Njujorški rocker i metalci iz Los Angelesa nisu uspjeli u svojoj prvoj suradnjiKad su se 1993. nakratko okupili Lou Reed, John Cale, Maureen Tucker i Sterling Morrison kako bi u originalnoj postavi Velvet Undergrounda krenuli na povratničku turneju, Cale je izjavio da nipošto ne želi svirati na Zapadnoj obali jer su ih tamo oduvijek mrzili. Makar je u njegovim riječima bilo previše gorčine, John se samo osvrnuo na nepomirljive razlike iz psihodelične epohe između New Yorka i Kalifornije.

Koliko god to danas čudno zvuči, New York nije imao ni jednog značajnog predstavnika u šarenom hipijevskom svijetu psihodelije i acid-rocka, dok s druge strane Kalifornija nije imala band poput Velveta s frontmanom koji je umjesto LSD tripa preferirao heroinski fleš. Metallica se pojavila na kalifornijskoj sceni petnaestak godina kasnije, u momentu kad je klasična psihodelija već postala muzejski eksponat, a LSD definitivno izašao iz mode.

O omiljenim psihostimulansima heavy metal družine Larsa Urlicha najviše govori podatak da su ih na prvoj europskoj turneji fanovi prozvali Alcoholica. Najkreativnija faza njihove karijere, trajno obilježena neponovljivim "Crnim albumom", zamalo se poklopila s jednim od najvećih uspona Lou Reeda koji je i dalje pjevao staru pjesmu o heroinu, ali ga nakon dugotrajne detoksikacije više nije uzimao, što se itekako osjetilo na izvrsnim albumima "New York" i "Magic And Loss". Koliko bismo dobili da su se Lou Reed i Metallica u to doba našli na zajedničkom projektu?

REZULTAT MOŽDA NE BI izazvao planetarnu senzaciju, ali među famoznim rokerskim summitima na vrhu vjerojatno bi bio znatno bliži uspješnoj kombinaciji Neila Younga i Pearl Jama na ploči "Mirrorball" nego totalnom debaklu Boba Dylana i Grateful Deada na koncertnom albumu "Dylan And TheDead". Suradnja Loua Reeda i Metallice realizirana kroz dvostruki konceptualni album "Lulu" (Universal) dogodila se prekasno. U novijim solo akcijama Reedu nikako ne polazi za rukom posložiti materijal kakav priželjkuju njegovi dugogodišnji sljedbenici, dakle nešto u klasi recentnih oldtajmerskih podviga Dylana ili Younga, a ni Metallica u posljednje vrijeme ne uspijeva podebljati reputaciju najvećeg hevy metal sastava svih vremena. No, njihov prvi bliski susret na lanjskoj obljetnici 25 godina Rock'Roll Hall Of Fame, gdje su solidno otprašili "Sweet Jane", pokazao je da se mogu dobro nadopunjavati pa je suradnja ambiciozno nastavljena u studiju. Zajednički rad inspiriran je klasikom njemačkog ekspresionizma Frankom Wedekindom čije su drame "Zemni duh" i "Pandorina kutija" 20-ih adaptirane u operi i nijemom filmu "Lulu".

Lou Reed je autor svih 10 pjesama na albumu, dok se Metallica pozabavila aranžmanima. Otvaranje pjesmom "Brandeburg Gate" miriše na rock operu, a svaka rock opera je sumnjiva osim ako iza nje ne stoji The Who. Neovisno o veličini banda svi drugi pokušaji, od Kinksa ("Arthur") do Asian Dub Foundationa ("Gaddafi") završili su neuspjehom. Međutim, 80 minuta kasnije slušatelj može samo požaliti zbog toga što se Reed i Metallica nisu opredijelili za rock operu i zadržali kakav-takav fokus. Ovako im je preostao samo maglovit koncept u kojem se brzo razotkrivaju sve slabosti pojedinih pjesama.

AKTUALNI SINGL "The View" završava na doom-metal teritoriju i Reedov narativni vokal se tu ne može do kraja uklopiti. S "Pumping Blood" kreće prva improvizacija što njemu bolje pristaje, ali Metallica naviknuta na matematički precizne izvedbe nije osobito jaka u toj disciplini. "Mistress Dread" je sedmominutna speed-metal kanonada u kojoj Reed opet jedva stiže do cilja. "Iced Honey" je prva i nažalost posljednja svijetla točka albuma, pjesma na tragu Reedovih klasika iz 1970-ih, s pratnjom što podsjeća na rani Blue Oyster Cult. Prvi disk zatvara „Cheat On Me“ koja ima najviše potencijala za približavanje udaljenih glazbenih svijetova, ali ipak ne podnosi neumjereno rastezanje na 11 i pol minuta. Nakon toga je poželjno predahnuti jer je drugi disk teže prohodan. "Frustration" sa zanimljivim gitarističkim duelom Kirka Hammetta i Jamesa Hetfielda vraća nadu da bi se do kraja nešto moglo popraviti, međutim sljedeća pjesma "Little Dog" može se odmah kandidirati za najdosadniju rock baladu u ovoj godini.

U POSLJEDNJOJ ČETVRTINI albuma Reed i Metallica najprije upadaju u novu jedanaestominutnu trakavicu "Dragon", a zatim prelaze u "Little Dog" koja će vas natjerati da dobro promislite koliko se dvadesetminutnih pjesama do danas uguralo u rock antologiju? Najviše dvije i to pokraj 1960-ih, njemački kraut pioniri Can s "You Do Right" i kalifornijski proto-teškaši Iron Butterfly s "In-A-Gadda-Da-Vida". Za "Little Dog" tu nema mjesta. Lou Reed i Metallica opasno su precijenili svoje preostale kapacitete i snimili album koji se neće dopasti čak ni njihovim vjernim navijačima. Osim kurtoaznih pohvala od strane NME-a i BBC-a, kritike su za "Lulu" uglavnom porazne, no razmjere ovog promašaja mogu se najbolje sagledati pregledom fanovskih komentara na stranicama Amazona. Razočaranih je barem triput više nego zadovoljnih pa na ozbiljnu koncertnu promociju uopće ne treba računati.