Od svih novih praznika koji su devedesetih zapljusnuli Hrvatsku, filmski su distributeri najviše zanimanja pokazali za Valentinovo. S razlogom, jer nakon siječnja krivulja zarade u kinima polako pada, pa je svaki poseban datum u tom razdoblju dobrodošao, pogotovo praznik zaljubljenih koji svake godine sve više osvaja trgovce i tjera ih da u dućanima i izlozima na istaknuto mjesto stave prikladne poklone (zanimljivo, prošlog desetljeća ideološki tako omrznuta crvena boja tijekom Valentinova odjednom je postala iznova popularna, ali u tradicionalnom romantičnom kontekstu). Kad je postalo očito da je voljenog partnera jeftinije izvesti u kino na ljubavni film nego u restoran, počelo je natjecanje tko će u tom razdoblju prikazati najjači filmski adut: uspješna promocija za Valentinovo nije mala stvar jer bi njezin dobar odjek kasnije znao tjednima privlačiti publiku.

Pepeljuga kao radnica Najzanimljiviji trenutak u filmu 'Dogodilo se na Manhattanu' odigrava se kad se otkrije varka glavne junakinje koja se predstavljala kao bogatašica: ona, naime, smatra da zaslužuje princa iz bajke Ove su godine uoči 14. veljače čak tri “valentinovska” filma zapljusnula zagrebačka kina, dva premijerno, a jedan pretpremijerno. Iz natjecanja za najatraktivniji naslov odmah otpada “Poziv za Saru”, prošloljetni američki promašaj nekad talentiranog crnog filmaša Reginalda Hudlina (“Tulum”, “Bumerang”) s Matthewom Perryjem i Elizabeth Hurley (30 milijuna dolara budžeta na skromnih 18 milijuna dolara bruto zarade; film je u mnogim zemljama distribuiran izravno na videu, zaobišavši kina). Između filmova “Dva tjedna za ljubav” (doslovni prijevod “Dva tjedna otkaznog roka”) i “Dogodilo se na Manhattanu” (zapravo, “Sobarica s Manhattana”) malo je teže odabrati favorita. Razlog? Prošlog su se prosinca oba počela prikazivati u Americi, a tamošnja se publika do danas nije mogla odlučiti koji joj se film više dopada – i jedan i drugi podjednakim se ritmom bliže bruto zaradi od 100 milijuna dolara.

Sandra Bullock i Hugh Grant, zvijezde romantične komedije, “Dva tjedna za ljubav”, malo bolje kotiraju na hollywoodskim listama bogatih i slavnih nego Jennifer Lopez i Ralph Fiennes, protagonisti “Dogodilo se na Manhattanu”, no to nije presudno po odmjeravanje ta dva filma. Uzgred, njih povezuju dvije krupne i nekoliko sitnih podudarnosti. U oba je glavni junak bogatiji nego glavna junakinja, što potvrđuje hollywoodsku sklonost konvencijama, utvrđenu još od bajke o Pepeljugi: očito ćemo još morati počekati na megahit u kojem skromni dečko osvaja milijunašicu (ne spominjite mi “Notting Hill” jer je taj nastao u engleskom duhovnom zaleđu). Drugo, Sandra Bullock trebala je glumiti i u filmu “Dogodilo se na Manhattanu” (poprište radnje tada je bio Chicago), ali je radije odabrala krimić Barbeta Schroedera “Ubojstvo po brojevima”, što se nije pokazalo osobito mudrim potezom. Ali treba je shvatiti: očito je zamorno nastupati isključivo u “ženskim” filmovima. Od manje važnih sličnosti spomenut ću da je Nora Jones, 23-godišnja kći Ravija Shankara, potvrdila megazvjezdani status tako što je pjesme sa svog debitantskog albuma “Come Away With Me” rasprodala po oba filma: u “Dva tjedna za ljubav” čak i nastupa pred kamerama izvodeći “Nearness of You”, dok se u “Dogodilo se na Manhattanu” na soundtracku izvode dvije njezine pjesme. Također, punačka crna glumica Sharon Wilkins, koja u “Dva tjedna za ljubav” pobjesni kad Hugh Grant pobrka njezinu debljinu s trudnoćom, glumi epizodicu i u “Dogodilo se na Manhattanu”, ali joj tamo nastup nije tako zabavan: ona je tek jedna od bezizražajnih sobarica među kojima, ukoliko se potrudite, možete zapaziti i srpsku glumicu Mirjanu Joković(“Underground”, “Stršljen”, “Bure baruta”). Ona je u drugoj polovici devedesetih napustila Beograd i preselila se u New York, ali će – sudeći po ovoj ulogici – još morati pričekati na zanimljivije angažmane.

“Dva tjedna za ljubav” debitantski je redateljski rad Marka Lawrencea, koscenarista i izvršnog koproducenta filma “Cura sa zadatkom”, prethodnog uspjeha Sandre Bullock. O posebnom redateljskom talentu koji je Lawrence iskazao teško je govoriti jer je u tom filmu gotovo sve obavljeno glumačkom podjelom: suprotstaviti prototip srčane sveameričke cure iz susjedstva indolentnom engleskom dandyju već je tako zabavno da se neka posebna filmska priča zapravo nije morala niti smišljati. Pokojni Billy Wilder svojedobno je izjavio da je postao redatelj samo zato da više ne bi gubio živce zbog toga kako drugi upropaštavaju njegove scenarije, ali Lawrencea taj problem zbilja ne pogađa jer je “Dva tjedna za ljubav” šlampavo režiran i šlampavo napisan film. U njemu Sandra Bullock glumi angažiranu odvjetnicu koja prihvaća posao u korporaciji građevinskog tajkuna Granta kako bi sačuvala od rušenja općinski centar na Coney Islandu gdje je provela djetinjstvo i mladost. Odnos Pepeljuge i Princa ovdje ne postoji jer je ona kći vrhunskih pravnika koji preziru novac i kao vrhovni princip postavljaju dobrobit zajednice: Sandra Bullock zna što je bogatstvo, odlično se snalazi u otmjenim krugovima, gadi joj se prljavština i nečistoća, ali je izabrala drukčiji životni put. S druge strane, Grant se obožava valjati u novcu i udvarati kome god stigne, ali njegova pozicija nije tako uzvišena kakvom se čini – što će se otkriti u završnici. Dostatan je signal da u njemu ima nešto od prostaka te da voli ulični fast food.

Brisanje razlika među njima zgodan je dramski štos, ali u zapletu ima i previše praznina. Sandra Bullock stalno spominje svog dečka koji radi za Greenpeace, ali njega nikad ne vidimo. Razlog je jednostavan: sve scene s Markom Feuersteinom koji glumi tu ulogu redatelj je pobacao iz završne verzije, što ne govori osobito pohvalno o njegovoj procjeni potreba filma. Kad glavna junakinja kasnije počne izmišljati ljubavnike kako bi Granta učinila ljubomornim, to se doima kao loše recikliranje Wilderove klasične romantične komedije “Ljubav poslije podne”. Uz nekoliko profiliranih, popriličan je broj neprofiliranih likova (uglavnom kolege Sandre Bullock s posla). Lawrence je puno veći trud trebao posvetiti dotjerivanju scenarija, nego se gnjaviti redateljskim poslom.

Ipak, usprkos nedostacima, film je gledljiv, ponajviše zbog inventivnog sraza glumačkih zvijezda. Svaka scena u kojoj se Bullockica iskreno čudi Grantovoj nehinjenoj samoživosti vrijedi kupljene kinoulaznice, a pravi su dragulj dijelovi koji naizgled nemaju nikakve veze s ostatkom filma. U jednoj sceni Bullockica se, trpeći od ljubomore što Grant očijuka s njezinom nasljednicom, preždere hot doga i keksa, a kad je on poveze kući, njezin se probavni trakt pobuni: zahoda, za nevolju, nigdje, a još su upali i u prometnu gužvu pa se kao jedini spas nudi kamp prikolica siromašnih provincijalaca. Još je urnebesnija scena prije odjavne špice u kojoj se Grant prvi put zatekne u stanu Sandrinih roditelja: navikao na luksuzne hotele i svakojake dvorce, on ne može vjerovati da postoje mjesta za život koja možete preći korakom u samo šest sekundi.

“Dogodilo se na Manhattanu” – po žanru puno prije humorna melodrama nego romantična komedija – nema tako zanimljivu glumačku podjelu kao “Dva tjedna za ljubav”: Jennifer Lopez zasad se još bori za naklonost publike u istoj kategoriji u kojoj caruje Sandra Bullock, a izbor “pljunutog” Engleza Ralpha Fiennesa za ulogu američkog republikanskog kandidata za senatora bolje je i ne komentirati. Ipak, film je ponajbolji dokaz da i najgori klišeji – kad su spretno upakirani – pretjerano ne zamaraju. Predvidljivost dramske premise potječe još od autora priče Johna Hughesa. On je u drugoj polovici osamdesetih snimio dva-tri ključna ostvarenja tinejdžerskog žanra (ponajprije “The Breakfast Club” i “Slobodan dan Ferrisa Buellera”) da bi se kasnije – povremeno kao producent, a povremeno kao redatelj – posvetio štancanju obiteljskih razbibriga poput serijala “Sam u kući” i “Beethoven”. Hughes je film htio režirati sam i dvaput od toga odustajao, a glavnu žensku ulogu trebala je – nakon što je Bullockica odustala – glumiti Hilary Swank, ali je radije izabrala nastup u “Nesanici” Christophera Nolana. Naposljetku je redateljski posao dobio Wayne Wang koji, unatoč visokoj nezavisnjačkoj reputaciji (“Dim”, “Središte svijeta”), povremeno tezgari i za velike hollywoodske kompanije.

Rošade tijekom preprodukcije ipak su se isplatile. Priča o sobarici u luksuznom hotelu koja isprobava bijeli kostim Dolce & Gabanna ugledne gošće, zbog čega je perspektivni političar zamijeni za bogatašicu, razvija se po svim narativnim odrednicama bajke o Pepeljugi. Umjesto da joj njezine vilenjačke tete podare raskošnu haljinu i cipelice kojima osvaja Princa, taj zadatak obavljaju kolege što rade u hotelskim buticima. Posebnu aromu beskrajno puta korištenoj fabuli daje činjenica što je glavna junakinja skromna radnica koja je uvjerena da je u američkom društvu napredak prema vrhu demokratsko pravo svakog građanina. Kad se razotkrije da se lažno predstavljala muškarcu u kojeg se zaljubila (Princ to, recimo, nikad nije zamjerio Pepeljugi, no u bajkama nije bilo tako razvijene svijesti o klasnim razlikama), sobarica – koja je u međuvremenu počinje aspirirati na mjesto zamjenice upravitelja hotela – zbog toga nema grižnju savjesti: ona smatra potpuno normalnim što se zaljubila u muškarca čije su bogatstvo, društveni status i obrazovanje viši od njezina. Po instinku, emocionalnosti, pa i zrelosti ona mu je superiornija, što je po njezinu sudu dostatno za sretnu vezu. Lopezica je posebno uvjerljiva u ulogama žena iz nižeg srednjeg sloja koje usprkos svim preprekama opstaju na kompetitivnoj društvenoj ljestivici (“Anđeoske oči”, “Vjenčanje iz vedra neba”), tako da se zahvaljujući njoj “Dogodilo se na Manhattanu” ne doima pretjerano izvještačeno. I Wayne Wang je obavio solidan posao, spajajući modernu realističnu melodramu s dizajnom i ugođajem hollywoodskih ljubića pedesetih, našavši zahvalnog suradnika u snimatelju Karlu Walteru Lindenlaubu, Nijemcu kojeg je u prijestolnicu snova doveo njegov sunarodnjak Roland Emmerich. Po “ispeglanosti” i emocionalnoj učinkovitosti “Dogodilo se na Manhattanu” je superiorniji film, no “Dva tjedna za ljubav” nudi zbog fine međuigre Sandre Bullock i Hugha Granta bolji provod.