Feralov članak s naslovom "Kako nas je trovao MORH" izazvao je mnoge polemikeKad bih rekao da me kolegica iz škole truje onim popularnim bombonima 505 s crtom, koje namače u blagu otopinu kukute začinjene smrvljenom zelenom pupavkom, nitko mi, hvala bogu, ne bi vjerovao i vjerojatno bi me proglasili paranoikom. Međutim, kad u Feralu naiđemo na članak s naslovom “Kako nas je trovao MORH”, svi se zabrinemo. Zašto? Rekao bih da to nije samo zato što nam je još uvijek prilično blisko sjećanje na eksploziju vojnog skladišta u Dubokom jarku, iako je odonda prošlo devet godina, nego u prvom redu zato što u zavjere velikih razmjera jednostavno vjerujemo. Naime, vjerujemo u njih dobrim dijelom onoliko koliko vjerujemo i medijima koji ih otkrivaju. Novine su, dakako, i stvorene da, među ostalim, otkrivaju ono nepoznato, skriveno i skrivano, a to dosljedno i čine. Upravo je interes novinskih medija u Hrvatskoj, u posljednjih dvanaest godina, temeljen na jednoj pritajenoj općoj paranoji naslijeđenoj još iz socijalističkih vremena, kada se o vladajućoj kasti, njihovim sukobima i zavjerama jednostavno ništa nije znalo. Naslućivalo se o sukobima u partiji, neki su drugovi odlazili milom ili silom, dolazili su drugi, no većina je informacija za običnog čovjeka bila tajnovita i proturječna. A kolektivne paranoje dobro uspijevaju upravo na takvom hraništu, u društvenoj klimi gdje je zataškavanje i šaputanje zlatno pravilo. Informacija o zavjeri stoga je još i danas u javnosti dobro došla i uvjerljiva jer udovoljava našem vrlo određenom očekivanju. Ako je vojno skladište eksplodiralo, a još je trajao rat, to može biti samo sabotaža ili čak neka sofisticiranija zavjera. Pomisao o nesretnom slučaju kao uzroku eksplozije u takvom javnom ozračju djeluje gotovo kao razočaranje. Takva sumnjičavost u malim dozama zapravo je i zabavna, i katkad nam posreduje ideju da je svijet uređeni sustav u kojemu je sve povezano. Prije devet godina pisalo se i nagađalo o toj eksploziji puno, ali informacije nisu izlazile u javnost jer je čitava stvar bila klasificirana kao vojna tajna. Nekoliko dana poslije eksplozije, kad je kompletan istočni dio Zagreba bio pod kišom granata, gradom se počeo širiti vic: “Znate li zašto Hercegovci miniraju Duboki jarak? Zato što prave Široki brijeg.” Satirička je oštrica, dakako, bila usmjerena protiv aktualnoga ministra Gojka Šuška koji je već tada bio krajnje nesimpatična figura liberalnom i urbanom dijelu građana Hrvatske. Tim više što mu kao ministru nije ni padalo na pamet da preuzme bilo kakvu odgovornost za nesreću u kojoj je poginulo šest ljudi i učinjena golema materijalna šteta. I tako, umjesto odgovornosti resornoga ministra dobili smo šuškanje i zataškavanje. A sam vic upozoravao je i na jednu aktualnu paranoju o općoj hercegovačkoj zavjeri.

Međutim, da je zavjere stvarno bilo, polako postaje jasno tek danas. Ona se ne tiče toliko samoga uzroka eksplozije, nego upravo ponašanja mjerodavnih tijela poslije nje. Pronalazimo tu opet onu karakterističnu mješavinu aljkavosti, nespremnosti i panične sklonosti zataškavanju. Posljedice nesreće u Dubokom jarku su izgleda mnogo gore nego što se do sada mislilo. Feralovi novinari su, eto, poslije devet godina odlučili doznati što se tamo stvarno događalo. Naime, u jednoj od baraka vojnoga skladišta bio je pohranjen opasni cijanovodik koji je nakon eksplozije po svoj prilici dospio u atmosferu. Problem je u tome što je ovo trovanje širokih razmjera uspješno zataškavano punih devet godina. MORH i Zavod za javno zdravstvo pobrinuli su se, po svemu sudeći, da informacije o otrovima i ovoj toksičnoj avanturi ostanu što dulje tajna. No devet godina je ipak dugo razdoblje, svašta se u međuvremenu promijenilo. Ministar koji je trebao dati ostavku umro je, promijenila se vlast i došli su novi ljudi. Bilo bi logično da se, ako je i bilo kakvih propusta ili nejasnoća, stvar pošteno iznese u javnost. I to da je iznesu čelni ljudi MORH-a. To se, međutim, nije dogodilo. Naprotiv. Priličnu zebnju izaziva činjenica što je spomenuti članak već uzbudio kojekakve aktualne meštre zataškavanja, pa svojim odjekom daje prostora za naslućivanje još jedne zavjere.

Naime, čitam u novinama da je Hrvatska televizija cenzurirala reklamu za Feral, jer je u njoj spomenut naslov članka o eksploziji u Dubokom jarku. Ako odgovorni u nacionalnoj televizijskoj kući zataškavaju i sam naslov toga teksta, onda nam se lako može učiniti da iza svega stoji nešto enormno moćno. Neka siva grupacija koja drma našim životima i smrtima a da nikada zapravo ne saznajemo zašto. Tajne policije, supertajni politički lobiji koji se ne obaziru na stranačku ili ideološku pripadnost, sivi pojedinci čija moć nije primjerena njihovu nominalnom položaju, državni paranoici koji su i sami generatori zavjera i konačno i iznad svih – mafija. U tranzicijskim društvima mafiokracija je glavni generator zavjera i ujedno glavni kolektivni krivac za sve ono loše što nam se događa. Stoga bi u ovo vrijeme karnevala trebalo, umjesto Mesopusta, spaliti Mafiokrata. Poslovica za naše aktualne paranoike trebala bi glasiti: “Gdje ima vatre, ima i dima.” Jer su mnogi spremni reagirati dimnim zavjesama za svaku, pa i najmanju vatricu, kao što je, recimo, naslov jednog teksta u televizijskoj reklami za tjednik.

I dok pišem ovaj tekst o paranoji i zavjerama, u dnevniku je odjeknula vijest da je pod automobil Ninoslava Pavića podmetnuta bomba. I čini mi se da je, odjednom, sve moguće, a svaka, pa i najfantastičnija zavjera realna. Direktore banaka, medijske magnate, novinare, čak i predsjednike velikih kompanija ubijali su do sada samo u takvim mafijaškim zemljama kao što su Rusija, Moldavija ili Srbija. Ova bomba bit će, čini se, tragičan početak jedne još veće i razornije paranoje nego što su bile one koje su nas mučile do sada. Tim više što je to najjasniji simptom zavjere.