Calexico – “Feast Of Wire” (City Slang – Dallas)

Pedantni kolekcionari “Americane” otkrili su Johna Convertina i Joeyja Burnsa još prije petnaestak godina u ritam sekciji pustinjskih rockera Giant Sand. Band iz Tuscona u Arizoni pratio je ekscentričnog kantautora Howea Gelba koji je valjda bio predodređen za dugotrajni kult status, ali krajnje nepodoban za bilo kakve kalkulacije o većem uspjehu.

Giant Sand je zauvijek ostao skriven u undegroundu i to je bio prvi problem s kojim su se suočili Burns i Convertino kad su sredinom 90-ih zaokružili vlastiti projekt Calexico. Debitanski album “Spoke” prošao je uglavnom nezapaženo, a njegov nasljednik “Black Light” privukao je dio alter-country publike, što je ipak bilo privremeno rješenje jer je Calexico od samog početka tražio širi auditorij u kojem neće sjediti samo vjerni sljedbenici Grahama Parsonsa. Preokret se dogodio nakon briljantnog singla “Ballad Of Cable Hogue” i trećeg albuma “Hot Rail” koji su 2000. otvorili prolaz na europsko tržište, ostavivši tragove čak i na stranicama specijaliziranih dance magazina.

“Hot Rail” je povremeno zvučao kao obnovljeni soundtrack iz starog western filma, a zbog neskrivenih utjecaja Enia Morriconea to je prije mogao biti neki od spaghetti westerna Sergia Leonea nego hollywoodski klasik Johna Forda.

U pomalo neobičnom rasporedu instrumenata, gdje su violončelo ili truba često dolazili ispred gitare, basa i bubnjeva, bilo je i elemenata za usporedbu s nashvilleskim country disidentima iz Lambchopa koji su iste godine imali veoma hvaljeni album “Nixon”. Međutim su Burns i Convertino u Europi zauzeli znatno veći prostor od orkestra Kurta Wagnera, pa je samo “Hot Rail” prodan u više od 100.000 primjeraka. Eklektična mješavina rastegnuta od countryja do klasičnih orkestracija koje je Burns izučio na akademiji u Los Angelesu udaljila je Calexico od uvriježenih predodžbi o “Americani”, a u šesteročlanu koncertnu postavu pozvana su i dvojica njemačkih muzičara: Martin Wenk i Volker Zander. Popis suradnika je još jedanput proširen na snimanju četvrtog studijskog albuma “Feast Of Wire”, ali nije bilo nikakvih promjena u podjeli glavnih uloga između Burnsa i Convertina.

Uz 47 minuta novog materijala sasvim bi dobro pristajao podnaslov “Hot Rail II”. Premda se činilo da Calexico neće tako brzo naći zamjenu za pjesmu kakva je “Ballad Of Cable Hole”, problem je besprijekorno riješen aktualnim singlom “Quattro (World Drifts In)”. Trubači su u ove četiri minute okrenuti više prema Jamajci nego Meksiku, ali ispod njih opet promiču kadrovi imaginarnog spaghetti westerna. “Across The Wire” već u naslovu najavljuje prelazak meksičke granice, “Guero Canelo” putuje još dalje prema jugu, dok se “Dub Latina” zaustavlja negdje pokraj Gotan Projecta. Na sjevernoj strani ostaju potencijalni alter-country favoriti poput “Stunken Waltz”, instrumental “Pepita” koji izdaleka podsjeća na R.E.M s albuma “Out Of Time” i cooderovska završnica “No Doze”. Ostatak je definitivno odmaknut od C&W tradicije. Poslije blagog elektronskog tretmana pjesma “Attack El Robot! Attack” zvuči kao Tom Waits u bristolskom remixu, klavirska minijatura “The Book And The Canal” priziva Erica Satiea, a “Crumble” ulazi duboko na jazz teritorij i dodatno komplicira klasifikaciju albuma “Feast Of Wire”. No ako volite Calexico na to ste već navikli.

Adrian Sherwood – “Never Trust A Hippy” (Real World – Dallas)

Nezaobilazni londonski dub-reggae inovator (studio On-U Sound), producent (Asian Dub Foundation) i remixer (Primal Scream, Air) obilježio je 25 rada prvim solo albumom koji naslovom možda podsjeća na njegov punkerski background s kraja 70-ih, ali sadržajem pripada isključivo 21. stoljeću. Sherwoodov electro-dub i abstract-dancehall ima jako malo dodirnih točaka s recentnim radovima drugih reggae producenata, a razliku ćete najprije uočiti ako čudnovate zvučne skulpture “No Dog Jazz”, “Strange Turn” ili “Majestic 12” istražite preko slušalica. Nakon par minuta imat ćete feeling da vas je netko gurnuo na aerodromsku pistu, između dva mlažnjaka koji polijeću istovremeno.

Zwan – “Mary Star Of The Sea” (Reprise – Dancing Bear)

Na koncertima banda koji u postavi ima Billyja Corgana i Jimmyja Chamberlina vjerojatno će se probuditi duh Smashing Pumpkinsa, međutim Zwan na prvom albumu prilično vješto izbjegava povlačenje paralele s jednom od najvećih američkih rock atrakcija iz prošlog desetljeća. Nakon zapaženog gostovanja na albumu grupe New Order “Get Ready” naglo je poraslo Corganovo zanimanje za engleski indie-pop, pa se bolja polovica “Mary Star Of The Sea” puno više oslanja na karakteristični manchesterski zvuk i dopadljive melodije, nego na iskustvo Smashing Pumpkinsa u revitalizaciji starinskih progressive-rock formi. Tragovi prošlosti pojavili su se tek u predzadnjoj pjesmi
“Jesus, I” koja bi možda ostala u drugom planu da je nisu razvukli na punih 14 minuta.

Razni izvođači – “We’re Happy Family – A Tribute To Ramones (Columbia – DOTC)

Nije teško pogoditi da su svi akteri u ovom projektu bili motivirani za snimanje najbolje posvete Ramonesima, ali malo ih je došlo do pravih rješenja: Red Hot Chili Peppersi preko izvrsne obrade “Havana Affair”, Garbage u iznenađujuće efektnoj verziji “I Just Have Something To Do”, uvijek pouzdana Metallica kroz “53rd & 3rd”, te Offspring u “I Wanna Be Sedated” i Rancid u “Sheena Is A Punk Rocker”. Premda su Johnny Ramone i Rob Zombie dugo kombinirali i sastavljali all stars ekipu, na koncu se pokazalo da neće biti baš velike koristi od Marylina Mansona, Eddieja Veddera, Green Daya i Pretendersa. Za razliku od U2 ili Kiss koji su makar rutinski odradili svoj dio posla, Manson i Vedder kao da nikad nisu pripadali ovoj obitelji.

Zvjezdice:
Calexico – 4
Adrian Sherwood – 4
Zwan – 3
A Tribute To Ramones – 3