Objavljeno u Nacionalu br. 834, 2011-11-08

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Zločini bez kazne

Ako je Jospip Boljkovac i kriv, kazna dolazi prekasno: život je već proživio, obavljajući odgovorne političke dužnosti, uvjeren da je u pravu

Zoran FerićZoran FerićHrvatska na kraju 2011. izgleda nam sada kao ključni dokaz da su Maje bili u pravu i da 2012. s krajem vremena po njihovom kalendaru, nastupa doba kad će ljudi prijeći u više stanje svijesti. Naime, građani Hrvatske tek su sada postali u potpunosti svjesni tko ih je politički vodio i gospodarski uništavao u posljednjih dvadesetak godina. Naravno, osim građana, u višem stanju svijesti odjednom se probudio i DORH i USKOK i policija. Kao da je maknuta koprena s očiju i uma pa se sada jasnije vidi i lakše optužuje i sudi.

Prošli su se tjedan, naime, u povijesti hrvatskoga državnoga progona dogodila dva prva puta: počelo je prvo suđenje za ratno profiterstvo i uhićen je prvi partizan zbog ratnog zločina koji se dogodio poslije drugoga rata. Ivi Sanaderu sudi se za djelo koje je navodno počinio prije 17 godina, a Josipa Boljkovca sumnjiči se za djelo od prije 66 godina. U oba slučaja debelo se zakasnilo. No, to zakonski ne smeta jer niti jedan od ovih zločina nije podložan zastarijevanju. To je, dakako točno, ratni zločini ne zastarijevaju, ali tu se izgleda zaboravilo na jednu očito činjenicu: zločini ne zastarijevaju, ali stare oni koji su ih počinili.


A u slučaju kad osumnjičenik ima 90 godina i kad je od počinjena prošao jedan dobar ljudski vijek, provođenje ove tako spore pravde može se dovesti u pitanje zbog čitavog niza razloga. U prvome redu, to je vrijeme koje je proteklo od počinjenja do danas. Većina se ljudi slaže da bi ratne zločine trebalo kažnjavati, neovisno o tome tko i kada ih je počinio. Pa ako je sumnjivac još imalo živ, ako mrda i malim prstom, treba na njega navaliti s punom spremom policijskog i pravosudnog aparata da bi se ispravila jedna povijesna nepravda. Pogotovo to misle oni koji su direktno oštećeni, djeca i unuci ljudi ubijenih poslije rata kad su borbe već bile gotove. Oni traže pravdu za svoje roditelje. Međutim, u svemu tome pitam se jedno: kako se osjeća čovjek koji je bio mali dječak kad mu je ubijen otac i koji je rastao bez oca o čijem stradanju nije smio ni govoriti? Može li ta spora zemaljska pravda koja sudi devedesetogodišnjaka tom malom dječaku išta nadoknaditi? Ili je stvar posve suprotna? Možda će taj bivši dječak ili ta bivša djevojčica za smrt čijih roditelja sumnjiče Josipa Boljkovca tijekom suđenja umjesto osjećaja da je pravda zadovoljena, osjetiti upravo svu tu silnu nepravdu života i povijesti? Nepravdu po kojoj je ubojica, ako to doista jest, proživio jedan bogat, uzbudljiv i pun život, nepravdu po kojoj se dizao sretan ujutro, pio svoju kavu, čitao novine, obavljao odgovorne političke dužnosti i bio uvjeren da je u pravu. Dobrih pedeset godina, pola stoljeća, taj je čovjek mislio da je u pravu, kao što je mislila i većina onih oko njega. Svoj je život proživio, kazna može biti samo simbolička. Da sam dijete ili rođak nekoga tko je ubijen u Dugoj Resi 1945. osjetio bih od ovoga samo užasnu gorčinu, a umjesto moći i dostižnosti pravde, osjetio bih samo njenu nemoć. Drugi razlog koji ovako zakašnjelu pravdu dovodi u pitanje je i mogućnost da se suđene pretvori u neukusnu predstavu, u grotesku kad se ispituje i sudi za nešto čega se počinitelj više i ne sjeća pa ne zna je li kriv ili nije. I da je najpošteniji, da je spreman u potpunosti surađivati, a ne, recimo, drijemati u sudnici dok se iznose dokazi, nečega se tako star čovjek i ne sjeća. I ne može govoriti istinu jer se istina zagubila negdje u nedovoljno prokrvljenim kapilarama, propala s dijelom nervnih stanica. Suđenje onda umjesto pravde, postaje parodija iste te pravde. Treći razlog u konkretnom slučaju tiče se propuštene mogućnosti da se za poslijeratne partizanske zločine sudi kad je za to bilo i vrijeme, dakle početkom devedesetih.

Za Jazovku i druge jame u kojima počivaju ustaše i domobrani šira javnost saznala je počekom devedesetih. U to vrijeme Josip Boljkovac bio je ministar unutarnjih poslova i osnivač HDZ-a. Franjo Tuđman, ideolog HDZ-a i apsolutni šef države, okupio je u svojoj stranci bivše udbaše za koje se, pretpostavljamo, i onda znalo da imaju putra na glavi kad se radi o ubijanju zarobljenika poslije rata, i bivše ustaše koji su predstavljali jedan zločinački režim. Velika ideja pomirenja, bila je zapravo pomirenje ubojica s jedne i druge strane. Tuđmanova je Hrvatska pri tome propustila ispraviti dvije najveće nepravde komunizma: provesti poštenu denacionalizaciju i na vrijeme osuditi partizanske zločince. Umjesto toga imali smo kriminalnu privatizaciju i pomirenje udbaša i ustaša. A što se tiče prvog suđenja za ratno profiterstvo i ono je debelo zakasnilo. Nakon što je dobar dio privatizacije odrađen za vrijeme rata, nakon što su se toliki obogatili prodajom donirane pomoći ili prodajom stoke s oslobođenih područja, nakon što su na kriminalu izrasla čitava carstva kojima se lako može ući u trag, prvi proces za ratne zločine događa se 2011. Ipak, ma koliko da se zakasnilo, ima rezona da suđenje počinje s jednim političkim kapitalcem kao što je Sanader. Međutim, bit će doista tragično ako on ostane i jedini ratni profiter u Hrvatskoj.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika