Objavljeno u Nacionalu br. 379, 2003-02-19

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA -Srećko Jurdana

Ubojstvo Željka Murka i trulost represivnog sustava

Stupac tjedna: Zagrebačka mirotvorna parada

Kolege policajca Željka Murka, ubijenoga u akciji hvatanja kroničnoga razbojnika i terorista, priveli su ubojicu istražnome sucu pristojno poštujući naputke o postupanju s osumnjičenim na način koji štiti njegov integritet. Svaka im čast na discipliniranosti. Negdje drugdje policija bi možda u ogorčenju na licu mjesta provela retorziju; ovdje se poslušno drži propisa, vjerujući – nesumnjivo – u snagu i pravednost hrvatskih sudova. Identično su postupili i u slučaju Srđana Mlađana, višestrukoga ubojice koji je nakon bijega iz zatvora ubio i policajca Milenka Vranjkovića Kinga. Emocije su emocije, ali pravilo službe je pravilo službe, a radno mjesto je radno mjesto. Kad je o ponašanju policije riječ, u Hrvatskoj doduše nema apsolutno predvidljivih situacija: jednom će okorjele ubojice tretirati blago i s razumijevanjem kao maloljetne džepare, drugi put će bez ikakvoga razloga umlatiti potpuno nedužnoga čovjeka (kao što su učinili s talijanskim turistom Ricardom Ceccinom). Iracionalna vehemencija smjenjuje se u hrvatskoj policiji s letargičnom krotkošću, gotovo kao kod Hitchcockovih ptica.

STUPAC TJEDNA: ZAGREBAČKA MIROTVORNA PARADA Rat u Iraku nije još doduše počeo, i ne zna se zapravo hoće li, ali zato su u mnogim gradovima svijeta - među njima i u Zagrebu - organizirane spektakularne antiratne demonstracije. Njihovi sudionici traže mir po bilo koju cijenu a Georgea Busha i Tonyja Blaira - zle ljude koji žele svrgnuti dobroga Saddama Husseina - izvrgavaju raznim tipovima poruge, zavisno od kostimografske i verbalne dosjetljivosti. Govornik na zagrebačkome skupu na primjer, poigravajući se riječima iz prezimena na Busha je - s neskrivenom dozom uživanja u vlastitoj dosjetljivosti - primijenio termin "doubleidiot". Pojedini zagrebački vječni mladići, profesionalni alternativci i individualisti, ponovno su pronašli inspiraciju u izazivanju imaginarnoga svjetskoga "establishmenta". Zagrebački prizor odjeknuo je gotovo sentimentalno. Bunt protiv anglosaksonskoga imperijalizma i njegovih saveznika, koji zbog svojih kolonijalnih interesa na dobre ljude bacaju bombe, kod mnogih promatrača nesumnjivo budi uspomene na mladost. Na svoj su način u združenome nastupu opet proradila "djeca cvijeća" i "djeca revolucije". Osjetio se duh studentskoga anarhizma s kraja šezdesetih, a dvije-tri mlade buntovnice plesale su i pjevale - potpuno odjevene, doduše - kao u zlatno doba hippy-movementa. Peace, brother. Vodite ljubav, a ne rat. Da je u Zagrebu još prikazan svojedobno "kultni" film "Jagode i krv" (Strawberry Statement), da je intervenirala policija, i da se među prigodnim ideolozima pojavio danas vrlo etablirani filozof Žarko Puhovski, reminiscencija bi bila potpuna. Vremena se, međutim, mijenjaju; bunt je postao besmislen. Policija je u Hrvatskoj nekada napadala alternativce, danas im se - pod Lučinovim vodstvom - hrabro pridružuje. Permisivnost kaznenoga sustava

Za ubijenoga Željka Murka vrijeme se zaustavilo, ali za njegovoga likvidatora Marsela Budimira počeo je raditi zakon, po uzoru na mahnitoga freaka* iz filma Dirty Harry. I na slobodi je bio zaštićena vrsta; terorizirao je cijela naselja, mlatio slabije od sebe, prijetio, pucao u lokalima, pljačkao koga je htio, krao automobile, čak sudjelovao u ubojstvima, i ništa od svega toga za društvo i njegove pravosudne institucije nije bilo dovoljno inkriminirajuće ili provokativno da ga na dulje vrijeme strpa u zatvor. Sad kad je hladnokrvno ubio policajca, oca troje djece, ponovno je u prilici aktivirati svoja specijalna građanska prava, po uzoru na Ivana Pulja koji je u Sinju brutalno umorio Anđelu Bešlić. Principi legaliteta na njegovoj su strani. Ne ispitaju li ga u nazočnosti odvjetnika i u određenome roku, moraju ga pustiti iz pritvora: ako nešto i prizna, to će biti nevažeće. Dok je u statusu “osumnjičenoga”, novine mu možda ne bi smjele objaviti ni ime. Itd. Otpremivši svoju žrtvu na drugi svijet, pretvorio se u hodajuću provjeru razine licemjerja ovoga svijeta.
Zahvaljujući permisivnosti kaznenoga sustava, ubojice s predumišljajem u Hrvatskoj se izvlače ili bez kazne, ili s kaznama po blagosti potpuno neprimjerenima težini kaznenoga djela. Smirujući ogorčenje u javnosti, u neposrednoj reakciji na ubojstvo policajca Murka ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović najavila je nekakav “prijedlog izmjena i dopuna Kaznenog zakona” po kojem bi se za takvu vrstu kaznenoga djela uvela kazna doživotnoga zatvora. Taktizerska energičnost gospođe ministrice doista impresionira. Kad su je u jednoj televizijskoj emisiji svojedobno upitali zašto ni nakon pet godina nije strpan u zatvor čovjek koji je dokazano počinio ubojstvo s predumišljajem i koji je zbog toga (vrlo blago) osuđen, nego mu je dopušteno da se svakodnevno sprda s obitelji ubijenoga, odgovorila je kako je problem u nedostatnoj kompjuterizaciji hrvatskih sudova koji šalju naloge za nastup kazne.

Kriminalna kasta

U malome gradu gdje svatko pozna svakoga ubojica se šeta sudu i policiji pred očima, ali ne zatvaraju ga jer, po ministrici, imaju nekih problema s kompjuterima. Bravo. Žrtvu ionako nitko ne može oživjeti, a na zločincima ćemo dokazivati toleranciju. Hrvatska je originalna država u kojoj se sudovi i policija zbog straha i nemara solidariziraju s ubojicama, a njihova filistarska indolencija opravdava se nedostatkom tehničke opreme. Nakon višegodišnje serije brutalnih umorstava čija nekažnjivost je život u Hrvatskoj učinila gotovo bezvrijednim fenomenom, spomenuta paradigma nakaradnosti hrvatskoga represivnoga sustava kakvu je na televiziji predočila Ingrid Antičević-Marinović obogaćena je sada i zaključkom da bi ubojicama ubuduće trebalo zaprijetiti doživotnom robijom. Kada to ne bi zvučalo kao ironija, moglo bi se kazati da Željko Murk nije pao uzalud.
Epohu permisivističkoga ludila u Hrvatskoj je otvorio Franjo Tuđman, koji je – glumeći pred svijetom velikodušnoga demokrata – neposredno nakon dolaska na vlast ukinuo smrtnu kaznu, iako je zemlji tada već otvoreno prijetio masivni teroristički napad. Tuđman i njegovi šefovi policije pustili su iz zatvora skupine okorjelih bandita i pretvorili ih u “hrvatske vojnike”, tvrdeći kako se “rat ne vodi s časnim sestrama”. Zaštićena uniformom, statusom i činovima, ta kriminalna kasta razvila je – u okviru vojske i izvan njega – razgranate gangsterske poslove u rasponu od ratne pljačke, krađe vozila, preprodaje droge, do izvršenja naručenih likvidacija. Okružen na Tuškancu i Pantovčaku masno plaćenom pretorijanskom gardom, Tuđman je iz svojih utvrda hladnokrvno promatrao kako se njegova država pretvara u slobodnu gangstersku zonu u kojoj sudovi i policija postupno gube smisao.

Vladina glava u demokratskom pijesku

U kotao hrvatskoga raspadajućega pravosuđa Račan je dolio žličicu svoje mlake demokratske vodice. Pokazao se nesposoban za prepoznavanje elementarnih društvenih procesa. Nacija je naoružana do zuba i puna kriminalnih tipova koji su pod HDZ-om shvatili da im zakoni ne mogu ništa. Potrebno je, dakle, hitno reformirati i detuđmanizirati kazneni sustav, učiniti ga efikasnijim i rigoroznijim, simplificirati istražnu proceduru, smijeniti korumpirane i politički pristrane suce, osposobiti policiju za borbu protiv vrlo teških oblika kriminala, i uvesti drastične kazne – ako treba i smrtnu – za ugrožavanje tuđega života koje je u Hrvatskoj gotovo postalo društveno prihvatljiva forma ponašanja. Od svega toga Račanova vlada nije učinila ništa. Gurajući glavu u svoj demokratski pijesak, kazne za teške zločine nastavili su prilagođavati permisivnim idealima kao da je Hrvatska na Skandinavskom a ne na Balkanskom poluotoku. Hadezeovske sudove ostavili su da izigravaju zakone i djeluju kao tajni partijski ogranci, a policiju pustili da potone u kaos i bleferaj. Ta policija danas je prilično sposobna za provedbu prometne pedanterije, ali nema snage za borbu s ubojicama koji su – kako vidimo – svuda oko nas. Za takvu vrstu rata ona ne raspolaže ni adekvatnom opremom, ni adekvatnim zakonskim ovlastima, a ni adekvatnom motivacijom. Osim toga, u njenim redovima još uvijek egzistiraju banditi, reketari i asocijalni tipovi koji su se tu situirali za vrijeme HDZ-a i osnovali svoje skrivene interesne klanove.
Račanov pristup policijskoj problematici idealno je simbolizirao nastup ministra Šime Lučina na homoseksualnome mimohodu u Zagrebu. Situacija je pomalo tragikomična. Dok mu policajce ubijaju kao snoplje, ministar svoj društveni interes pronalazi u angažmanu za pederska prava. Mogao bi se doduše založiti za promjenu kaznenoga zakona, za drastično kažnjavanje napada na policajce, za poboljšanje opreme i temeljitu reformu policije u skladu s eskalacijom kriminala u društvu, ali to ne zvuči tako liberalno, tako moderno i tako ”šik”.

Vezane vijesti

Policajac u Zračnoj luci Zadar autom uništio zrakoplov i oštetio

Policajac u Zračnoj luci Zadar autom uništio zrakoplov i oštetio helikopter

Protiv policajca koji je prouzročio prometnu nesreću u Zračnoj luci Zadar i napustio mjesto nesreće biti će pokrenut prekršajni i disciplinski… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika