IlustracijaPriznajem da su me prošli mjesec izluđivali prizori televizijskih stručnjaka koji su izražavali svoju zbunjenost značenjem pokreta Occupy Wall Street. Bože moj. Zar se umijeće čitanja više ne smatra preduvjetom za novinarsku karijeru? Dok se priglupi prošlotjedni mem „Što oni žele?" transformira u ovotjedni kukavički „Oni žele vašu imovinu", osjećam da je došlo vrijeme da se nešto razjasni: Occupy Wall Street možda nije izložio sve svoje zahtjeve u obliku savršeno uvjerljivih jednorečeničnih slogana samo za tebe, g. Stručnjače, ali točno zna što ne želi. Ne želi tebe.

Ono što pokret očito ne želi jest opravdavati se posredstvom korporativne televizije. Aleluja, kažem ja na to. Ne možete se svisoka obraćati pokretu koji vam ne želi odgovoriti.

Prilagodi se!

Nije mi namjera ovdje govoriti u bilo čije ime osim vlastitog, iako sam ovog vikenda provela neko vrijeme na Occupy Wall Streetu, a moj je suprug proveo većinu prošlog tjedna kao jedan od prosvjednika. Vidjela sam nevjerojatan raspon ljudi koji se opire jednostavnoj demografskoj klasifikaciji i širok spektar natpisa koji - zamislite! - prenose više različitih poruka. Ako smijem riskirati i izreći svoje mišljenje, ono bi bilo: jedna od najbesmislenijih tema koje se mainstream mediji drže kad je riječ o OWS-u je beskonačni zatvoreni krug zbunjenosti pokretom koji nema poruku. Primjerice, Erin Burnett s CNN-a i njezino klasično omalovažavanje odbijanja OWS-a da svoju poruku prilagodi njoj. Potrebna je zapanjujuća količina namjerne, tvrdoglave tuposti da bi se pogledalo masu ljudi koji drže natpise i ustvrdilo da nemaju poruku.

Occupy Wall Street nije pokret bez poruke. To je pokret koji je mudro odbacio jednolične, prežvakane, pojednostavljene poruke primjerene zahtjevima kabelske televizije kakvu imamo danas. To je pokret koji ne osjeća potrebu išta objašnjavati višim silama, iako vješto mijenja način na koji sebe objašnjavamo jedni drugima.

Iluzija lažne jednakosti

Razmislite, samo na trenutak, o toj ironiji. Mi smo medijski najzasićenija kultura, natopljena 24-satnom dostupnošću kabelske televizije, a opet ljudi diljem zemlje, na Facebooku i na prosvjedima, drže kartonske natpise kao što su možda činili i prosvjednici u drevnom Sumeru demonstrirajući protiv povećanja cijene smokava. Zašto je tome tako? Jer su vrlo mudro prestali vjerovati da će televizijske kamere i mikrofoni točno prenijeti njihovu poruku. Jer mediji sazdani oko iluzije lažne jednakosti, vrištećih stručnjaka i umjetno stvorenih kriza ne mogu adekvatno zabilježiti tko smo mi i što cijenimo.

U posljednjih nekoliko godina, dok su mainstream mediji poslušno prenosili sve detalje iz života klana Kardashian ili, skorije, u potpunosti fabriciranu krizu dužničkog plafona, obični su ljudi gubili svoju zdravstvenu skrb, svoje domove, poslove i ušteđevinu. Ti su ljudi prenijeli svoje priče putem Facebooka i Twittera - baš kao što su se tim alternativnim medijskim oblicima poslužili građani širom Srednjeg istoka kao dio Arapskog proljeća. I samo da razjasnimo: oni ne drže natpise „Želim imovinu Billa O'Reillyja". Ne drže natpise „Pokreću me otrovne razine zavisti prema bogatima". Oni drže natpise koji su savršeno i intrinzično jasni: žele odgovornost banaka koje su im uzele novac, žele kraj korporacijske kontrole nad vladom. Žele natrag svoje poslove. Htjeli bi nahraniti svoju djecu. Oni žele - ne, čekajte, mi želimo - da ih čuju mediji koji su posvetili četiri zatupljujuće godine prenoseći i tumačeći svaku riječ koju je izgovorio član obitelji Palin, istodobno ignorirajući glasove svih ostalih.

Moć ignoriranja

A tu je i još jedna stvar. Mainstream mediji oslanjaju se na jednostavna rješenja. Nemaju pojma kako izvijestiti o priči čiji smisao nije u lakim popravcima već u bolnoj ljudskoj frustraciji i strahu. Mediji se ponose svojom sposobnošću da vas posavjetuju kako se riješiti suvišnih stvari, renovirati kupaonicu ili očistiti ormar od odjeće u kojoj izgledate debelo - u 24 minute ili manje. Naravno da su smeteni prosvjedom koji ne nudi sretne završetke. Srećom za nas, čini se da OWS za to nije briga.

To mora biti bolno za stručnjake na Fox Newsu. Što oni više zahtijevaju da OWS objasni svoje ciljeve u jednostavnim, Foxu razumljivim terminima, to ih okupatori diljem zemlje s većim užitkom ignoriraju. Nastojanja da se prosvjednici ismiju propadaju, pokušaji da se prizovu u sjećanje dobri stari dani popisa neprijatelja prilično su klimavi, a nastojanja da se prosvjednici demoniziraju postižu kontraefekt - ankete i dalje pokazuju da Amerikanci podupiru prosvjednike i dijele njihove ciljeve. Mi ostali brzo smo prozreli činjenicu da su jedini ljudi koji se boje „nasilničke rulje" na Occupy Wall Streetu ljudi koji su plaćeni da ih nazivaju nasilničkom ruljom.

Smrt korporativnih medija

Označite svoje kalendare: korporativni mediji umrli su kad su se proglasili odveć profinjenima da bi razumjeli jednostavne izjavne rečenice. Dok mainstream mediji izražavaju zbunjenost i strah pred ovim nerazumljivim „prosvjednicima" i njihovim čudno sročenim „natpisima", mi ostali vidimo u njima odraz vlastite zabrinutosti i savršeno ih razumijemo. Isključenje bezumnog programiranja moglo bi biti najbolje što će se ikada desiti ovoj naciji. Hej, okupatori: vi ste najnovija vijest. Još bolje od toga, odbijajući se opravdavati, vi aktivno mijenjate ono što se prenosi kao vijest. Jer potreban je golem mentalni napor da bi se odbilo vidjeti da u Americi bogati postaju još bogatiji, dok se ostatak nas bori za preživljavanje. Možda su dani objašnjavanja bolno očitog vidljivo kompromitiranima konačno iza nas.

Odbijajući ozbiljno shvatiti šaroliki, komplicirani pokret bez vođe, mainstream mediji uspjeli su nas samo uvjeriti u vlastitu nevažnost. Ostatak Amerike bez poteškoća shvaća da su ovo šarolika, komplicirana vremena bez vođe. To možda nije jako televizično, ali svaki pokret koji priznaje tu činjenicu zaslužuje ogromno povjerenje.

Piše: Dahlia Lithwick

Preneseno s portala Slate