Marko Perković ThompsonZagrebački Jelačić-plac, urbana četvrt s burnom političkom poviješću, zadnjih godina ubrzano dobiva novi image* uglednoga palanačkoga okupljališta za masovne nacionalističke derneke, na kojima razularena gomila ponosno pokazuje svijetu da nema toga sportskoga trijumfa koji se u Hrvatskoj ne bi mogao pretvoriti u društvenu karikaturu. Transformacija spomenute građanske enklave u zonu za slobodno upražnjavanje novokomponiranoga primitivizma kataliziranoga nacionalnim sportskim dostignućima započela je s masovnim dočekom skijaško-novčarsko-ideološkoga društva Kostelić, a nastavila se s proslavom pobjede rukometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Potonju je, kao “special guest star”, nastupom uveličao znameniti dinarski urlator Thompson, i potvrdio spoznaju da su kamenjarski rituali zapadnobalkanskoga plemena Croatana uspjeli definitivno prodrijeti u oaze hrvatskoga građanskoga manirizma, i etablirati se u njima kao arivistička sociološka prinuda.

STUPAC TJEDNA: MESIĆEV PROTOKOL O ŽELJEZARI Na pitanje novinara je li on možda potpisao nekakav protokol o prodaji Željezare Sisak ruskoj tvrtki Mečelj – budući da dotični Mečelj Hrvatskoj nije dao nikakva prethodna bankovna jamstva - predsjednik države Stipe Mesić superiorno je odgovorio kako ta teza "nema nikakve veze sa zdravim razumom". Njegov ured od posla je izuzet i amnestiran. U šape medija došao je, odmah nakon toga, upravo protokol koji Mesić "nije potpisao" i koji "sa zdravim razumom nema veze". Sastavljen je od pet preambula, a u prvoj se već kategorički navodi da Mesić suvereno podupire prodaju Željezare Mečelju i njegovome posredniku, tvrtki Conares Trading. Mesić je, kao što je poznato, predstavnike kupca nedavno ceremonijalno primio u svojim dvorima, što je registrirala i televizija. Evidentno je da je tada nešto potpisao, i da je namjeravao propagandno profitirati na hipotetičkoj poslovnoj senzaciji. Odmah zatim - čim su se oko senzacionalnosti tog posla pojavile prve sumnje - odlučio je od svega oprati ruke, pretvarajući se da mu se oko Željezare u medijima nešto imputira. Opisano ponašanje prilično je ispod razine predsjedničkog ureda. Predsjednik bi iza nečega trebao ili stajati ili ne stajati, umjesto ekvilibrirati i prilagođavati se dnevnim vjetrovima. Kolektivistički delirij

U svome statusu grada koji su okupirali kontrakulturni rudimentarni elementi, Zagreb nije usamljen; uz njega gordo stoji i Split, koji je svojedobno – nakaradnim masovnim dočekom Gorana Ivaniševića nakon Wimbledona – inicirao pravilo da se pobjede hrvatskih sportaša proslavljaju na uličnim terevenkama u čoporu od sto-dvjesto tisuća frenetiziranih idolopoklonika, čije divljanje televizija tretira kao vrhunski izraz nacionalnoga duha. Nadahnuto komentirajući te proslave mediji najčešće upotrebljavaju frazu da “takvo nešto svijet nije vidio”, i u tome su vjerojatno u pravu. Kolektivistički delirij, masovni nacionalistički trans i buncanja za javnim mikrofonom kao obavezna socijalna pratnja vrhunske sportske scene, postali su hrvatski specijalitet, jednako kao i “tradicionalna hrvatska gusjenica”.
Specifično hrvatski fenomen je i tretiranje sporta kao uvoda u nacionalno misionarstvo. Pojedini treneri nacionalnih ekipa, naglo promovirani u “idole trga”, osjećaju neodoljivu potrebu da se od sportskih motivatora pretvore u političke tribune koji su pozvani da ne samo svojim pulenima, nego i naciji kao takvoj, daju direktive i ukazuju na smjer kojim treba krenuti. Ćiro Blažević je s vremenom postao manje nogometni trener, a više privatni propagandist Franje Tuđmana, raskošno plaćen državnim novcem. Ante Kostelić razvio se u egzotičnoga proučavatelja teorije krvi i tla, i socijalnih posljedica ljepote i ružnoće, odnosno veze između visine tijela, boje očiju i boje kose s nacionalnim atributima i političkim appealom*. Trend grotesknoga proširivanja dijapazona interesa kod sportskih “stratega” ovdje ne završava. Lino Červar, trener rukometne reprezentacije koji bi po cvikerima i gestikulaciji u slobodno vrijeme mogao na javnoj sceni zamjenjivati Woodyja Allena (dok je ovaj u potrazi za inspiracijom), počeo je nakon Portugala sebe doživljavati kao Tuđmanovu inkarnaciju i obraćati se publici intimističkom hadezeovskom frazom “Hrvatice i Hrvati”.

Kolektivna ustaška seansa

Doista, na djelu je još jedan izvorno hrvatski izum, kakav se drugdje ne prakticira: nitko, ponajmanje nekakav lokalni sportski aktivist, neće prigodnu javnu besjedu započeti s “Turkinje i Turci”, “Grkinje i Grci”, “Njemice i Nijemci”, “Egipćanke i Egipćani”, “Bugarke i Bugari”, ali “Hrvatice i Hrvati”, to se u usvojenome tuđmanovskome vokabularu suvereno tretira kao oznaka specijalne pripadnosti obitelji “našijenaca” koja se mora kolektivno identificirati sa svojim sportskim ikonama. Prema citiranome Červaru, država je dotične ikone sramotno ponizila dodjeljujući im sto tisuća kuna nagrade po glavi: oni zaslužuju mnogo veći iznos, a usput i stanove na dar, bez obzira na to što su već iznimno dobro plaćeni tamo gdje igraju. Hrvatska se prema sportašima mora iskazati preko svake mjere, pa makar spala na prosjački štap, jer oni su psihološka konstanta njezinoga galopirajućega populizma kojem se svaka vlast mora klanjati.
Euforija Jelačić-placa proizvodi, kako vidimo, grandomaniju bez premca, indiskretno začinjenu ustaškom simbolikom koju u masi galvanizira Thompsonova pojava. Dotični urlator materijalizirao se na glavnom zagrebačkom trgu navodno na inicijativu rukometaša Slavka Goluže, koji je – poput mnogih svojih kolega – u njemu pronašao svoj vrhunski društveni i estetski uzor. Thompson je započeo nastup standardnim urlikom “Za dom!” i scenu po običaju u trenutku pretvorio u kolektivnu ustašku seansu kakva se – iz civilizacijskih i političkih razloga – ne može tolerirati ni u zatvorenim prostorima, a kamoli u središtu Zagreba pred televizijskim kamerama.

Urlatorova logistika

Je li je spomenuti Goluža sa svojom fascinacijom Thompsonom jedini koji je odgovoran za opisano pretvaranje zagrebačkoga centra u neofašističku arenu? Teško. Postoje informacije da su iza urlatorovoga nastupa logistički stajali Miroslav Tuđman i Nenad Ivanković-Vons, glavni ljudi nacionalističke udruge HIP koji na Trgu drže stan-ured u kojem se Thompson, navodno, koncentrirao uoči seanse. Fenomen je, međutim, povezan i s oficijelnom vlašću, tj. sa SDP-om. Gradonačelnica Vlasta Pavić naknadno je u medijima izrazila negodovanje zbog Thompsonove pojave, ali na licu mjesta – na bini – nije učinila apsolutno ništa što bi “koncert” dovelo u pitanje, ili publici dalo na znanje da se on održava protiv njezine volje.
Ivanković-Vons izjavio je kako je gradonačelnicu unaprijed obavijestio o Thompsonovu dolasku, i kako se ona nije usprotivila ideji. U konkretnom slučaju Vons nema posebnoga razloga za laganje, čemu je inače – na položaju Tuđmanovoga šefa agitpropa – bio sklon. Vlasta Pavić je, vjerojatno djelujući u dogovoru s vodstvom gradskoga SDP-a (a tu su Milan Bandić, Zdravko Tomac itd.), zaključila da bi i njezina partija mogla izvući nekakav politički profit iz nacionalističke euforije koju će kod više tisuća alkoholiziranih mladih kultista proizvesti Thompsonov nastup. U politici koja se zasniva na liniji manjega otpora – a to je politika SDP-a – dominantno je pravilo da nikada ne treba ići protiv mase; kudikamo je mudrije prešutno se solidarizirati s njezinim ciljevima, kakvi god oni bili.
Osim što je Zagreb dodatno civilizacijski kontaminirao, Thompsonov nastup na Trgu pokazao je, dakle, da politbiro SDP-a teži za uspostavom, ako već ne čvrstoga ideološkoga saveza, onda barem “klime razumijevanja” s nacionalistički indoktriniranom “mladeži”. Princip ne iznenađuje: vladajuće partije uvijek su tražile putove do consensusa s omladinom. Ona je jednom Titova, drugi put Thompsonova, ali s aspekta vlasti to je savršeno nevažno.