Objavljeno u Nacionalu br. 379, 2003-02-19

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO - Zoran Ferić

I berlinski taksisti brane Aralicu od Hrvatskog društva pisaca

Taksistu je svrbilo to što su se ti neki pisci odvojili od Aralice jer su komunjare i jer ne mogu živjeti i raditi uz jednog poštenog Hrvata s velikim brkom, nego još bezobrazno pišu knjige o muškarcima bez brkova. Bojao sam se, naravno, reći mu da sam i ja jedan od tih, ali da to uglavnom s Aralicom nema ozbiljne veze, nego sa sindikatom i statusom pisca u Hrvatskoj. Bilo me strah da mi zemo ne naplati kao neprijatelju

Izvještajni plenum Društva hrvatskih pisaca održan je u subotu ujutro u prostorijama zagrebačkog KIC-a uz zvukove bubnjeva s antiratnih demonstracija. To je bila odlična glezbena podloga za plenum jer je osnivanje Društva pisaca bilo popraćeno velikom medijskom bukom i nerijetko ratnim pokličima, a trtetirano je kao prvorazredni kulturni skandal. Pri tome je predsjednik društva, Velimir Visković, stalno pokušavao interes javnosti odvratiti od čeprkanja po odnosima s Društvom književnika i usmjeriti ga upravo na ono radi čega je Društvo pisaca i osnovano: a to je sam rad i projekti. To, dakako, nije bila lagana zadaća jer je širokoj publici uistinu puno zanimljivije tko je koga pljunuo, opsovao ili udario, nego to koliko će stipendija piscima osigurati međunarodni projekti Društva, ili koji će časopisi izlaziti. A kad smo već kod časopisa, javnost se zainteresira tek kad dođe do spora kome pripada, recimo, časopis Republika. To je, uostalom, i normalno za one koje literatura primarno ne zanima. Međutim, zbivanja oko osnivanja novoga Društva koje sam i sam podupro kao dobrodošao projekt, bila su u onom vremenu neposredno prije osnivačke skupštine prilično kompleksna. U javnosti govorilo se, dakako, o skandaloznosti toga postupka gotovo iz jedne katastrofičarske pozicije, kao da je tim činom ono staro društvo, stogodišnje, nasilno poslano u penziju, ili kao da je potpuno uništeno. Bilo je to, nerijetko, shvaćeno kao prvorazredni atak na hrvatsku kulturu i njene najsvetije institucije. Istovremeno, mimo javnosti vodila se u književnim krugovima jedna usmena polemika o tome koliko šanse ima jedno novo društvo i koja bi bila njegova svrha. Sjećam se da su u to vrijeme gotovo svi kolege koji se bave pisanjem ili kritičkim proučavanjem literature razglabali upravo o tome.
Iskristaliziralo se nekako da je interes u prvom redu sindikalni i da nam u odnosima s izdavačima, kazalištima, televizijom ili čak državom treba nekakva institucionalna zaštita. To da je književni rad u ovoj kulturi podcijenjen slažu se svi jer su to tako očite stvari da ih ni poslodavci ni socijalni partner ne mogu negirati. Trebalo je, dakle, nešto pokrenuti zajedničkom voljom i zajedničkim snagama. No, upravo je to bio svojevrstan problem zbog tradicionalne skepse ljudi od pera. Pogotovo je ta skepsa bila izražena u kuloarima pa se govorilo i o tome kako nema smisla još jedno društvo pisaca u Hrvatskoj i kako će organizacijske teškoće biti nepremostive. Pri tome se nerijetko zaboravljalo da uspjeh nekog projekta ovisi o radu i volji ljudi koji su se spremni na njemu angažirati. Dakako, ovisi i o okolnostima, sreći, konstelacijama zvijezda, međutim u prvom planu su ljudi koji u projekt vjeruju. Osnivačka skupština pokazala je, međutim, da postoji ta kritična masa onih koji su spremni projekt podržati. I stvar je počela.
Počelo se, dakako, nešto valjati u i oko Društva, ali da bi čitav projekt uspio prvo je trebalo udrugu registrirati, za što je bilo potrebno izvjesno vrijeme. Ta stanka bila je uzrokom kojekakvih nagađanja, opet u kuloarima, ali i u medijima, da se poslije velikoga zemljotresa nije rodio čak ni mali miš, i da je sve to zapravo bila dimna zavjesa kako bi se oblatilo stogodišnje društvo. Pri tome se dakako zaboravljalo, ili se nije htjelo uzimati u obzir objektivne poteškoće koje ima svaka udruga prije svoga osnivanja, i neposredno poslije njega kad treba mnoge stvari usustaviti. I tako je prošlo to vrijeme od osnivačke skupštine pa do ovoga subotnjeg izvještajnoga plenuma u kojemu su mnogi zlonamjerni, ali i puno ravnodušnih ovo društvo pisaca već pokopali kao bivšu stvar. Treba stoga reći da je osnovni nesporazum koji prati Društvo od samoga početka njegova nadvodna ispolitiziranost, točnije forsiranje te političke priče u javnosti, a sustavno zanemarivanje onih ozbiljnih razloga koji su doveli do njegova osnivanja. U toj formi priča je stigla i do onoga berlinskog taksista koji me je okolo naokolo vozio do jedne adrese na Alexanderplatzu i usput mi pričao svoju verziju raskola društva. Njega je svrbilo upravo to što su se ti neki pisci odvojili od Aralice jer su komunjare i jer ne mogu živjeti i raditi uz jednog poštenog Hrvata s velikim brkom, nego još bezobrazno pišu knjige o muškarcima bez brkova. Bojao sam mu se, naravno, reći da sam i ja jedan od tih, ali da to uglavnom s Aralicom nema ozbiljne veze, nego sa sindikatom i statusom pisca u Hrvatskoj. Bilo me strah, naime, da mi zemo ne naplati kao neprijatelju. Tek kad smo stigli, vidio sam da mi je naplatio kao prijatelju, što je bilo još gore. Priča se, dakle, proširila kao izuzetno priljepčiva zarazna bolest koja, doduše, nema letalne posljedice, ali uzrukuje neugodan svrbež. U nekim slučajevima, možda, i proljev.
Paranoičan kakav jesam, ponekad sam u onom groznom bunilu besanih noći pomišljao da smo stvarno učinili nešto strašno i da Društvo književnika krvari kao neka nastrijeljena plemenita divljač. Dobro da mi se još u snu nije javio strogi prst moje profesorice hrvatskog iz osnovne škole i progovorio: “No, No, Zorane, opet pravimo svinjarije.” A prst bi, valjda, govorio kroz zanokticu jer, kao i svi prsti, nema usta. I tako bi me to, možda, mučilo još uvijek da sredinom prosinca prošle godine nisam sreo potpredsjednika Društva pisaca Mongolije koji mi je poklonio lijepu kožnu zastavicu sa slikom Džingis Kana. Upravo sam tome gospodinu neobično zahvalan jer mi je smirio dušu rekavši da i Mongolija ima dva društva pisaca, staro i novo. U starom društvu su, naravno, stariji pisci, a u novom oni mlađi koji su se zbog poetičkih i političkih neslaganja odvojili od starih. I da sve to lijepo funkcionira. To je dalo prostora nadi, iako su stvari još uvijek bile prilično zategnute.
A kada su ove subote pod prozorima KIC-a ratni bubnjevi s antiratnih demonstracija konačno utihnuli, izvještajni plenum Društva pisaca krenuo je s radom. Htjelo se upoznati članstvo sa svim što je napravljeno u ovom “tihom” razdoblju od osnivačke skupštine. Srećom, toga je bilo puno. Potpredsjednik društva za međunarodne odnose, Nenad Popović, i Dražen Katunarić, urednik Evropskog glasnika iznijeli su niz odličnih projekata za međunarodu suradnju: francuske stipendije za hrvatske pisce, prezentiranje naših autora u Rimu u okviru Dana Vlade Gotovca, pretvaranje Krležina Gvozda u referentno mjesta sastajanje hrvatskih i stranih pisaca, osnivanje zaklade za promicanje hrvatske književnosti u inozemstvu o kojoj se već dugo govori, suradnju s udruženjem pisaca u Austriji i još niz drugih projekata. Najavljeno je i skoro useljenje Društva pisaca u Mimarinu vilu na gornjem gradu, predstavljen prvi dvobroj Književne republike, prezentirana web stranica. Ako zaživi samo dio predloženih projekata, osnivanje Društva bit će uspjelo.
Predlažući i neke zajedničke projekte s Društvom književnika šef Visković pokušao je barem otupiti oštricu ratne sjekire, ako je ne već i potpuno zakopati. Sve u svemu plenum je pokazao da je tiha voda ovih mjeseci itekako brege derala i da je ova ratna priča, nadamo se, pri kraju.

Vezane vijesti

Berlinale, 7. dan: Soderbergh će pauzirati karijeru

Berlinale, 7. dan: Soderbergh će pauzirati karijeru

Kada Steven Soderbergh predstavlja svoj novi film, to je uvijek veliki događaj, kao što se u srijedu dogodilo u Berlinu kada je predstavio svoj… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika