Premijer Ivica RačanHrvatska je predala EU zahtjev za članstvom. To je učinio premijer Račan u Ateni uz prisutnost brojnih diplomata, ministara i hrvatskih novinara. Sam premijer taj je dan nazvao povijesnim. Budući da smo u ovih 13 godina moderne hrvatske države imali puno povijesnih datuma, možda bi bolje bilo reći da je taj dan iznimno važan za Republiku Hrvatsku. Zahtjev Hrvatske za kandidaturom u EU treba krajnje ozbiljno shvatiti i u tom se duhu ponašati. Dobro je da je premijer Račan pozvao čelnike svih oporbenih stranaka na svečano potpisivanje zahtjeva Hrvatske za EU, ali bilo bi još bolje da je HRT iste večeri prenijela i mišljenje barem nekog od prisutnih oporbenih čelnika na potpisivanju, a ne samo Račana, Mesića i Tomčića. To isto vrijedi i za put u Atenu. Ako se premijer odlučio za tako veliko izaslanstvo, onda je u tom izaslanstvu trebalo biti mjesta i za višestranačko saborsko izaslanstvo. Ali postoje i mnoge stvari koje je nakon podnošenja kandidature potrebno učiniti kako bi Hrvatska iduće 2004. zaista postala pravi kandidat za EU, uhvatila priključak s Bugarskom i Rumunjskom te završila pregovore i bila pozvana u članstvo u EU 2007. To je potpuno koncentriranje na poslove vezane za integriranje Hrvatske u EU i traženja nacionalnog konsenzusa o tim temama (potpuno ispunjavanje političkih preduvjeta te usklađivanje svih zakona prema obvezama iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju), te stvaranje europskog duha i ponašanja u Hrvatskoj.

Kao prvi korak Vlada bi trebala odrediti datum parlamentarnih izbora, a Sabor na prvoj sjednici odrediti izborna pravila za nove parlamentarne izbore. Uz te korake i posjet Svetog Oca Hrvatskoj stvorio bi se dobar okvir za stvarno nadmetanje političkih stranaka i nezavisnih lista programima i idejama. Smanjile bi se i tenzije brojnih socijalnih i interesnih skupina, vladajuća koalicija manje bi se bavila sama sobom, a više vitalnim poslovima vezanim uz funkcioniranje države, posebno vezanima za europske poslove Hrvatske.

Nadamo se da se Vlada više neće upuštati u privatizaciju velikih sustava nakon svih privatizacijskih afera koje nam je priredila. Skandalozno bi bilo i formiranje novog upravnog odbora Fonda za privatizaciju u sličnom sastavu kao što je bio i prethodni. Isto bi tako skandalozno bilo da ne dođe ni do kakve pojedinačne odgovornosti sudionika afere “Sunčani Hvar”. Tu će aferu legalna državna tijela morati kad-tad potpuno raščistiti.

Napetosti u “Ini” i sukobi Slavka Linića i Tomislava Dragičevića sve su češći i otvoreniji, a sliče na sukobe HNS-a i SDP-a u Zagrebu. Mnogi iskusni ekonomski analitičari smatraju da će se pravi sukobi u vladajućoj koaliciji tek dogoditi kao i to da će nova najveća afera buknuti nakon objave rezultata izbora strateškog investitora u “Inu”. Zasad sve upućuje da je Ivica Račan uspio prebaciti termin izbora za jesen te da o tome postoji barem prešutni dogovor sa Zlatkom Tomčićem koji zasad ne odgovara oštro ni na izravne napade Slavka Linića.

Novi stand-by aranžman s MMF-om potpuno je razgolitio Vladinu gospodarsku politiku. Sada je jasno da nje nema te da MMF vodi gospodarsku politiku Vlade, a da će za posljedice takve politike i socijalne tenzije cijenu platiti hrvatski građani. Nakon prodaje novih 500 milijuna eura obveznica, hrvatski vanjski dug je premašio 14,5 milijarde dolara. Vanjskotrgovinski deficit Hrvatske je 5,8 milijardi dolara, nezaposlenost je po novom načinu računanja oko 370.000 (po starom oko 400.000), a MMF traži hitnu promjenu radnog zakonodavstva (čemu se oštro protive sindikati), hitno otpuštanje 5000 pripadnika Hrvatske vojske, početak privatizacije Poštanske banke i njeno sjedinjenje s Croatia bankom (ove godine u 25 postotnom udjelu), privatizaciju Croatia osiguranja te pripreme za privatizaciju HEP-a.

Novi stand-by aranžman ne govori o problemu nezaposlenosti i problemu gospodarskog rasta te o problemima hrvatskog izvoza. To je, na žalost, prava hrvatska gospodarska realnost. Hans Flickenschild i John Noregaard uz nekoliko MMF-ovih činovnika odlučuju više o hrvatskoj gospodarskoj politici nego hrvatska Vlada.

U krizi oko Iraka više nema puno dvojbi. SAD se odlučio za vojnu intervenciju. Nakon zahtjeva Hansa Blixa da Irak uništi sve dalekometne rakete te najave novog prijedloga rezolucije Vijeća sigurnosti SAD-a i Velike Britanije,ni Irak ni Vijeće sigurnosti nemaju mnogo manevarskog prostora. To su ultimatumi Iraku i Saddamu Husseinu. Ako Vijeće sigurnosti odbije američku i britansku rezoluciju, SAD će sa saveznicima početi vojnu intervenciju u sljedeća dva ili najviše tri tjedna. Američke su trupe (sada ih je više od 210.000) u regiji. Očekuje se i završni dogovor s Turskom o stacioniranju američkih trupa (oko 40.000): to će izravno stajati SAD oko 10 milijardi dolara, a Turskoj će odobriti i značajne beneficirane kredite. Kad počne vojna intervencija, EU se neće ponašati jedinstveno. Za očekivati je da će Francuska i Njemačka ostati na svojim pozicijama, ali da će prešutno, a posebno Njemačka, tolerirati američku i savezničku vojnu intervenciju. Hrvatska je nakon podnošenja zahtjeva EU za članstvom pred posebnim izazovima. Više se ne može govoriti o načelnoj borbi protiv međunarodnog terorizma i traženju prema Iraku da ispuni odredbe rezolucije Vijeća sigurnosti 1441, nego se Hrvatska treba konkretno odrediti prema američkim zahtjevima (davanje zračnog prostora te zračnih i pomorskih luka). Ovo je pravo vrijeme za hrvatsku diplomaciju i hrvatsku vanjsku politiku, uz napomenu da konačnu odluku donosi Hrvatski sabor. Potrebni su izravni razgovori i pregovori s SAD-om i EU na visokim razinama vodeći računa o raspoloženju hrvatskih građana i europskom usmjerenju Hrvatske. Nadamo se da će to hrvatska vanjska politika i diplomacija, koji dosad nisu ozbiljno korišteni, znati iskoristiti. Sada se jasno vidi što znače prazna mjesta veleposlanika u zemljama članicama EU. Ako VS prihvati novi američki i britanski prijedlog Rezolucije ili ako Irak odbije uništavati rakete dometa preko 150 km, odluka Vlade i Sabora bit će mnogo jednostavnija. U tom slučaju za očekivati da će se Hrvatska priključiti antiterorističkoj koaliciji i pozitivno odgovoriti na američke zahtjeve.

Ministar znanosti Flego imao je odličnu priliku da na temelju javnog natječaja, odluka Znanstveno-nastavnog vijeća (dvotrećinska većina) te Upravnog vijeća (jednoglasno) imenuje znanstvenog savjetnika dr. sc. Radovana Fuksa, uglednog znanstvenika i potpredsjednika DC-a, za direktora Instituta za medicinska istraživanja i to isključivo na temelju znanstvenih kriterija. Nažalost tu priliku ministar Flego nije iskoristio, uz smiješno obrazloženje da je Radovan Fuks zauzet radom na drugim znanstvenim projektima (pa što drugo jedan znanstvenik i treba raditi?). Šteta je što ministar Flego nakon kandidature Hrvatske za EU nije učinio još jedan europski iskorak Hrvatske (imenovanje direktora Instituta isključivo prema znanstvenim kriterijima, bez obzira na to što je riječ o oporbenom političaru) nego svojim postupkom smješta Hrvatsku na zapadni Balkan.