Objavljeno u Nacionalu br. 380, 2002-02-25

Autor: Vedrana Rudan

ZLOĆE I POVRĆE - Vedrana Rudan

A vlakić je zvonio…

...

Život je ono što mi od njega učinimo, vjerojatno je rekao neki veliki pisac, zaboravila sam mu ime. Volim misli velikih pisaca, čitam ih po novinskim rubrikama, tamo najprije pročitam stupac Velike misli. To je mnogo praktičnije nego ubadati iste misli po debelim knjižurinama. Moraš biti duboko koncentriran da ti najdublja ne odleti. Tko danas može pažljivo čitati “Anu Karenjinu” i proučavati Tolstoja? Nisi platio struju, dolaze ti dvije kartice na naplatu, majka ti je slomila treću protezu u mjesec dana, muž je dobio otkaz, kći tvrdi da misli da je u drugom stanju. Nije sigurna. Samo mi se č i n i, mama. Kako ti se č i n i, pita mama. Ili jesi ili nisi, da li si se zaštitila? Jesam, ali s kondomima zna biti frka, Maci je puknuo… Kojoj Maci, pita mama. Onoj koja ima sina, ima šest mjeseci, sin se zove Novica. Novica, pita mama, Isuse, muž joj je Srbin? Nije, govori kći, Maca nema muža. Kuki ju je ostavio čim mu je puknuo kondom, prestrašio se. Maci se jako sviđa ime Novica. Dragi, dragi i predragi Bože! Pa lete, lete i prolaze dani, mame ništa ne pitaju svoje kćeri, samo pune i prepune nade gledaju u pakete uložaka u kupaonici. Da li se paket smanjuje? Jesu li svi tamponi na broju? O, kako je hrvatski život težak?! Kćer se ne smije ništa pitati. Mama, ovo je moj život! Isuse, Isuse i Kriste! A kad dobije menstruaciju, šuti! Šuti poput trostrukog ubojice. Optuženi se brani šutnjom! Nek’ se ludi majmun brani kako hoće, ali zašto nam se kćeri brane šutnjom?! Od prestravljene majke brane se š u t nj o m ?! Oh, oh, oh i oh! Umjesto da vrište, mama, ja saaaam dobilaaaaaaaaaa… O, o, kako je težak život…

A zapravo, ruku na srce, ako malo bolje pogledamo, ako pogledamo h l a d n e glave, sve to, sve su to male stvari. Zato ja uvijek, ako ne mogu nigdje ubosti kakvu veliku misao, bacim oko na knjigu Ne mari za male stvari. To je Biblija za nemoćne, a ambiciozne. Tako je jednog dana, bio je zimski, ledeni dan u Njujorku. Pa je tog jednog dana, u pun i prepun njujorški autobus, ušao crnac. Ne običan crnac, ne, ne, ušao je Nasmiješeni Crnac. Ušao je, pozdravio vozača, pokazao mu bijele zube, platio kartu, okrenuo se prema putnicima i svima rekao, helou folks. Ljudi to nisu očekivali, bio je leden i preleden, siv dan. Ipak su Nasmiješenom Crncu rekli, helou. Onda su ulazili neki drugi ljudi. Crnac je svima govorio helou i pokazivao bijele zube. Kad se autobus napunio crnih i bijelih, kad je bio pun do posljednjeg mjesta, crnac je poveo pjesmu. Među putnicima je, naravno, bio i autor knjige Ne mari za male stvari koji je lijepo zaključio, za sreću je potreban pun autobus i netko tko će povesti pjesmu.

Ja sam jučer ušla u njega. Dobro jutro, vrisnula sam veselo vozaču. Šutio je. Okrenula sam se prema putnicima, dobro jutro. Mrki su me ljudi mrko i premrko gledali. Sjela sam i nisam povela pjesmu. Autobus je stao kod vojarne, ušla su tri, vjerojatno, generala. Na glavi su imali šapke, sva trojica držala su se za jedan držač. A onda su u autobus ušle dvije gospođe u plavom, jedna na prva, druga na zadnja vrata. Dobar dan, pokažite kartu, molim vas. Pokazali smo. Dobar dan, dobar dan, hvala, hvala, hvala. Zašto nemaš kartu, kupi je kod šofera. Nemam novaca. Pokaži mi osobnu. Nemam osobnu. Dečko je na glavi imao crnu kapu. Autobus je već bio u centru grada, na rubu pješačke zone. Otvorila su se prva vrata. Stop, zaurlale su gospođe u plavom. Svi na svoja mjesta! Šofer, zatvaraj vrata! Šofer je zatvorio. Zašto nisi kupio kartu? Dečko je na glavi imao crnu kapu i plakao je, kad vam kažem da nemam novaca, teta. Muk, muk, muk, tišina i muk. Zvonili su mobiteli, nitko nije odgovarao, čekali smo. Deset minuta, petnaest, dvadeset, muk, muk i muk. Ljudi na trgu, vidjeli smo ih kroz prozore, šetali su i smijali se. Mislim, mi smo vidjeli kako široko otvaraju usta, valjda su se smijali. Nisu znali da su na privremenoj slobodi. Treba samo ući u autobus i skužiti kako je u Hrvatskoj mnogo toga relativno. Sad si slobodan, sad si talac. Mama, mama, vrištala je djevojčica, vidi vlakić, vidi vlakić. Vlakić je zvonio, cincilinci, cincilinci. Mi to nismo čuli, pretpostavljali smo da vlakić zvoni cincilinci, cincilinci. Lagala bih kad bih rekla da smo išta čuli. U autobusu je vladao muk i tišina debela, mogao si je štipati, tu tišinu, toliko je debela bila. Tusta tišina, a vlakić uvijek zvoni kad na trgu pravi krug. Šššššššš, rekla je mama djevojčici, ššššš, moraš biti dobra. Tri generala ispustila su šipku iz ruku, stajala su pred srednjim vratima, ruke su im mlohavo visjele, čekala su i čekala. Ej, rekla je stara gospođa, na glavi je imala sivu, vunenu kapu, generali, oslobodili ste Hrvatsku, oslobodite i nas! Smirite se, rekla je gospođa u plavom. Sedamnaest minuta, dvadeset minuta, trideset minuta. Spas! Ušla su tri policajca, zgrabila terorista, glavu dolje! Oh! Super, super! Pobjeda! Dolje terorizam! Neprijatelj ima crnu kapu, nema osobnu, nema kartu, treba ga jebati, glavu dolje! Otvorila su se vrata. Sloboda, sloboda! Svi smo veselo izašli. I tri generala. Smijali smo se stisnutih očiju, jedni drugima pokazivali smo vesele, bijele i prebijele zube. Nisam se sjetila! Koja sam ja koza?! Trebala sam povesti pjesmu!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika