svoju javnu sliku sa slikom nekog suvremenog američkog političara koji sipa viceve iz rukava. Jer već stanovito vrijeme u javnim nastupima političara postoji taj imperativ duhovitosti, ležernosti koju je na svoj prirodan, prirođen i duhovit način u hrvatsku politiku na velika vrata uveo predsjednik Mesić i njome dobio predsjedničke izbore porazivši mrguda Budišu. Međutim, mnogima koji osjećaju taj imperativ da u javnosti budu duhoviti, jednostavno fali duha i mjere, pa onda sve ispadne nekako otužno ili čak uvredljivo. Doduše, govoreći o bolnicama kao poprištima seksualne gimnastike ministar je zacijelo htio spustiti liječnicima koji ga već dvadesetak dana ljute svojim upornim zahtjevima. Ukoliko je to tako, ministar protiv svojih kolega vodi ono što se naziva specijalnim ratom. Osnovno bi pitanje onda bilo: jesu li ministrove riječi specijalni rat ili nespretno baljezganje? Ako se radi o specijalnom ratu, onda pripadnik liječničke struke na mjestu političara želi oblatiti vlastite kolege liječnike s kojima je dijelio sudbinu prije nego što je postao ministar i s kojima će istu sudbinu dijeliti kad ministar prestane biti. A kako su stvari krenule, to bi moglo biti brzo. Štoviše, ministrove su izjave, bez obzira na to kako ih gledamo, dovoljno nespretne da pomislimo kako Vlahušić taj specijalni rat vodi zapravo protiv sebe samoga. Kao da mu je dojadilo ministrovanje pa loži ceh, javnost i Vladu da ga što prije oslobode te bodljikave fotelje.

Očito se prilikom javnoga komuniciranja u posljednjih nekoliko godina sve više pazi na političku korektnost, a javnost je s pravom sve senzibilnija na sve vrste nepriličnih izjava. Pogotovo kad one dolaze od poznatih javnih osoba: sportaša ili političara. Jasno je da se posebice pazi na one od kojih javnost očekuje da nekako budu bolji, moralniji i pametniji od drugih. A od ministara javnost tako nešto još uvijek očekuje, bez obzira na to što je sve jasnije da se zapravo nema što očekivati. Javna riječ ima težinu, a oni koji su na političkim funkcijama to bi morali osjećati bolje od drugih. S tim zahtjevima koji se postavljaju javnome govoru jasno je da je disproporcija između javnog i privatnog diskursa sve veća i da će se taj trend nastaviti. Međutim, javni govor nam je još uvijek krcat uvredljivim izjavama prema rasama, spolovima, socijalnim gupama, ali i prema pojedinim osobama. Kao u slučaju punije medicinske sestre koju u njenoj okolini prepoznaju i koja logikom ljudske prirode u toj okolini postaje predmetom sprdnje. Ovakve nespretne i uvredljive izjave političara svjedoče o zapanjujućoj nemogućnosti da se pravilno procijeni težina vlastitih izjava i ocijeni vlastita medijska slika. A ona je danas, dakako, osobito važna i prodaje sportaše i umjetnike jednako kao i ministre. Senzibilizirana javnost više ne oprašta fašističke ili mačističke izjave i s tim treba ozbiljno računati svaki političar na samome početku, kada se odlučuje za tu avanturu s javnošću. Nesporazumi na tom planu proizlaze obično iz prilično naivne ideje spomenutih političara da većina ljudi zapravo misli kao oni pa se mogu osloniti upravo na tu svoju procjenu. Kao da ankete i istraživanja javnosti uopće ne postoje. Najčešće se, ipak, radi o jednoj prilično raširenoj društvenoj bolesti: nedostatku sluha za druge i prevelikoj koncentriranosti na vlastitu osobu. Drugim riječima to se zove taština i isto je tako ozbiljan grijeh kao i neumjerenost u jeli i pilu.

Pitanje koje se artikulira pri takvom stanju stvari jest vrlo logično i u istoj mjeri delikatno: radi li se tu i o trećem grijehu – licemjerju? Donosi li nam čitava ta priča o političkoj korektnosti zapravo potpuno krive poruke? Jedno govoriti javno, a drugo privatno; javno osuđivati antisemitizam, a privatno pričati viceve o spaljenima u Aushwitzu; javno se smješkati punijim osobama, a iza leđa dobacivati: “Debela, najela se pepela.” Naime, u kojoj je mjeri imperativ političke korektnosti zapravo nagovor na licemjerje i formiranje jednog tabuiziranog diskurza kojim će se razgaljivati urođena ljudska zloba? Očito je da se peglanjem javnoga diskursa ta ljudska zloća ne iskorjenjuje. Međutim, barem ne postoji kao otvorena i svima vidljiva poruka na verbalni linč drugačijih i slabijih. A to je već dobro polazište da se razmisli i o značenjima i posljedicama tog podzemnog privatnog diskursa koji nekoga boli i vrijeđa. Možda ćemo stvarno u nekoj dalekoj budućnosti i stvoriti društvo koje nije sposobno za komediju, ali do tada još će puno pretilih medicinskih sestara fasovati svoju porciju verbalnoga otrova.

Međutim, sadašnjost je dovoljno tragična pa mislim da ne bi trebalo spekulirati još i o budućnosti. Ipak, reakcije na ove izjave ministra Vlahušića smatram važnima. Naprosto zato što je javnost već prilično osjetljiva kad se radi o fašizmu, rasizmu, vjerskoj netrpeljivosti, ali kad netko javno vrijeđa osobu zbog njene debljine, dužine nosa, stasa, glasa ili čak zanimanja, to još uvijek nema dovoljnu javnu težinu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika