Slavoj ŽižekNakon što se Anne Applebaum u kolumni za Slate obrušila na prosvjednike koji su dio Occupy Wall Street pokreta, koristeći tezu da bi globalni prosvjednici na koncu mogli potkopati demokraciju, nije puno trebalo da se rasplamsa polemika. S druge strane našao se Slavoj Žižek, čuveni slovenski filozof koji je nedavno održao govor u newyorškom parku u kojem zadnjih nekoliko tjedana 'kampiraju' prozvani prosvjednici. Žižek predbacuje Applebaumovoj da se koristi 'vrlo liberalnim' i 'sofisticiranim', ali utoliko 'odvratnijim' diskursom, barem u usporedbi s onim kojim se koristi Wall Street establishment.

Žižekov odgovor na rečeni tekst, kojeg je izrekao tijekom nedavnog predstavljanja jedne od njegovih knjiga, prenosimo u cijelosti:

Brianov život

Dok je uobičajena reakcija samog Wall Streeta usmjerena protiv prosvjednika očekivana vulgarna kenjaža, želim vam skrenuti pažnju na inteligentnije, no po mom mišljenju odvratnije reagiranje - kritički osvrt na Wall Street prosvjede. Vrlo liberalno i sofisticirano napisala ga je prije nekoliko dana Anne Applebaum - znate, dama koja je napisala knjigu o gulagu i tako dalje. Ponavljam, radi se o vrlo sofisticiranoj argumentaciji. Ona čak, pomalo neukusno ali gotovo uvjerljivo, tvrdi da je funkcioniranje ljudskog mikrofona koji ponavlja fraze govornika podsjeća na film "Monty Python: Brianov život", gdje Brian, nova kristolika figura, viče ljudima: "Vi ste slobodni pojedinci!" A svi oni uglas viču: "Da, mi smo slobodni pojedinci!"

Ideologija u najčistijem obliku

Kako god bilo, pročitat ću vam par dugih odlomaka iz njezine reakcije za koje mislim da su vrijedni citiranja. To je ideologija u najčistijem obliku, predstavljena na način koji čini njezinu argumentaciju naoko uvjerljivom. Applebaumino se rezoniranje temelji na ideji da su prosvjedi tipa Wall Streeta širom svijeta, citiram:

"slični po svom nedostatku fokusa, po svojoj nedorečenoj prirodi i prije svega po odbijanju suradnje s postojećim demokratskim institucijama. Prosvjednici u New Yorku vikali su: "Ovako izgleda demokracija", ali demokracija u stvari ne izgleda tako. Tako izgleda sloboda govora. Demokacija izgleda mnogo dosadnije. Demokracija zahtijeva institucije, izbore, političke stranke, pravila, zakone, pravosuđe i mnogo neglamuroznih aktivnosti koje oduzimaju mnogo vremena..."

Pa ipak, nastavlja ona, "neuspjeh međunarodnog okupatorskog pokreta u donošenju čvrstih zakonskih prijedloga u izvjesnom je smislu razumljiv: i izvori i rješenja globalne ekonomske krize po definiciji leže izvan nadležnosti lokalnih i nacionalnih političara.

Stoga pojava međunarodnog prosvjednog pokreta bez suvislog programa nije slučajnost: ona je odraz dublje krize za koju ne postoji očito rješenje. Demokracija se temelji na vladavini zakona. Demokracija funkcionira samo unutar jasno određenih granica i među ljudima koji se osjećaju dijelom iste nacije. 'Globalna zajednica' ne može biti nacionalna demokracija. A nacionalna demokracija ne može zahtijevati odanost milijarderskog globalnog hedge fonda čiji su stožeri u poreznom raju, a zaposlenici razasuti po cijelom svijetu.

Ubrzavanje propasti

Za razliku od Egipćana na trgu Tahrir, s kojima se i londonski i newyorški prosvjednici budalasto uspoređuju, mi u zapadnom svijetu imamo demokratske institucije. One su stvorene kako bi barem približno odražavale želju za političkom promjenom unutar određene nacije. Ali one se ne mogu nositi s težnjom za globalnom političkom promjenom niti mogu nadzirati ono što se događa izvan njihovih granica. Iako još uvijek vjerujem u ekonomske i duhovne prednosti globalizacije - kao i u otvorenost granica, slobodu kretanja i slobodno tržište - globalizacija je očito počela potkopavati legitimnost zapadnih demokracija.

'Globalni' će aktivisti, ne budu li oprezni, ubrzati tu propast. Prosvjednici u Londonu viču da 'nam treba proces!' Pa, već imaju proces: zove se britanski politički sustav. Ako ga ne nauče koristiti, samo će ga dodatno oslabiti."

Globalno nezadovoljstvo kapitalističkim sustavom

Kraj citata. Za ovo se u mom svemiru ide u gulag. Zašto? Dopustite mi da objasnim. Prvo, primijetite kako Applebaumova svodi prosvjede na trgu Tahrir na zahtjeve za demokracijom zapadnjačkog tipa. Kao da oni uistinu žele ovo što mi već imamo ovdje. Prihvatimo li to, naravno da postaje smiješno uspoređivati prosvjede na Wall Streetu s događajima u Egiptu. Kako ovdašnji prosvjednici mogu zahtijevati ono što već imamo? Dakle, demokratske institucije. Ovdje se izgubilo iz vida - i zato se protivim toj ideji - opće nezadovoljstvo globalnim kapitalističkim sustavom koje očito poprima različite oblike ovdje i tamo. Stoga mislim, ponavljam, da ona promašuje bit. Različite kakvi jesu, prosvjede ovdje, u južnoj Europi, u Egiptu, gdjegod, ujedinjuje upravo to što nisu politički u uskom smislu zahtijevanja "više demokracije" ili čega već. Oni signaliziraju zajedničko globalno nezadovoljstvo kapitalističkim sustavom.

'Pogrešna' pitanja

Sada dolazim do ključne točke. Za mene najšokantniji dio Applebaumine argumentacije, uistinu čudna rupa u njezinu rezoniranju, pojavljuje se na kraju odlomka koji sam pročitao. Nakon što se složila da su katastrofalne ekonomske posljedice globalnog kapitalističkog financijskog poslovanja rezultat njihova međunarodnog karaktera koji je izvan kontrole demokratskih mehanizama - ona inzistira da se ovo dobro upamti: ono što se događa na razini međunarodnog kapitala je izvan nadzora demokratskih mehanizama - ona iz ovoga izvlači nužan zaključak s kojim se moramo složiti. Ponovno citiram:

"Globalizacija", ovdje se misli na kapitalističku globalizaciju, "je očito počela potkopavati legitimnost zapadnih demokracija." Jer, ponavljam, tamo se događaju stvari koje su izvan kontrole uobičajenih demokratskih procesa. Dobro, zasad se možemo složiti, jer tvrdim da je to upravo ono na što prosvjednici skreću pažnju: globalni kapitalizam potencijalno potkopava demokraciju. No, umjesto da iz toga izvuče jedini logičan zaključak - da bismo morali početi razmišljati o načinima proširenja demokracije izvan njezinih državnih višestranačkih političkih oblika, koji očito ne obuhvaćaju destruktivne posljedice ekonomskog života - Applebaumova umjesto toga izvodi čudan obrat i prebacuje krivnju na same prosvjednike koji postavljaju ova pitanja.

Čak i u antikapitalizmu...

Njezin posljednji odlomak zaslužuje da ga se ponovo pročita. Slušajte:

"'Globalni' će aktivisti, ne budu li oprezni, ubrzati tu propast. Prosvjednici u Londonu viču da 'nam treba proces!' Pa, već imaju proces: zove se britanski politički sustav. Ako ga ne nauče koristiti, samo će ga dodatno oslabiti." Kraj citata. Dakle, njezina logika glasi: budući da je globalna ekonomija izvan dosega demokratske politike, svaki pokušaj proširenja demokracije samo će ubrzati propast demokracije. I što nam je činiti? Upamtite, ona kaže da se moramo uključiti u postojeći politički sustav. Ali, čekajte malo. U prethodnom odlomku kaže da upravo taj sustav nije u stanju obaviti posao. Stoga je njezin zaključak vrlo čudan. Njezin je zaključak u biti, ne možemo ništa učiniti. Imamo svoju demokraciju - ako u to vjerujete, morate prihvatiti da su globalna kretanja kapitala izvan njezina dometa; ako pokušate nešto više, demokracija više ne funkcionira. Ali, tvrdim da upravo ovdje treba ići do kraja. Do kraja, čak i u antikapitalizmu.

Sveta krava

Danas nam ne manjka antikapitalizma. Dapače, svjedoci smo preopterećenja kritikama kapitalističkih užasa. Knjige, novine, iscrpna istraživanja, televizijski izvještaji - ne možete otvoriti novine a da ne pročitate kako neka tvrtka zagađuje okoliš, korumpirani bankari i dalje dobivaju masne bonuse dok njihove banke spašava javni novac, u tvornicama Trećeg svijeta djeca rade prekovremeno itd. itd. Postoji, međutim, kvaka u svim ovim kritikama kapitalizma koje nas preplavljuju. Ono što se u pravilu ne preispituje u ovim kritikama je demokratski, liberalni politički okvir borbe protiv ovih ekscesa. Eksplicitni ili implicitni cilj je demokratizacija kapitalizma. Ovo znači, ne razmišljati duboko o našoj demokraciji, već jednostavno proširiti naša standardna poimanja politike, stranačke politike, predstavničke demokracije u više intervencionistički oblik: proširiti demokratsku kontrolu ekonomije kroz pritiske javnih medija, parlamentarne upite, strože zakone, poštene policijske istrage i tako dalje. Ali, nikada preispitati demokratski institucionalni okvir naše pravne države. On ostaje sveta krava čak i kad imamo posla s najradikalnijim oblicima ovog, kako ga ja zovem, etičkog antikapitalizma. Pokret u Seattleu, Porto Alegre itd. itd.

Mislim da je njihov moralizam, izjave kao "pohlepni bankari" i "nepoštene tvrtke", znak njihove slabosti. Ovdje se može primijeniti jedan ključni Marxov zaključak, danas više nego ikad. Za Marxa, a ovo je za mene prava pouka prosvjednika na Wall Streetu, pitanje slobode ne bi trebalo biti primarno stvar političke sfere: ima li država slobodne izbore, jesu li suci nezavisni, jesu li mediji slobodni od skrivenih pritisaka, poštuju li se ljudska prava i slična lista pitanja koja razne nezavisne i ne tako nezavisne zapadnjačke institucije postavljaju kada žele prosuditi neku zemlju.

Ključ je u apolitičnome

Ključ do prave slobode leži u apolitičnome, ili onome što se čini apolitičnim: mreži društvenih odnosa, od tržišnih do obiteljskih, gdje potrebna promjena, ukoliko želimo konkretno poboljšanje, ne leži u političkim reformama, već u promjenama apolitičnih društvenih proizvodnih odnosa. Dakle, Anne Applebaum je u pravu. Ne glasujemo za to tko će što posjedovati, za odnose u tvornici itd. Sve je to prepušteno procesima izvan političke sfere. Iluzorno je očekivati da se mogu postići učinkovite promjene jednostavnim proširenjem parlamentarne demokracije na ovu sferu. Primjerice, organizacijom demokratskih banaka pod kontrolom naroda. Radikalne promjene u ovom području treba napraviti izvan sfere zakonitih prava. Za takve demokratske procese, koji dakako mogu odigrati vrlo pozitivnu ulogu bez obzira na to koliko radikalan bio njihov antikapitalizam, traženo rješenje leži u primjeni mehanizama predstavničke demokracije. Ponavljam, Anne Applebaum je u pravu.

Neprijateljevo ime

Oni postoje izvan kontrole ekonomske sfere. Samo u ovom smislu, nemojte ga pogrešno shvatiti, mislim da je Alain Badiou bio u pravu u tvrdnji da se danas - ovo zvuči strašno - neprijatelj ne zove kapitalizam, imperijalizam, eksploatacija ni išta slično. Neprijateljevo ime danas je demokracija. Sada ćete reći: "Ha-ha, uhvatili smo ga, totalitarist!" ili tako nešto. Ne; on je samo želio reći da nam slijepa vezanost za formalni mehanizam demokratske stranačke države priječi pristup pravom problemu. Opet, mislim da je ono što Anne Applebaum prihvaća kao činjenicu - ne možemo ništa učiniti, to je to - upravo je to, tvrdim, početna točka dubokog nezadovoljstva koje je eksplodiralo u prosvjedima na Wall Streetu.

Dvojnost

Upravo to oni misle: imamo određeni višestranački politički sustav, očito smo svjedoci opasnih, čak katastrofalnih ekonomskih fenomena, i očito je da ovaj tip demokratskog sustava kakav imamo danas ne može s njima izaći na kraj. Jer on uključuje upravo tu dvojnost, koju je lijepo naglasila Anne Applebaum, između političke sfere gdje smo svi slobodni, ali moramo slijediti odgovarajuću demokratsku proceduru, i ekonomske sfere ili sfere privatnih odnosa koja je iz toga izostavljena. Očito je da je danas nužno hitno pronaći način kontrole ili regulacije - ne sviđa mi se riječ kontrola - upravo ove druge sfere, dakako, bez vraćanja na stare 20-stoljetne totalitarne ideologije i prakse.

Prevela: Diana Robaš