Dorijan Praunsperger Bošnjak vlasnik je dvorca Podolje i čuva uspomene obitelji koje su stare više od 400 godinaDvorci pamte povijest obitelji koje su u njima stoljećima živjele i prolazile različite sudbine. Nastajali su u vrijeme dok su se vodili ratovi, kovale urote, izdržali su borbe s Turcima, dok je plemstvo, i europsko i hrvatsko, bilo moćno i diktiralo stil, ukus i pravila prema kojima se živjelo. Kako su se države i politički sistemi mijenjali, tako je i plemstvo bilo prisiljeno prilagođavati se novim pravilima. Nekima je ostao samo komadić njihove povijesti, dijelovi namještaja, stare slike i knjige koje ih podsjećaju na davno doba njihovih pobjeda i idilična življenja. A neke je zatrlo vrijeme. Malo je dvoraca u Hrvatskoj koji su uspjeli preživjeti nacionalizaciju nakon II. svjetskog rata i u kojima generacijama živi ista obitelj.

DVORAC GORICA U plodnoj Kostelskoj dolini između Pregrade i Krapinskih Toplica stara hrvatska plemićka obitelj Keglević posjedovala je imanja, srednjevjekovni Kostelgrad i dvorce Bežanec, Dubravu i Lobor. No dvorac Gorica, koji se spominje već 1594. godine, bilo je glavno sjedište Keglevićevih. Izgradili su ga kad su se spustili iz Kostelgrada nakon što je prestala opasnost od navala Turaka. Od tada je Gorica boravište ove slavne obitelji koja je zadužila hrvatsku povijest svojim djelovanjem u vojnim i javnim službama. Među njima posebno se ističe prkosni Petar Keglević koji je bio kraljevski komesar za Hrvatsku i kasnije hrvatski ban. Sukobio se s kraljem Ferdinandom Habsburškim u čijoj je vojsci ratovao kao kapetan i za koga se zalagao u borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje 1526. godine. Kralj ga je dao zatočiti u njegovu Kostelgradu. Posljednji grof Oskar Keglević prodao ga je 1883. svom zakupniku Antunu Kaučiću, čija je obitelj i danas vlasnik dvorca.

BLAŽENKA KAUČIĆ, 90-godišnja Antunova unuka, koja tu uz ostale članove obitelji Kaučić živi već šest generacija, jedna je od vlasnica tog velikog zdanja. Tu je rođena i tu je provela djetinjstvo. "Moj je djed porijeklom bio Slovenac i radio je kao bankar u Trstu. Bio je pijanist i na svom koncertu u Trstu upoznao je moju baku, austrijsku plemkinju Fany von Melcher. Bakini roditelji koji su bili upravitelji habsburškog carskog posjeda i dvorca u Lipicama, gdje su se uzgajali čuveni lipicaneri, nisu dopuštali da se njihova kći uda za običnog građanina", priča Blaženka o povijesti svoje obitelji. No njezin djed Antun ipak se oženio s Fanny i po povratku iz Trsta zakupio dvorac Goricu koji je tada bio vlasništvo obitelji Keglević. Tada su tu živjeli grofica Emilija Keglević i njezin sin Oskar, zadnji potomak te slavne obitelji. "Posljednja grofica Keglević, od koje su moji preci kupili dvorac, bila je i vlasnica dvorca Mokrice. Moj je djed bio veoma obrazovan, a grofica je voljela glazbu i njih su dvoje običavali svirati četveroručno na klaviru. Još i danas u velikoj sobi dvorca stoji taj bečki klavir iz 1826., identičan onom na kojem je svirao i Beethoven."

ISPRED DVORCA JE JEZERO u kojem su se ljeti kupali, a zimi klizali. Obitelj Kaučić imala je mnogo posluge, a živjeli su, uglavnom, od gospodarstva i poljoprivrede. Nakon II. svjetskog rata izgubili su pravo na svu i pokretnu i nepokretnu imovinu. No ubrzo je došlo do izmjene: ostavljeno im je pet hektara zemlje i dvorac, ali vlast im je dovela nove sustanare - mnogo obitelji koje su pregrađivale po jednu veliku sobu i tako dobivale stanove od šezdesetak četvornih metara. Blaženka je tada već studirala u Zagrebu filozofiju, psihologiju i estetiku, ali sjeća se tih teških godina i oštrih, hladnih zima bez grijanja. "Nakon 1945. i uspostave novog društvenog sistema ostali smo živi zahvaljujući isključivo dobroti mog oca, jer mnoge su bili strijeljali. Njega su svi voljeli, jer bio je dobar i veoma brižan prema ljudima. Pedesetih godina počeli su graditi kuće za te obitelji i one su postupno odlazile iz našega dvorca", kaže Blaženka. Unutrašnjost dvorca uređena je uglavnom u stilu ranoga baroka. Obitelj Kaučić uspjela je spasiti secesijski namještaj, a dio je pripadao Keglevićima, i to iz vremena njihova prelaska iz Kostelgrada u Goricu. "Kad sam jedan raskošan stol preokrenula, uočila sam da na poleđini piše 'via Veliko Trgovište - barun Rauch'. To je vjerojatno moja baka kupila od baruna Raucha", sjeća se Blaženka.

POSEBNO ZANIMLJIVA OSOBA u obitelji Kaučić je Blaženkina majka Mimica Kantoci. Mnogo se govorilo o njezinu lijepom stilu odijevanja, a Miroslavu Krleži je ona od njegove rane mladosti pa sve do smrti bila trajna opsesija, iako je od njega bila nekoliko godina starija. O njoj prema Krležinim sjećanjima u svojoj knjizi govori Enes Čengić. Među ostalim, Krleža je Čengiću rekao da je Mimica bila njegova Dulcinea i da ju je prvi put ugledao na misi u crkvi Sv. Marka. "Mama nikada nije o tome govorila, a ja sam o tome saznala tek nakon njezine smrti iz Čengićevih knjiga. Definitivnu potvrdu dobila sam kad sam pregledavala njezinu veliku korespondenciju. Krleža joj je sve do njezine smrti svake godine slao čestitku za Božić i Novu godinu. Posljednja je stigla 1975. kada moja mama više nije bila živa, a on to nije znao. Uvijek se potpisivao samo s M. K. Moja se mama često dopisivala i družila i s Ksaverom Šandorom Đalskim i Marijom Jurić Zagorkom. Oni su bili mamina generacija", zaključuje Blaženka.

DVORAC PODOLJE Od 17. stoljeća dvorac Podolje u Samoboru mjesto je gdje već generacijama živi slavna plemićka obitelji Praunsperger. Još u 14. stoljeću na tom su mjestu bili ribnjak i obrambena kula. Tamo gdje je danas restoran "Pri Gabreku" bio je bedem za obranu Samobora od Turaka koji su tuda prolazili kad su išli pljačkati po Štajerskoj. Kula je uvijek bila povezana sa samoborskim Starim gradom u kojem je stolovala moćna plemićka obitelj Erdödy. Veliki potres koji je 1560. srušio Medvedgrad oštetio je i kulu Podolje. koja je 30 godina kasnije obnovljena. Još i danas na ulaznim vratima dvorca obitelji Praunsperger nalazi se habsburški grb dvoglavoga orla koji je dao uklesati kralj Ferdinand jer mu je bila bitna ta obrambena kula.

POSTOJI ZAPIS DA JE 1590. iz Seničnjaka pokraj Karlovca u Samobor došao Martin Szaich, potomak češke plemenitaške obitelji de Pernica, da bi se tu sklonio od Turaka. Zbog njegove važnosti obitelj Erdödy mu 1633. darovnicom poklanja nekadašnji vojni objekt koji je u međuvremenu postao dvorac Podolje. U samom zdanju najviše je preinaka napravio Franjo Szaich i upravo je on 1662. definirao oblik dvorca. Iz njegova je vremena tabulat, odnosno renesansni hrastov strop s ornamentima. Posljednji iz obitelji Szaich bio je Sigismund. Njegova se kći Viktorija u travnju 1779. udala za Petra Praunspergera Hadersdorfa koji je u Samobor došao preko Bečkog Novog Mjesta. Nakon očeve smrti Viktorija se bavila dvorcem i imanjem, a to kasnije prepušta svom sinu Phileusu, koji pak sve ostavlja svome sinu Hamilkaru. On je 1800., dok je kopao temelje za kulu, pronašao hermetički zatvoren lonac u kojem su bili neki dokumenti i papiri koji su se u dodiru sa zrakom raspali. Današnji potomak i vlasnik Dorijan Praunsperger Bošnjak kaže da, na žalost, nikad nećemo saznati što je na njima pisalo niti tko ih je tu ostavio. "Hamilkar je počeo kopati i u podrumu, a kad je jedna bačva pala i udarila u zid, ugledali su tunel pun oružja - helebardi, kopalja, štitova, mačeva. Dio tog arsenala dao je Povijesnom muzeju u Zagrebu, a dio je završio kod velikog župana", dodaje Dorijan. Danas je dvorac pun starog oružja koje Jadran film već godinama posuđuje za snimanje filmova. "Ovdje je svoj film snimao i Srećko Jurdana, a snimano je i mnogo koprodukcija poput 'Dvanest žigosanih' i 'Vjetrova rata'. Prilikom jednog snimanja ovo je mjesto 'glumilo' Provansu u vrijeme II. svjetskog rata. Kad je moja baka, već pomalo senilna, vidjela sve te glumce na motorima preobučene u njemačke uniforme, počela nas je uzbuđeno zvati: 'Dođite, vratili su se Nijemci!'", nastavlja Dorijan. Povijest obitelji Praunsperger je zamršena. Početkom 19. stoljeća Hamilkarov sin Hanibal naslijedio je dvorac, a budući da nije imao potomaka, ostavio ga je djeci svoje sestre, odnosno sada već Dorijanovu ocu i njegovoj sestri.

"MOJ PRADJED OTTO BOŠNJAK, koji je bio osnivač zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, oženio se Almom Praunsperger pa sam dvorac naslijedio po ženskoj strani obitelji. Ja imam samo kćer i tu se loza obitelji gasi", kaže Dorijan. No vratimo se na Hanibala u kojeg je bila zaljubljena poznata slikarica Slava Raškaj i čija slika visi u salonu dvorca. "Moja je baka, vjerojatno zbog ljubomore, pobacala njezina ljubavna pisma. Hanibal je bio oficir i veliki zavodnik i znao je reći da će se, ako se ikad oženi, zamjeriti svim ženama od Samobora do Beča", sjeća se Dorijan. Postoji pisani dokument u kojem piše da je oko 1800., kad su Samobor okupirali Francuzi na svom putu prema Dalmaciji, u dvorcu boravio maršal Marmont. Još je tu krevet na kojem je spavao taj Napoleonov maršal i general, vojni zapovjednik Dalmacije, koji je nakon 1809. postao glavnim guvernerom Ilirskih pokrajina. Francuzi su donijeli u Samobor muštardu i bermet, a izgradili su i cestu. Kroz stoljeća je, danas potpuno urušen, samoborski Stari grad mijenjao vlasnike. Velika slika Isusa koja je nekoć bila u kapelici sada krasi zid dvorca Podolje, a obitelj Praunsperger dobila ju je na dar. "Sliku su dolazili gledati povjesničari umjetnosti, pa i Mimara, te su se pitali bi li to mogao biti El Greco ili Caravaggio. Kad je slika došla u dvorac, bila je prevelika i odrezali su pola metra, baš tamo gdje je potpis. Trebalo bi ju odnijeti u Rim na ekspertizu." U biblioteci je i Biblija iz 1722. na gotici i latinskom, a u dvorcu su i bidermajer satovi, bijela peć iz razdoblja baroknog klasicizma te srebrni pribor za jelo s monogramom za 24 osobe, koji je mnogobrojna posluga redovito glancala. Početkom II. svjetskog rata za dvorac i obitelj došla su teška vremena. "Nijemci su samo pokucali na vrata i rekli nam da će tu stanovati njemački general", kaže Dorijan i dodaje da mu je baka pričala kako se u dvorcu moralo govoriti njemački. Nakon što su Nijemci otišli, došli su partizani. "Od plahti su na gornjem katu napravili pregrade, gdje su spavale mlade partizanke. Naša posluga je na dvorištu morala prati njihovu odjeću." Nakon partizana, došla je "danska apoteka", neka vrsta današnjeg UNHCR-a, ljudi koji su uokolo razvozili lijekove.

TIJEKOM NACIONALIZACIJE obitelj je ipak uspjela sačuvati dvorac, ali su im oduzeli šume, vinograde i polja. "U socijalizmu su nam naseljavali ljude u dvorac, cijele obitelji iz Bosne. Bili su tu do 1971. kada su u Samoboru izgradili dom umirovljenika, gdje su im moji kupili stan," zaključuje Dorijan. U obitelji je kroz stoljeća bilo liječnika, farmaceuta, pronotara, sudaca, pjesnika, zavodnika. Hamilkar se, primjerice, bavio preradom drva, a Phileus je bio pjesnik i u dvorac su, između ostalih, dolazili pjesnici i velikani Ilirskog pokreta, Gaj, Vraz, Demeter, grof Drašković. Posljednji vlasnik, današnji stanovnik dvorca, ostavio je posao radiologa kako bi se bavio preradom sapuna i kozmetičkih preparata, koje spravlja prema starim receptima iz 17. stoljeća, što ih je pronašao među starim obiteljskim knjigama u zapisima svoga pretka liječnika Alexa Praunspergera. Svoje proizvode pakira u drvene kutije na koje utiskuje obiteljski grb. "U dvorcu nema duhova, ali ima šišmiša", kaže Dorijan Praunsperger.