Vrhunac Thompsonovog nonsensa svakako je njegov nedavni humanitarni koncert za Centar za onkologiju Kliničke bolnice SplitMarko Perković Thompson, pjevač s nadimkom mitraljeza, opet pozdravlja po ustaški i urla svoje navodno ljubavne pjesme. Naime poslije glasovitog zagrebačkog koncerta u Domu sportova, manifestacije koja se pretvorila u proustaški miting, naš poznati viktimolog Zvonimir Šeparović izjavio je da u Thompsonovim nastupima ne vidi ništa skandalozno i fašističko te da je on samo jedan mladi čovjek koji voli svoju domovinu i pjeva ljubavne pjesme. To onda vjerojatno znači da se zaljubio u Maksa Luburića ili Didu Kvaternika pa im viče u mikrofon svoju osjećajnu liriku. A mora biti glasan da bi ga ionako mrtvi čuli. Posebno djeluje romantično i ljubavno kad Marko Perković u pjesmama spominje maglu – to nije ona magla koja se u jesenskim i zimskim mjesecima zadržava po našim ulicama i parkovima, nego aluzija na ljubavnu ustašku romancu: “Spustila se crna magla/ iznad Zagreba, iznad Zagreba./ Nije magla, nije magla, već je vojska poglavnikova.” Stavove slične Šeparovićevima iskazao je i saborski zastupnik HSLS-a Darko Glavan prilikom nedavne rasprave o Zakonu o HRT-u. On je rekao da Thompsonove pjesme nemaju nikakve veze s njegovim politiziranim istupima. Kad bi to i bilo točno, ne može umanjiti Perkovićevu odgovornost za širenje nacionalne mržnje i stvaranje klime krajnje netolerancije. Nevjerojatno je zapravo s kakvom lakoćom i bezobrazlukom ljubitelji desne ruke u zraku žele negirati očitosti. Taj mi je cinizam u osnovi vrlo sličan cinizmu onih oficira JNA koji su u jeku rata za televiziju izjavljivali da ne znaju tko to spaljuje i granatira hrvatske gradove, a zubi su im još uvijek bridjeli od uzvika “Pali!”. Konačno, čitavom dojmu o događanju Thompsona znatno pridonosi i njegov nadimak koji asocira na pješačko automatsko oružje. Istina, Marko Perković uvijek može reći da je izabrao nadimak po Dorothy Thompson, istaknutoj američkoj feministici i borcu za ženska prava, ili Williamu Thompsonu, ekonomistu socijalistu i zadrtom kritičaru kapitalizma. To mu dođe kao nekakva rezervna varijanta, neki oblik zamagljivanja. Međutim, mi znamo da se radi o mitraljezu. Kako se u Hrvatskoj razvijaju trendovi, uskoro možemo očekivati i rokera koji se zove Uzi ili Kalašnjikov, a ni Bazuka ne bi bio loš nadimak za prsatu pjevačicu domoljubnih pjesama.

Prošli tjedan bio je u znaku toga pjevača. Neočekivano je zapjevao na Trgu bana Jelačića prilikom dočeka zlatnih rukometaša i tako opću narodnu veselicu pretvorio u fašistički miting. U ovoj zemlji, izgleda, postaje tradicija da se uistinu sjajni sportski uspjesi vrlo brzo nakon postignuća zagade prozirnim političkim smećem. Tako je bilo i nakon veličanstvene Ivaniševićeve pobjede u Wimbledonu kad je velik dio građana Hrvatske zaplakao. Za samo četiri dana potpisao je nekakvu blesavu peticiju za generale i tako umnogome potamnio svoj uspjeh. Reakcije javnosti bile su takve da je Srđan Ivanišević morao izjaviti kako njegov sin Goran zapravo nije znao što potpisuje.

Slično se dogodilo i nakon nedavne pobjede Ivice Kostelića i njegove epizode s njemačkim vojnikom. Najsvježiji primjer takvoga prljanja sportskog uspjeha je i prošlotjedni zagrebački doček rukometnih gusjeničara koje je ova sjajna pobjeda mogla u našim očima lako pretvoriti u najljepše leptire da ih Thompson nije kontaminirao svojim politikantskim smećem i ostavio u trajno puzećem stanju.

Ipak, vrhunac thompsonovskog recentnog nonsensa svakako je njegov nedavni humanitarni koncert s kojega je prihod namijenio uređivanju Centra za onkologiju Kliničke bolnice Split. U dvorani na Gripama pozdravio je okupljene crnokošuljaše ustaškim pozdravom “Za dom!”, a oni su mu otpozdravili poznatom pošalicom o Srbama na vrbama. Ustaški pozdrav i desnice podignute u zrak nedvojbeno asociraju na nacizam, a kad se zna što su nacisti radili s hendikepiranima i bolesnima, ova fulirantska humanitarna lakrdija postaje sarkazam. Naime, na koncertu održanom u organizaciji splitske Hvidre i Županijske lige za borbu protiv raka sakupljeno je, navodno, oko 500 tisuća kuna. To nije malen novac i splitskom će odjelu za rak svakako dobro doći. Pogotovo ako znamo u kakvom su stanju naše zdravstvene ustanove i da svaki dodatni novčić znači mnogo. Međutim, oko Thompsonova humanitarnog projekta vrti se i jedno zapetljano moralno pitanje. Je li načelno dopustivo ugrađivati prihode od fašističkoga koncerta u istinski humani cilj? Može li se prljavo zarađeni novac oprati ako čini dobro? I to ovdje postaje Thompsonov paradoks: zarađivati proklamirajući ideologiju ubijanja da bi se pomoglo životu. Tu se, ipak, nužno moramo upitati kojemu se životu želi pomoći takvom ideologijskom pozadinom. Pretpostavlja se, samo onom čistokrvnom, nacionalno nedvojbenom, a za ostale ionako postoje vrbe. Doduše, bolnički odjeli služe svim građanima, ne samo onim čistokrvnima, ali caka je u namjeri: pomoći svojoj vrsti. U vezi s tim oduvijek mi je bilo zanimljivo kako u prirodi i najkrvoločnija bića i najgori predatori mogu biti nježni roditelji. Konačno, i jedno od najstrašnijih stvorenja što ga je izmislila znanstvenofantastična imaginacija, alien, gaji iste zaštitničke osjećaje prema pripadnicima svoje vrste i ne želi napasti čovjeka koji u utrobi nosi malog aliena. To je, valjda, prirodno, ali mi smo se od takvog zvjerskog i prirodnog načina života dobrano udaljili izgradivši ljudsku civilizaciju koja, dakako, nije sjajna, po mom mišljenju čak ni dobra, ali se trudi. I svakog dana u svakom pogledu sve više napreduje. Nije li stoga vrijeme da i u velike sportske dočeke i humanitarne koncerte ugradimo te neke jednostavne civilizacijske tekovine?

To bi bilo ono načelno. Međutim, postoji u pozadini ovakvih koncerata i ono praktično: humanitarne akcije kod nas su u posljednje vrijeme sve češće samo varikina za ispiranje prljavština. Ovako shvaćena i odrađena dobrota drski je pokušaj javnoga iskupljenja za svakojake lopovluke i svinjarije, iako bi jedino iskupljenje za mnoge u ovoj zemlji mogla biti jedino doživotna robija. Tu, naime, padaju mnoge humanitarne akcije, pa i ova Thompsonova zamišljena da se prikupi malo bodova i kod onog dijela javnosti koji ne odobrava ustaške derneke uz prizivanje krvi i konopca. A i ustanove koje primaju humanitarnu pomoć trebale bi voditi računa od koga je primaju jer ih to snažno kompromitira. Pa na kraju ispada da jednu opaku bolest liječimo širenjem druge, možda još opakije.