Prošlog ponedjeljka svehrvatski napori za dugo očekivanu predaju zahtjeva za primanje u članstvo EU doživjele su svoj cresendo. Mnogi su ovdašnji promatrači neviđeno dizanje desnice u zrak na dočeku rukometnih svjetskih prvaka označili jednako neviđenim, baš kao i posvemašnji muk na javne pojave koje od inklinacija retrogradnim ideologijama dobivaju oznake trenda kojim se sve češće pokušava odgovoriti na svekoalicijsku nemoć ustrojavanja države i njenog najuobičajenijeg funkcioniranja.

Svaka hrvatska sportska pobjeda redovita je prilika za uočavanje nerazumijevanja vlastite nacionalne promašenosti i nasljednog autizma određenog u svakom kontaktu i srazu s onim za što se udomaćila sintagma “svijet”. U sportu, osobito međunarodnom, pravila igre strogo su određena i njihovim kršenjem gubi se pravo na natjecanje i biva isključen iz igre. Upravo dosljedno pridržavanje zadanih pravila i ulaganje energije, bez obzira na krajnji rezultat, nužno, zakonom matematičke vjerojatnosti, daje kakve-takve, a nekad izvanredne i iznadprosječne rezultate. U takvom kontekstu nastali su Ivanišević, Kostelići, a sada i mladi rukometaši. Zanimljivo je promatrati kako njihovi znojni i krvavi napori da pobijede na međunarodnom terenu redovito prolaze u gotovo asketskoj predanosti onomu što rade i maksimalnom poštovanju propozicija i sportske i civilizacijske kulture, što ih nameću međunarodne organizacije i okolnosti globaliziranog svijeta. Još je, međutim, zanimljivije u što se pobjeda u krajnje civiliziranom okružju pretvara pri povratku na domaći teren.

U prvom redu, pobjeda sportaša tumači se kao pobjeda nacije i dokazivanje kolektivne superiornosti nad mrskim neprijateljima raznih sorti, što nipošto nije točno. Svaka sportska pobjeda rezultat je rada, talenta i upornosti svakog sportaša ili kolektiva, i u prvom redu priznavanja propozicija koje su bit svakog međunarodnog sportskog natjecanja. Kolektivno identificiranje s pobjednicima koje katkad preko ruba zdravog razuma prelazi u javnu demonstraciju nacionalne frustracije vlastitim neuspjesima, promašajima i nesnalaženjem u postojećem svijetu, začas međunarodne pobjednike pretvarajući u domaće gubitnike. Iz civiliziranog i uređenog svijeta ideolozi hrvatske izolacije u hipu ih podsjećaju odakle su došli i po kojim i čijim propozicijama valja igrati u domaćem taboru koji odvajkada nije pokazivao sklonost poštovanja širih i univerzalnih pravila igre.

Ivanišević tako svoje domoljublje dokazuje potpisivanjem peticije za obranu generala, soleći pamet građanima koji od svoje crkavice uredno podmiruju Crkvenčev porez dok on svoje prihode sklanja u imućnijima sklonije porezne oaze. Ivanišević, dakle, iskorištava sve prednosti uređenoga svijeta, ali krajnje licemjerno svojom popularnošću i potpisima obilno gnoji moralni rasap domovine pod čijom se zastavom bori.

Slično je i s Kostelićima. Isprika što ju je Ivica Kostelić uputio međunarodnoj javnosti zbog izjava koje su prepoznate kao pronacističke pokazala je njihovu krajnju poniznost prema propozicijama što ih njeguje propozicionirani svijet. Kad se prijeđe Bregana, priče o predsjednicima s poželjnim plavim očima i spremnosti kojom se može parirati vojnicima Trećeg Reicha odmah se prešućuju. Teze o pokvarenom globaliziranom svijetu i uroti protiv Hrvatske lako se trampe za međunarodno uvaženi uspjeh i porezne olakšice, a teze o superiornosti Hrvata ostavljaju “dikobrazu” i hrvatskoj sirotinji koja će svoje obveze prema vječnoj Hrvatskoj ispuniti i iz svoje socijale koja ni u njih nije nikada ništa uložila, pače, višestruko ih je potkradala, ostavljajući ih na kraju s gaćama na štapu i istrošenim ideologijama ulice koje su ih nekoliko puta u prošlom stoljeću ostavljale u kolektivnim grobnicama.

Fašizam i nacizam u Hrvatskoj se vole javno s podrškom vodećih političara. Gradonačelnica Zagreba organizirala je skup na kojem je 50 tisuća ljudi dizalo desnicu na uzvik “za dom spremni!”, čijeg autora najtiražniji dnevnik proglašava pjevačem godine. Nenad Ivanković javno tvrdi kako su neki rukometaši izrazili želju da im odu otpjeva baš štovatelj ustaštva. Zanimljivo je kako nešto slično nisu zatražili još u Lisabonu, vjerojatno su ih zavarale vremenske zone. U Zagrebu je još 1941.

Račan ih je nagradio s po 100.000 kuna. Rukometni izbornik Lino Červar ustvrdio je da je to premalo. Doprinose daljnjoj fašizaciji Hrvatske svakako bi trebalo obilnije nagraditi.

Premijer koji je otputovao u Lisabon kako bi se mogle snimiti poster-fotografije za izvanredno ulagivačko izdanje državne Slobodne Dalmacije i predsjednik parlamenta koji ih je dočekao na aerodromu otimajući se i za svoj dio pobjede, olako su zaboravili da su još nekima dužni, i to mnogo više nego rukometašima. Recimo, obiteljima preminulih od posljedica dugotrajnog liječničkog štrajka i u njemu sadržane tragične neodgovornosti jedne vlasti, ili stotinama tisuća otpuštenih i opljačkanih u pretvorbi za koju je danas bjelodano utvrđeno kako se nije radilo ni o čemu drugom nego o bezumnom kriminalu i koji su, u ime i za račun na isti način nastalog krupnog kapitala obojica abolirali.

Farsa kojom na preostalom nacionalnom jadu igraju jeftine i besplatne predizborne skečeve zavaravajući javnost i ostavljajući zemlju u još većoj zabludi, kakvu god inozemnu podršku dobivali, bit će im povijesno stavljena na teret.

Ostaje goli fakat da ni Račan ni Tomčić nisu učinili apsolutno ništa da se ukradeno vrati, poniženima pruži satisfakcija, ponudi pošteni model privatizacije i otvore vrate konkurentnom stranom kapitalu. Komitetska politika u Hrvatskoj još uvijek odlučuje o životima ljudi, podobnosti kapitala, programu Televizije i preuzima odgovornost za govor ulice koji se Hrvatskom opasno kotrlja predstavljajući se kao jedino što je moguće.

Uzdignute desnice na Jelačić-placu najživlji su slikopis učinkovitosti vlasti koja je pristala biti igrač kapitala koji je bezdušno opljačkao hrvatski narod tumačeći mu to nacionalnim interesom.
Svjetski pobjednici nisu mogli izdržati teret svjetske slave. U Hrvatskoj se nosi samo govor krvi i tla do mjere totalne negacije i samouništenja. Tko li je sljedeći?