Kancelar Račan abolira kriminal nastao u pretvorbi i privatizacijiIz Račanova stranačkog komesarijata, kako smo na to godinama navikli, dolaze nam uglavnom loše i besperspektivne vijesti. Kako prenose kuloari, Račan je u svojoj stranci u predvečerje izbora na kojima se ova nekoć vodeća pozicijska stranka susreće sa sve rapidnijim padom biračke podrške, naložio zbijanje redova, učvršćivanje partijske homogenosti, prestanak uznemiravanja najvažnijih i najbližih koalicijskih partnera i potpuno prepuštanje Banskim dvorima da politikom Vlade završe svoj loš posao. U SDP-u je svaka unutarstranačka kritika blokirana, promjena gubitničkog kursa nemoguća, pa onda i gubitak vlasti sve očitiji. Sve ankete pokazuju izrazitu prevlast Sanaderova HDZ-a, što je za Hrvatsku možda porazno i jednako besperspektivno kao i postojeći esdepeovski status quo. Zasluge za prebrzi povratak HDZ-a nisu slučajne ni esdepeovcima mrske, one se savršeno uklapaju u politiku prešutnog dogovora i simbioze dviju frakcija jedne te iste slitine derivirane iz najtvrđih struja bivše komunističke partije. Tako očiti nedostatak unutarstranačke demokracije, izbjegavanja bilo kakve kritike i razgovora s onima koji misle drukčije ono je što danas i na Iblerovu trgu i na Trgu žrtava fašizma tako oštro upozorava protiv čega bi se na sljedećim izborima trebala mobilizirati cjelokupna slobodnomisleća javnost.

Ni jedna od tih dviju samo formalno različitih i na političkom spektru lažno pozicioniranih frakcija nikada u središtu svoga poslanstva nije imala politiku kao servis u službi građana. Neostvarivanje većine predizbornih obećanja trećesiječanjskog Račanova i Budišina koalicijskog konglomerata imalo je za cilj u prvom redu zaštitu interesa prethodne vladalačke kaste i njoj pripadnog kapitala. Golim okom vidljivu tezu danas lako obrazlažu i najprosječniji građani bez ikakva politološkog obrazovanja, naučeni promatrati efekt djelovanja različito imenovanih politokracija na vlastitoj koži.

Jedno od najvažnijih Račanovih posttrećesiječanjskih ostvarenja svakako je posvemašnja i nevjerojatna zaštita interesa i prikrivanje zlodjela Tuđmanove kamarile. Državni aparat kojem se stavio na čelo kancelar je iskoristio prije svega za aboliranje kriminala nastalog u pretvorbi i privatizaciji, povratu novca izvučenom iz zemlje, stopiranju istraživanja i kažnjavanja ratnih zločina, davanja legitimiteta kapitalu nastalom u pljački i upornog odbijanja uspostave vladavine prava.

Višegodišnje kaskanje ustrojavanja pravosudnog sustava na korist svih građana i potencijalnih ulagača stopirano je namjerno i dirigirano upravo iz Račanova kabineta. Pravosuđe je postavljeno kao žrtveni jarac mnogo puta spominjanog politokratskog dogovora da se počinjena kažnjiva djela aboliraju ili ostave za buduća vremena. Tako je kancelar u predvečerje izbora Hrvatsku izručio frankensteinima o kojima je ovih dana slikovito govorio novi predsjednik LS-a Ivo Banac. Jezgrovito rečeno, Račan je učinio sve da hrvatska budućnost postane hrvatska prošlost režima u kojem su mnogima ostale tolike izgubljene godine.

Sanadar jest čovjek koji uistinu pokušava reformirati HDZ, ali malo je onih koji vjeruje da bi lokalni hadezeovci i pripadajući im izvučeni kapital Hrvatsku mogli povesti u neku novu političku i životnu praksu. Račan je učinio sve da Sanaderu da prostor za disanje, ali njime se ne mijenjaju temeljci hrvatske politike jer se ona samo izručuje natrag onima koji su izravno odgovorni za tuđmanističko moralno rasulo.

Ovih dana predsjednik HDZ-a iznio je temelje svog programa. U njemu dominiraju istinski ključni hrvatski problemi poput smanjenja nezaposlenosti, jačanja malog i srednjeg poduzetništva, turizma, agrara i izvoza. Sanader obećava brži ulazak u EU i NATO, rješavanje otvorenih pitanja sa susjedima, političku stabilnost u regiji, reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije i birokracije, depolitizaciju svakodnevnog života i angažiranje stručnjaka i managera u izvršnoj vlasti.

Sanaderova konzistentnost u čišćenju stranke daje mu kredit vjerodostojnosti, ali ni on ni Račan ne daju satisfakciju biračima koji su zbog nekompetentnosti i iskvarenosti političke elite mnogima uzeli najbolje godine života i sve moguće perspektive. Štoviše, Sanader s nakalemljenim Budišom vraća Hrvatsku u predcivilno društvo rata, inzistirajući na podjelama ratno zaslužnih i nezaslužnih, zaboravljajući da se od njih traži samo uspostava zakona jednakosti i podjednakog pristupa šansama.

Tuđmanizam je razdoblje najvećeg hrvatskog zaostajanja i rasula. Ožiljci koje je ostavila njegova diktatura hadezeovske podobnosti, slobodne pljačke i sveopće izolacije nešto je što većina hrvatskih građana želi što prije zaboraviti. Rejting što ga trenutačno nosi HDZ, povijest nas je to naučila, ne znači da će promjene koje bi njihov dolazak na vlast donio automatski prouzročiti opće dobro, baš kao što Račanov dolazak na vlast nije donio raskid s politikom tuđmanizma, kako se ovaj na posljednjim izborima javno busao u prsa.

Hadezeovska kamarila najveći je dobitnik trećesiječanjskih promjena. Revizija pretvorbe i privatizacije je izostala, kao da se to samo po sebi podrazumijeva, kancelar se stavio u svesrdnu obranu možebitnih haaških izručenja, a pravosuđe još uvijek diše kao najzdravije posttuđmanističko čedo očuvano upravo onako kako su to njegovi utemeljitelji i zamislili. Nema nikakve potrebe za Sanaderovo upinjanje oko osvajanja vlasti zato što interese biračkog tijela i hadezeovske vrhuške najbolje štiti upravo Ivica Račan.

Dvije frakcije jedne te iste partijske slitine složne su i, kao što se vidi, izvrsno se nadopunjuju. Arlovićevo krojenje izbornog zakona, koji bi imao sačuvati njihovu dominaciju i osigurati trajnu zaštitu njihovih privilegija, upravo je na tom tragu. Račanovo podmazivanje birača maglenim trikovima, poput pristupanja EU ili sitnih socijalnih ustupaka, baš kao i Sanaderovo grčevito nastojanje da HDZ predstavi kao alternativu – za većinu slobodoumnih građana – čisti su utopizam.

Nakon dviju politika kojima je u prvom redu zadaća bila očuvati interese istog politokratskog amalgama različitih predznaka, otvorio se ogroman prostor za političke opcije koji će voditi računa o općem dobru i pravima svakog pojedinca.

Vrijeme magli poput kilavih pokušaja da se ovdašnja nesposobnost zamijeni za vanjskopolitički sitniš koji za građane ne znači apsolutno ništa dobar su znak da je došlo vrijeme za one koji misle i žele drukčije.