Renato BaretićBit će to kao u najgoroj noćnoj mori. Oko pet ujutro netko će energično, bez odmicanja prsta s tastera, zazvoniti na vratima stana. Za pet sekundi, paralelno sa zvonjavom, začut će se i snažno kucanje. Nekako siguran da je posrijedi san, vlasnik stana pod hipotekom odbijat će da se probudi, sve dok ga ne prene dječji plač i vriska iz susjedne sobe. Ustat će i shvatiti da buka ipak nije san pa, posrćući u naopako navučenim papučama, kašljući doteturati do vrata. Pogledat će kroz špijunku i shvatiti da mu ispred stana, debelo prije svitanja, stoje dva ozbiljna mladića u civilnoj odjeći. Iza njihovih leđa tad će zasjati, u rupici pred njegovim okom, okomita pruga svjetla – to Žnidaršići, susjedi s kata, provjeravaju koji se to vrag događa na stubištu u ovo doba. Naglo razbuđen, provjerit će je li lanac čvrsto nabačen, pa odškrinuti vrata.

"Koga trebate?" zapitat će hrapavim glasom. - Dobro jutro, jeste li vi Taj i Taj? – odvratit će mu protupitanjem jedan od one dvojice sa stubišta. Taj i Taj prvo će ih šutke gledati, a onda, nakon nekoliko sekundi, gadno opsovati, pa reći: -... pa šta vi još niste čuli da su izbori prošli prije dva mjeseca, da su vaši ispušili do balčaka i da više nemate razloga ići od stana do stana... (nova gadna psovka)? - Gospodine... - Ma (psovka) vas gospodin u tri (psovka) i u pet ujutro! Gubite se više iz mog života, dvadeset vas godina trpim na grbači... (nekoliko baš gadnih psovki, ali baš gadnih, personaliziranih)! Tu gospodin bijesno zalupi vratima, pljune ljutito na vlastiti pod, pa požuri u dječju sobu, da ženi pomogne smiriti uplakane klince. Uto se iza njegovih leđa začuje strahoviti udarac: jedan od momaka sa stubišta, kao u američkom krimiću, onom je golemom falusoidnom napravom razvalio njegovu bravu, i cijela je gomila likova uletjela u stan g. Toga i Toga! Jedan će od njih prestravljenom domaćinu u ruke tutnuti papir s naslovom "Rješenje o javnoj ovrsi", i neće se čovjek još pravo ni pribrati, a televizor i zvučnici kućnoga kina (još samo tri rate!) već će biti ištekani i posloženi na pod dnevnog boravka. "Ova perilica, gospođo, jel vam ispravna?" viknut će netko iz kupaonice, a u predsoblju će osvanuti bunovni Žnidaršići u kućnim ogrtačima.

"Moramo imati svjedoke, ispričavam se", objasnit će sućutnim glasom jedan od ovršitelja zblenutom dužniku nazočnost dvoje na silu razbuđenih umirovljenika kojima se, unatoč pospanosti, pravednička susjedska zluradost krijesi iz očiju, ma znali su oni odavno da će se Tome i Tome jednog dana nešto ovakvo dogoditi, nije tolika rasipnost bez pokrića mogla proći bez kazne... "Ostavi to, majmune, to nam je donje rublje!!!", zavrištat će gospođa Ta i Taj, djevojačko Ta, ali odmah zatim iz spavaće će se sobe začuti uzvik: "Šefe, imamo tristo eura među čarapama!". Šef će se blago osmjehnuti g. Tome i Tome, pa ga ljubazno zamoliti: "Gospodine, vaša pidžama izgleda prilično novo. Lijepo vas molim da je svučete i predate mojem suradniku". Neće proći ni sat vremena, a pred zanijemjelim građaninom Tim i Tim i njegovom obamrlom obitelji naći će se, baš u svitanje, četiri oveće hrpe svega i svačega što su do sinoć posjedovali. Na prvoj koješta krupno, od nape i klima-uređaja do masažne fotelje i bojlera. Na drugoj stvari srednje veličine, poput računala, posuđa, nekoliko slika i oveća skulptura Majke Božje, suvenir s hodočašća u Međugorje.

Na trećoj pak, u kutijama s oznakom Ministarstva pravosuđa, sitnice: dvjestotinjak CD-ova, stotinjak DVD-ova, PlayStation, jedan ajpod, dva ajpeda, tri ajfona, obuća i tako to. A na četvrtoj – odjeća, nakit, zlatni zubi i kosa... "Uaaaaaaahhhhh!!!", zaurlat će tada bivši ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, iskačući iz kreveta i noćne more što mu se sve do te posljednje scene ukazivala kao sasvim ugodan san. "Nisam to rekao, nisam to rekao...", ponavljat će dok drhtavom rukom pokušava namjestiti čašu pod mlaz hladne vode, a onda je i prinijeti treperećim usnama, "nisam ništa rekao za zube i kosu, samo za nakit i odjeću...". Zamrznimo načas kadar u kojem se voda iz čaše prolijeva, niz bradu, po prsima i pidžami bivšeg ministra pravosuđa, i osjetimo barem tračak sućuti za njega. Jer on zaista, sasvim sigurno, nije na umu imao mogućnost da se dužnike ostavlja krezubima, golima i bosima, ošišanima do kože. On je, uostalom samo izvršavao nalog stranke, a u što se to poslije izrodilo, to nije njegov problem, to je stvar novog ministra pravosuđa i cijele nove vlade, on s time zbilja ništa nema.

Nastranu šalu na stranu, ovo sve s tajnim formiranjem ovršiteljskih timova koji će vam od 1. siječnja 2012. moći ulaziti (pa i provaljivati!) u stanove i kuće da bi namirili državu i banke savršeno se uklapa u teoriju po kojoj će HDZ, svjestan katastrofalnog izbornog poraza, učiniti sve što može da novoj vlasti što više zagorča život i učini je biračima apsolutno antipatičnom već u prvih sto dana vladavine. Ili je to, ili, ne znam, netko iz HDZ-a ima najbližu rodbinu među proizvođačima protuprovalnih vrata, švercerima oružja i uzgajivačima pit-bulla...