Objavljeno u Nacionalu br. 381, 2003-03-05

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL - Nenad Polimac

Povratak redatelja 'Trainspottinga'

Snimljen digitalnom kamerom, postapokaliptični horor '28 dana poslije' intrigantno obrazlaže kako je samo nekoliko dana potrebno da se uništi svjetska populacija, a civilizacija u čovjeku može se uništiti u još kraćem vremenu: utjecajni filmski magazin Empire proglasio je novo Boyleovo ostvarenje najboljim britanskim filmom godine

Scena iz filma "28 dana poslije"Scena iz filma "28 dana poslije"Film “28 dana poslije” počinje upadom maskiranih ljudi u high tech laboratorij u kojem se vrše eksperimenti na majmunima. Životinje su razapete na metalnim stolovima, nekima je čak i oderana koža, a ostale urlaju i bjesne u kavezima. Maskirani tipovi – zapravo ekološki aktivisti – žele ih osloboditi, no pojavi se laboratorijski službenik i upozori ih da se ne igraju životom: ako neki majmun napusti laboratorij, izbit će bolest strašnija od kuge, jer se na njima eksperimentira opasnim virusom.

Već možete pretpostaviti da se uljezi ne pridržavaju upozorenja, da ih majmuni zaraze te da je svijet na rubu propasti. Ni mene takav ishod uvodne scene nije osobito iznenadio, ali me iznenadilo nešto drugo: došao sam gledati novo ostvarenje Dannyja Boylea, kojeg je američki magazin Time prije šest-sedam godina, zahvaljujući velikom hitu “Trainspotting”, nazvao najvažnijim novim svjetskim redateljem, a po prvim kadrovima sam stekao dojam da gledam niskobudžetnu inačicu ekranizacije videoigre “Resident Evil”: i tamo je riječ o zarazi smrtonosnim virusom, samo su u ovom filmu boje razlivene, očito je korištena digitalna a ne profesionalna kamera sa 35mm vrpcom, a treštanje glazbe i zvučnih efekata nastoji prikriti nedostatke slike.

Kad je Boyle predstavio “28 dana poslije” prije mjesec dana na okupljalištu američkih filmskih nezavisnjaka u Sundanceu, našalio se da njegov film nije nastavak alkoholičarske drame “28 dana” sa Sandrom Bullock u glavnoj ulozi: za divno čudo, nitko u publici nije bio tako bezobrazan da dobaci kako njemu danas u Hollywoodu nitko takav projekt ne bi ni povjerio, budući da mu je redateljski “kredit” u minusu. A još prije nekoliko godina isti je filmaš iz obijesti odbio režiju četvrtog “Aliena”!

Slučaj Dannyja Boylea tipičan je primjer kako se pretjerano redateljsko samopouzdanje katkad izvrgne u vlastitu suprotnost. Kad se afirmirao prvijencem “Sasvim malo ubojstvo” (Shallow Grave, 1994.), više ne tako mladi britanski filmaš (38 godina) doimao se nespreman na kompromise: crnohumorni ton priče o troje prijatelja koji postanu vlasnici kovčega punog novca vođen je nesmiljeno, a pripadnici generacije X prepoznali su u njemu duhovnog srodnika koji prezire sustav, a nije osobito sućutan ni prema svojim junacima. “Trainspotting” (1996.) bio je još bezobrazniji film, krcat cinizmom i burlesknim sekvencama (vađenje prezervativa s drogom iz začepljene zahodske školjke među luckastijim je prizorima u svjetskoj kinematografiji devedesetih), s izmoždenim narkomanima kao protagonistima umjesto uštogljenih yuppieja. Nikoga nije smetalo što je “Trainspotting” dramski prilično jednoličan film, mizantropskog svjetonazora, pa ni hollywoodske producente, koji bi upravo tako nešto morali izbjegavati: njima se Boyle činio kao kreativna akvizicija desetljeća, pa su za njegov prvi američki projekt angažirali ekipu s kojom je radio prethodna dva filma – producenta Andrewa MacDonalda, scenarista Johna Hodgea i glavnoga glumca Ewana McGregora. Kao što se moglo pretpostaviti, fantastična crna komedija “Ne tako običan život” propala je u kinima, jer je bezglavo izvrtala hollywoodske klišeje i nije posjedovala nikakav dramski red, no nije stajala puno, te je otpisana kao uzgredan nesporazum s ekscentričnim Britancima. Uostalom, ono malo poklonika “Trainspottinga” koji su je uspjeli vidjeti i nije bilo tako razočarano: svako sprdanje s Hollywoodom je O.K.

”Žal” je bio neuspjeh puno težih posljedica. Zapravo, o komercijalnom podbačaju se i ne može govoriti, jer je film, zahvaljujući još svježoj slavi Leonarda DiCaprija nakon “Titanica”, bio u svijetu iznimno gledan i opravdao je budžet od 50-ak milijuna dolara. Ipak, za razliku od tinejdžerica opsjednutih glavnim glumcem, publika koja je došla vidjeti ekranizaciju kultnog antiutopijskog romana Alexa Garlanda bila je razočarana hollywoodskim razvodnjavanjem priče: otpala su sva urnebesno groteskna pretjerivanja iz originala, a protagonist – u knjizi cinični gubitnik – čak je dobio i karizmu. Nadalje, Boyle je riskirao svoje prijateljstvo s McGregorom (njemu bi, uzgred, uloga u ”Žalu” puno bolje odgovarala) jer je na zahtjev hollywoodskih producenata angažirao DiCaprija, a čak je i snimanje filma na Tajlandu prouzročilo neugodan incident, jer su ekološki aktivisti (isti oni koji izazovu već spomenutu katastrofu u “28 dana poslije”) ustvrdili da filmska ekipa uništava prekrasan okoliš na tamošnjem otoku Phi Phi. Naposljetku, i Hodge je procijenio da se s Boyleom više ne isplati raditi, pa je svoj idući scenarij “Posljednja zavjesa” ponudio debitantu Patricku Harkinsu. ”Žal” možda nije razočarao hollywoodske računovođe, ali je njegov redatelj izgubio kredibilitet kod svojih dotadašnjih zagovaratelja i suradnika.

Što dalje? Nakon takve blamaže, najbolje je vratiti se na početak. Prije “Sasvim malog ubojstva” Boyle je režirao za BBC, pa je toj tv mreži sada ponudio dva modernistička filma neobičnih naslova – “Usisavajući potpuno gol u raju” i “Strumpet” – po scenariju poznatog dramatičara Jima Cartwrighta (njegov kazališni komad “Uspon i pad Malog Glasa” zapaženo je ekraniziran s Michaelom Caineom, Jane Horrocks i Ewanom McGregorom u glavnim ulogama). Oba je snimio digitalnom kamerom Anthony Dod Mantle, direktor fotografije presudan za nekoliko ključnih ostvarenja danske Dogme 95., ponajprije “Svečanosti” i “Mifunea”. Tijekom njihove suradnje Boyle je smislio kako da učvrsti poljuljanu reputaciju (u međuvremenu se izvukao iz hollywoodskog akcijskog trilera “Tick Tock” koji je slutio na novu katastrofu), a scenarij za povratnički projekt dobio je upravo od Alexa Garlanda, koji očito nije bio zlopamtilo zbog filmskog rasplinjavanja njegova romana ”Žal”. Odlučeno je da se “28 dana poslije”, poput Boyleova dva tv filma, snimi digitalnom kamerom, i to ne samo zbog pojeftinjenja produkcije: priča tog postapokaliptičnog horora odigrava se u Londonu čije stanovništvo pohara pogibeljan virus. Moralo se, dakle, snimati na praznim ulicama, a to se jedino moglo ostvariti u sitne sate prije zore, sa što manje filmske tehnike. Osim pokretnosti, digitalna kamera nudila je još jednu pogodnost: prebačena na 35mm vrpcu, njezina se slika doima stilizirano, što je sadržaju budućeg filma izvrsno odgovaralo. “28 dana poslije”, naime, drastično pokazuje kako virus bjesnila unakažava ljude: žrtve tumaraju uokolo izbečenih očiju, bljuju krv i žderu one koji nisu još zaraženi. Neki od prizora filma gledatelju uistinu nisu ugodni, a stilizirana digitalna fotografija ublažava dojam koji bi – snimljen standardnom profesionalnom kamerom – bio šokantan i nepodnošljiv. Strategija se isplatila: film “28 dana poslije” počeo se prikazivati prošlog studenog u Velikoj Britaniji i dosad je zaradio više od deset milijuna dolara, pokrivši znatan dio budžeta već na domaćem tržištu. Štoviše, utjecajni filmski mjesečnik Empire proglasio je Boyleov film najboljim ostvarenjem britanske kinematografije u protekloj sezoni, a usmena predaja na festivalu u Sundanceu bila je i više nego povoljna.

Je li Boyle uspio napraviti film koji se može mjeriti sa “Sasvim malim ubojstvom” i “Trainspottingom”? Ne baš, no “28 dana poslije” ipak je prilično zanimljivo ostvarenje, pogotovo gledateljima koji ne mare toliko za postapokaliptični horor (čiji su vrhunci “Noć živih mrtvaca”, “Luđaci” i “Zora mrtvih” Georgea A. Romera) koliko za opservacije o sumraku civilizacije. Nakon već opisanog ne baš obećavajućeg početka, film postaje intrigantan kad nam predstavi protagonista (slabo poznati britanski glumac Cilian Murphy), mladića koji se probudi iz kome u posve napuštenoj bolnici, 28 dana nakon što je izbila zaraza: svom besvjesnom stanju jedino može zahvaliti što i njega nije zahvatio virus bjesnila (štos je pokupljen iz klasičnog SF romana Johna Wyndhama “Dan trifida”, u kojem glavni junak zbog operacije na očima izbjegne kolektivno osljepljivanje). Njegovo lutanje praznim londonskim ulicama zgodan je dio filma, jer se u njemu vješto pokazuje kako ljudi određuju upotrebnu vrijednost, a ne same stvari: kad čovjeka nestane, tek tada shvatite kakvim ste sve besmislicama okruženi. Boyle i Garland nam u tim scenama drže ideološki poučak koji se, međutim, zbog nenametljivosti i humora ne doima doktrinarno.

U susretima s rijetkim nezaraženima, protagonist malo pomalo svladava zakone novog doba. Tamnoputa Selena (podjednako nepoznata Naomie Harris) uči ga nesmiljenosti: ako nekoga napadne virus – pa bili to i tvoji roditelji – moraš ga ubiti u trenu jer će ti on već sljedeće sekunde prenijeti zarazu. Sredovječni taksist Frank (sve poznatiji irski karakterni glumac Brendan Gleeson) pokazuje da i u nehumanom svijetu postapokalipse treba imati nekakav cilj, a ne samo boriti se za opstanak, dok major West (Christopher Ecclestone iz “Sasvim malog ubojstva”) nudi radikalna rješenja: surove uvjete izdržat će vojno istrenirana elita, ali im trebaju žene kako bi nastavili vrstu – i to bez uobičajenih monogamnih prenemaganja.

Dok narativno meandrira u formi filma ceste, “28 sati poslije” raspreda tezu kako je samo nekoliko dana potrebno da se uništi svjetska populacija, ali se u još kraćem vremenu može uništiti civilizacija u čovjeku. Garlandovu scenariju ne bi škodilo malo više dramskih finesa (osobito je zakazalo profiliranje glavnog junaka, koji se u mnoštvu scena ponaša poput zombija), no spoj žanrovskog akcijskog filma i pretencioznog eseja izveden je uglavnom zadovoljavajuće. Faktura digitalne fotografije Anthonyja Doda Mantlea osobito je efektna u noćnim scenama u utvrđenom dvorcu majora Westa, a jedino je idilična završnica snimljena na 35mm vrpci. I tu se Boyle pobrinuo za intrigantnu vizualnu dosjetku. Preživjeli protagonisti pokušavaju svratiti pažnju mlažnjaka koji ih nadlijeće tako što iz platna iskroje golema slova “hello” (zdravo), međutim, pedantna kamera zabilježi i trenutak dok riječ nije upotpunjena i dok poruka glasi “hell” (pakao). Što se zapravo htjelo napisati, neka procijeni gledatelj.

Zadovoljni Boyle već planira novi projekt, no ovaj put vrlo ziheraški: riječ je o ekranizaciji romana Irvinea Welsha “Porno”, zapravo nastavku “Trainspottinga”. Po nekim najavama Ewan McGregor je spreman pomiriti se s redateljem kako bi odigrao isti lik, ali sada deset godina stariji, a i John Hodge bi rado napisao scenarij. Ako Boyle opet uspostavi pokidane veze s nekadašnjim prijateljima, u nove će hollywoodske pustolovine zasigurno ulijetati neusporedivo opreznije.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika