Radikalan esej o ljubavi i muško-ženskim odnosima u formi melodrame: glavni junaci filma 'Razgovaraj s njom' u jednostranoj komunikacijiJedno od velikih filmskih iznenađenja prošlog proljeća je izostanak filma Pedra Almodovara “Razgovaraj s njom” s velikih europskih festivala, Berlina i Cannesa. Umjesto da tamo ima blještavu premijeru, film se bez osobitih prednajava počeo prikazivati u francuskim i talijanskim kinima, stvarajući dojam da je riječ o manje značajnom “Almodovaru”, pogotovo zato što je prethodno redateljevo ostvarenje “Sve o mojoj majci” dobilo u Cannesu nagradu za najbolju režiju, a poslije Zlatni globus i Oscara. Vrlo dobar odjek publike pokazao je da to nije slučaj: “Razgovaraj s njom” postao je veliki europski hit, manje-više u sličnom rangu kao i “Sve o mojoj majci”, a potkraj godine ovjenčao se i svim najvažnijim Europskim filmskim nagradama – za najbolji film, režiju i scenarij – o kojima su prvi put u povijesti odlučivali obični gledatelji, a ne kao dosad, članovi Europske filmske akademije.

Bizarna priča o dvojici muškaraca čije su izabranice u komi virtuozno je izložena u filmu 'Razgovaraj s njom' koji je prošlog mjeseca ovjenčan Zlatnim globusom: španjolska filmska komisija odbila ga je kandidirati za Oscara iz ćudorednih razloga, zgražajući se nad postupcima glavnog junaka koji obljubi nemoćnu djevojku u bolesničkoj posteljiReklo bi se, nepravda je ispravljena, pogotovo stoga što je Almodovarovu filmu prošlog mjeseca u naručje uletio i Zlatni globus. Ipak, da “Razgovaraj s njom” ima problema s izvjesnim institucijama postalo je očito nakon što je komisija Španjolske filmske akademije koja odlučuje o nacionalnim kandidatima za Oscara izabrala za svog favorita “Ponedjeljke na suncu” Fernanda Leona de Aranoe, dramu o nezaposlenim brodogradilišnim radnicima s Javierom Bardemom u glavnoj ulozi. Taj odabir očito nije bio slučajan: film “Ponedjeljci na suncu” ove je subote osvojio i pet Goya, španjolskih Oscara, među ostalim za najbolji film i režiju (Almodovarov film dobio je jedino nagradu za najbolju glazbu), dokazujući da Španjolci imaju vlastite kriterije po kojima vrednuju domaću produkciju.

Po svim izgledima, “Ponedjeljci na suncu” dojmljiv su film, međutim, otegotna okolnost Almodovarovu ostvarenju bila je ćudoredne prirode: kad se odlučivalo o kandidaturi za Oscara, a možda i o Goyama, Španjolskoj filmskoj akademiji nije se svidjelo što autor romantizira glavni muški lik koji bi zapravo trebalo žigosati: on, naime, obljubi djevojku u komi.

Ne znam što su drugo očekivali od Almodovara?! Nekadašnji španjolski alternativac koji je u zadnjih petnaestak godina postao miljenik filmskih snobova, a nakon “Sve o mojoj majci” zadobio naklonost i srednjeg sloja kinogledatelja, dokazuje s filmom “Razgovaraj s njom” da razvija rafiniranu strategiju kako približiti sve širem krugu poklonika sve subverzivnije sadržaje. Glavni protagonist filma “Razgovaraj s njom”, čija su djela tako zgrozila Španjolsku filmsku akademiju, 30-ineštogodišnji je njegovatelj u jednoj madridskoj bolnici, koji se uz svoju osnovnu djelatnost razumije i u friziranje, manikiranje, masažu i u sve one vještine koje neku ženu trebaju učiniti lijepom. Sve je to naučio dok se godinama brinuo za majku, koja uopće nije napuštala stan u kojem su živjeli, ne mareći uopće za druge žene. Znajući ranije Almodovarove filmove i njegov gay-senzibilitet, svatko bi pomislio da je dotični momak homić, međutim, nije tako. Benigno (redatelj je nazvao taj lik po svom prijatelju, talijanskom filmašu Robertu Benigniju) čisti je heteroseksualac, koji prvu ljubav iskusi tek nakon majčine smrti, kad se zagleda u mladu Aliciu koja vježba u baletnom studiju preko puta njegova stana. Jedina prilika da joj se približi jest da se prijavi kao pacijent njezinu ocu psihijatru. Potonji je impresioniran što dobiva tako zanimljiv slučaj, postarijeg djevca, koji mu pritom još nije povjerio da je uz to voajer i fetišist, međutim, Benigno ne razumije psihijatrovu ljubopitljivost: on sebe smatra potpuno normalnim, no da bi dao socijalnu uvjerljivost svom bizarnom načinu života, laže Alicijinu ocu da mu se više sviđaju muškarci. To se pokaže višestruko korisnim: kad mlada balerina strada u prometnoj nesreći i završi u komi upravo u njegovoj bolnici, njezin otac laka je srca prepušta Benignu, uvjeren da je besvjesna djevojka u njegovim rukama potpuno sigurna. Benigna time baca u ponor sreće, jer mu osigurava da se potpuno posveti svojoj ljubavi, uređuje joj frizuru, nokte, kožu i brine se čak i o njezinoj najintimnijoj higijeni.

Imputira li to Almodovar da jedini sretni odnosi između žena i muškaraca mogu biti oni u kojima je jedan partner potpuno nemoćan? Teško, jer Benigno smatra da su besvjesne žene još zahtjevnije i da im treba posvetiti puno više pažnje nego inače. Najbolji je primjer jedan drugi ljubavni par, Marco, novinar i pisac putopisa, te Lydia, slavna toreadorica. Kad Lydia strada u jednoj borbi s bikom, Marco ne zna što bi radio u njezinoj bolesničkoj sobi, pa tamo na kompjutoru piše svoje tekstove. Benigno mu postaje najbolji prijatelj i upozorava ga da strašno griješi što se ne trudi razviti telepatsku vezu sa svojom voljenom. Marco ne razumije Benigna: liječnici su ga uvjerili da je Lydiji u nesreći uništen mozak i da je preostala samo motorika: on se od nje oprašta kao od bivše ljubavnice, pogotovo kad dozna da je Lydia uoči sudbonosne koride imala drukčije planove za svoju budućnost i da je njezina emocionalna rascijepljenost možda uzrok nesreće.

U okviru melodramatične priče – tijekom radnje uz kontroverznu obljubu događa se još štošta, od samoubojstva do nalaženja prave ljubavi – Almodovar je raspleo prilično radikalan esej o ljubavi i muško-ženskim odnosima, postavivši na pijedestal sanjara kojemu je sve dopušteno (nimalo slučajno, Benigno dijeli redateljevu opsjednutost ženskom fenomenologijom). U virtuozno režiranom filmu – koji otvaraju i zatvaraju dvije modernističke baletne predstave Pine Bausch (uvodna naznačuje ono što će se odigravati među glavnim protagonistima, a završna podcrtava novopronađeni sklad) – sve funkcionira u kontrastnim paralelizmima: Benigno i Alicia svojom senzibilnošću i činjenicom da nisu iskusili seksualne veze potpuna su suprotnost Marcu i Lydiji, tipičnom muškarcu i ženi koji su traumatizirani prethodnim ljubavnim vezama. Čak su i vokacije dviju glavnih junakinja oprečne, jer jedna se bavi baletom, a druga borbom s bikovima, međutim, sudeći po grubom plesu u predstavi Pine Bausch i estetiziranim usporenim kadrovima kojima su predstavljene Lydijine koride, teško je odrediti što je grubo, a što profinjeno. Uostalom, i Almodovarov temperament ne voli ništa jednostrano: tek što smo se uljuljkali u privid da je “Razgovaraj s njom” rafinirani ljubić, slijedi prizor u kojem tajnica Alicijina oca izlazi iz zahoda i povjerava prijateljici kako je upravo “izbombardirala zahodsku školjku”.

Naracija je u filmu nevjerojatno hrabra, budući da se neprestano nižu natpisi “nekoliko mjeseci kasnije”, “tri tjedna kasnije”, “četiri godine ranije”, a postoje i flash-backovi unutar flash-backova, međutim, sve to nije osobit problem: s godinama je Almodovar postao iznimno siguran pripovjedač, pa gledatelj prati radnju bez teškoća. Najsmješnija scena – ulomak fantomskoga nijemog filma “Ljubavnik koji se smanjuje”, s prizorom sićušnog muškarca koji se uvlači u golemu vaginu svoje dragane, odigrava se uoči kontroverzne obljube, koja pritom uopće nije prikazana, osim kadrom u kojem se rasplinjuje crvena tekućina. Rijetko kad je potencijalno neugodna situacija najavljena tako delikatno, što je ponajbolji dokaz Almodovarova redateljskog majstorstva.

Je li “Razgovaraj s njom” bolji film nego Almodovarov najveći uspjeh “Sve o mojoj majci”? U svakom slučaju, riječ je o prilično različitim ostvarenjima. “Sve o mojoj majci” razigran je i bogat film, s puno više likova i dramskih odvojaka, međutim, “Razgovaraj s njom” imponira po jednostavnom izlaganju kompliciranih situacija. Kako bi rekla Alicijina profesorica baleta Katerina Bilova, lik koji u filmu tumači Geraldine Chaplin: “U umjetnosti treba težiti jednostavnosti, jer nju je najteže postići.” Pedro Almodovar na najboljem je putu da blistavo ovlada tom vještinom.

Tekst sadrži elemente koji otkrivaju ključne dijelove zapleta filma.

‘Moramo si pomagati’
Farsa o nacionalnoj solidarnosti
G. Cižek radi za naciste kako bi prikrio da u kući skriva Židova

Nekoliko recenzenata ustvrdilo je da češka crna komedija “Moramo si pomagati”, koja je u hrvatska kina zakasnila bar dvije godine unatoč svojedobnoj nominaciji za Oscara za najbolji strani film, obiluje “toplim humorom”. Topline u tom filmu, međutim, ima vrlo malo, a jetke ironije na pretek. Glavnina radnje odigrava se 1943. u češkom gradiću koji su okupirali nacisti: jedan je Židov pobjegao iz koncentracijskog logora i skriva se u kući bivšeg prijatelja. Iako ga on prima preko volje, to se dobročinstvo pokaže itekako korisnim kada rat završi i kada se ponašanje pod okupacijom počne mjeriti drugačijim metrom. Svatko od protagonista ima neki grijeh na savjesti, pa Židov postane ključni ulog u poratnom preživljavanju, ne samo za svog nevoljkog domaćina nego i za one koji su ga htjeli poslati na gubilište. Moramo si pomagati, ipak smo svi svoji! – cinična je poruka filma. Priča je tako univerzalna da bi se mogla odigravati u Mađarskoj, Hrvatskoj, Sloveniji ili Srbiji, no to je samo jedan od razloga zbog čega je taj filmski dragulj iznimno poticajno i provokativno djelce.
Režirao ga je 36-godišnji Jan Hrebejk, uz Jana Sveraka (“Kolja”) najuspješniji suvremeni češki filmaš (njegov prethodni film “Udobni brlozi”, opet crna komedija, no ovaj put o dvije obitelji koje se glože uoči sovjetske invazije na Čehoslovačku, imao je u domovini više od milijun gledatelja). Posebno je zanimljivo što je “Moramo si pomagati” snimljen za skromnih 650 tisuća dolara i što je jeftiniji od gotovo svakog hrvatskog filma: još jedan dokaz da vitalnost nekih kinematografija ne ovisi o stabiliziranim produkcijskim uvjetima. (N. P.)