FORUM
Srijeda, HRT 2, 13.15
vijenac
Zoran Oštrić iz “Zelene ljevice” u kraćem dijalogu sa Željkom Antunović drznuo se izraziti sumnju u ostvarivost njenih velikih planova i radnih zadataka, pa se ona izvoljela praviti da ne razumije o čemu on to. Prava mala opera buffa, izvolite djelić libreta.
On će njoj umjereno pjevno: Gospođa ministrica ne zna ni gdje su joj svi generali. A kaćiperka će njemu: Ne znam na čemu temeljite ovu svoju konstataciju. On opet: Vi znate gdje su vam svi generali? Ona (vrlo tiho): Da. On: Onda dobro.
Nepristrani slušatelj morat će priznati da nitko kao g. Oštrić nije, za sada, elegantnije aludirao na probleme koje hrvatski poštari imaju s nepotpunim adresama, recimo s pismima na kojima piše samo “general Ante Gotovina”. Sad je i to riješeno. Nakon ovog “Foruma” svaki hrvatski golub pismonoša (i golubica), čak i listonoša obični, može uletjeti u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, pitati ministricu gdje taj čovjek stanuje i gospođa će mu rado reći. I nemoj više da mi se netko usudi brbljati kako od naših tv debata nikad nikakve koristi.

ZAŠTO MI NE VJERUJEŠ
Srijeda, HRT 1, 18.45
vijenac
Emisija počinje monologom branitelja koji govori krajnje suvislo, ali s onom tragično poznatom vrstom napora koji upućuje na osobu koja se liječi od posljedica ratnih trauma. Pošto je emotivno najjača stvar, novinarski logično, izložena odmah na početku, nije razočarao ni nastavak. Producent Mate Čuljak i redateljica Iva Jelačić našli su
u Slavonskom Brodu Udrugu hrvatskih branitelja liječenih od posttraumatskog stresnog poremećaja. Sa članova Udruge prešlo se na one koji ih liječe, a liječnici (doktori i psihijatri) govorili su ono čega nikad nije dosta: PTSP obuhvaća daleko veći broj ljudi nego što se misli, vlada treba povesti nacionalnu kampanju, liječiti treba i okolinu bolesnika, osnovno je zaposliti branitelje (dati im radno mjesto), posljedice PTSP-a osjećat će i budući naraštaji (generacijski prijenos emocija).
Budući da naš narod najviše voli gledati ono što je na tv u pola osam i osam sati, Jelačićkinoj odličnoj emisiji je trebalo, ako već ne Dnevnik, darovati bar termin koji sada neumorno upropaštava Branimir Bilić i njegovi gosti. Osim, naravno, ako ono što ovaj uvaženi Tuđmanov dijabetičar čini srijedom navečer u svojim “Znakovima vremena” nije medicinski uvjetovano.

SKI STUDIO
Subota, HRT 3, 20.16
četiri kaktusa
Svake večeri na Trećem programu moglo se vidjeti ono što nikako ne može biti oku (i svemu ostalom) ugodno iskustvo: novinar Vela i novinarka Zidarić u ulozi voditelja. Nema zamjerki njihovu poslu, odradili su ga blistajući od sreće, znači da je ipak netko bio zadovoljan, a to je u ovoj našoj nesretnoj zemlji jako puno. Dvoje sretnih ljudi više nije mala stvar za zemlju u kojoj je premlaćivanje žena nacionalni sport broj jedan. Na drugi hrvatski veliki problem (alkoholizam) deset je dana iz St. Moritza vješto upozoravao reporter Boris Mutić.
Večeras su, za ilustraciju, pustili njegovu najavu današnje druge vožnje u ženskom slalomu: “A sada prihvatimo ona sredstva za dobro raspoloženje, jer ide Janica”. Ljudima manje upućenim u funkcioniranje Mutićeva ida tek se sutra objasnilo što li mu ga znači “ona sredstva za dobro raspoloženje”. Sutradan, u izravnom prijenosu druge vožnje slalomaša i “mladog intelektualca” (tako ga zove Mutić) Ivice Kostelića, u trenutku kad je Ivica postao svjetski prvak, g. Mutić je kliknuo onaj svoj uobičajeni pozdrav pobjedniku, koji sve objašnjava: “Podignimo čaše”. Zatim je šire obrazložio: “Veselite se, zapjevajte, podignite čaše”.
Dakle, “sredstva za dobro raspoloženje” je eufemizam za alkohol, tj. za najotmjenija hrvatska pića, a to su, kao što je dobro poznato: domaća rakijetina, prosta vinčina i najjeftiniji industrijski konjak. Naravno da su to popularni stimulativi u državi u kojoj je svakih petnaest minuta premlaćena jedna žena i u gradu (Zagrebu) u kojem se dnevno dogode četiri razbojstva. No u Mutićevoj magličastoj viziji u svakom hrvatskom domu vlada otmjena atmosfera, tj. hladi se šampanjac i čuvaju se neokrhnute čaše, tako da sve bude spremno kad Ivica i Janica osvoje zlato, a prvak duhovne obnove Mutić pozove naciju na podizanje, umjesto da sam sebi skijaški jednostavno kaže “spusti čašu” ili nogometaški “spusti loptu na zemlju”.
Mutićev delirij nad zlatom Kostelićevih potpuno je razumljiv, jer slijedi nakon herojskog angažmana Jasne Ulage Valić Galić i njenog omiljenog urednika Brune Kovačevića. Četrnaest što ljudi što sportskih novinara HRT-a bilo je osamnaest dana u Švicarskoj, a rezultati su gori nego da je Nova tv radila prijenos iz zagrebačkog studija i to s jednim novinarom (birajte: Blažičko ili Dijaković). Za početničke reportaže o serviserima i slične dirljive uradke nije trebalo putovati tako dugo i tako daleko, ali što možemo kad se Bruno i dečki ne vole javljati izravno u kameru, nego samo komentirati i montirati.

NEDJELJOM U DVA
Nedjelja, HRT 1, 14.00
četiri vijenca
Zajedničkim djelovanjem gošće i voditelja dobili smo do sada najbolju emisiju iz serije “Nedjeljom u dva”. Vedrana Rudan (gošća) došla je u studio u maski i kostimu statistički tipične hrvatske žene (lica punog modrica, u viklerima, bijedno odjevena), jer u Hrvatskoj je, kaže statistika i Vedrana Rudan, svakih petnaest minuta pretučena jedna žena. Sam početak emisije, kad je kamera pokazala pretučenu i zapuštenu bijednicu, spada u povijesne trenutke naše tv, što i nije teško reći u zemlji koja nezadrživo putuje u tom smjeru, mislim povijesnom. Stankovićev doprinos vlastitoj najboljoj emisiji do sada jest kraj u kojem je voditelj ne samo bio u majici “nobody knows I’m a lesbian”, nego je pustio i odličan spot kampanje za promicanje prava homoseksualnih osoba.
Pretučena i zapuštena bijednica umjesto medijskog stereotipa (ženice koja se skockala što je najbolje mogla) nije bilo obećanje bez pokrića: ne samo da je neusporediva gđa Rudan napala žensku “ljepotu” kao kriterij mnogog društvenog uspjeha, nego je, u punom sjaju njegove pameti, kao seksista prokazala intelektualno nevinog voditelja Obiteljskog radija Trpimira Vickovića kojemu se najiskrenije omaklo kako “muškarac ne treba biti lijep”, no tu smo već kod mana ove izuzetno dragocjene “Nedjelje u dva” s njena tradicionalna tri gosta od kojih jedan uvijek mora biti nemoguć. Lako je to u Latinici, gdje ima mnoštvo pozitivaca (i samo jedan negativac), ali u minimalističkoj “Nedjeljom u dva” ugostiti takvog nekog znači emisiji rušiti ne samo njenu izuzetnu razinu.
Nažalost, ni nakon prošlonedjeljnog iskustva s gostovanjem političara Tončija Tadića, voditelju i selektoru Aleksandru nam Stankoviću nije jasno da mu čak trećina gostiju u emisiji ne može biti sve sam goli kreten, jer tako se gubi gledanost. Kad normalan, razmažen i ničim opterećen gledatelj vidi i čuje mudrost Obiteljskog radija, otjelotvorenu u Trpimiru Vickoviću, naravno da će odmah okrenuti neki drugi program, ali o čemu mi to. Valjda je važnije “dojenje je u Hrvatskoj obaveza, a trebalo bi biti izbor” – upozorila je Vedrana Rudan na novu ideološku pošast koja vlada hrvatskim rodilištima.

VIJESTI
HRT 1, Nedjelja, HRT 1, 15.06
četiri kaktusa
Ivica Kostelić “ne samo da je dobar skijaš, nego je i mladi intelektualac” koji se zna opustiti i veseliti, reče reporter Boris Mutić. Bilo bi lijepo, u zemlji u kojoj ni sedam posto stanovništva nema neku višu naobrazbu, zvati mladim intelektualcem 23-godišnjaka koji nema ni maturu, ali teško da je g. Mutić govorio iz nacionalne perspektive. On je učinio nešto puno gore: i nakon sedme medalje Kostelićevih (4 olimpijske i 3 svjetske) on nekontrolirano bulazni, umjesto da bar jednom i bar jedan sportski reporter uspije dostojanstveno podnijeti nešto što je u sportu sasvim normalno: biti najbolji.

DNEVNIK
Nedjelja, HRT 1, 19.30
vijenac
Kad se u našoj žalosno najgledanijoj emisiji kaže mon blank umjesto mon blan (Mont Blanc), onda to treba pohvaliti kao dragocjen napor političkih urednika. Oni su pustili reportažicu o seoskom skijalištu nedaleko Karlovca, u kojoj autorica ni kriva ni dužna govori krivo, jer je nisu stigli ispraviti. Imali su zanimljivijeg posla: ubaciti se u patriotski trend skijanja, pa što košta da košta.