Objavljeno u Nacionalu br. 382, 2003-03-12

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL - Nenad Polimac

Favorit za Oscara u hrvatskim kinima

'Moulin Rouge' je bolji film, no 'Chicago' je presudniji za renesansu hollywoodskog mjuzikla

Premijera "Chicaga" prošla je odličnoPremijera "Chicaga" prošla je odličnoSredinom 80-ih bio sam zaposlen u zagrebačkim Kinematografima kao savjetnik za repertoar. O meni je ovisilo koje će filmove to poduzeće otkupiti za distribuciju. Kad bih im otkrio čime se bavim, većina neupućenih smatrala bi moje radno mjesto poslom snova: otputuje se u Cannes, London ili Milano, pogleda se što se prikazuje u svijetu i sugerira se što bi se trebalo otkupiti za tadašnje jugoslavensko tržište. Stvarnost je, na žalost, bila malo drukčija. Svi atraktivni filmovi na programima svjetskih kina već su bili na listama rezervacija mojih kolega – bar njih petnaestak natjecalo se podjednako bespoštedno kao i brokeri na newyorškoj burzi – koji su se za njih zainteresirali još dok su tek najavljeni kao projekti. Američki dnevnici i tjednici za show business imali su cijele rubrike posvećene filmovima u pripremi, koje smo mi savjetnici za repertoar bjesomučno pretraživali. Kada bismo pronašli nešto zanimljivo, brže-bolje poslali bismo brzojavno rezervaciju u svoju poslovnu zajednicu, beogradski Jugoslavija film, i strepili sve dok ne bismo doznali da nam je potvrđena: ponekad bi samo minuta odlučivala, jer su novine stizale podjednakim ritmom u Zagreb, Beograd, Ljubljanu. Kako bih smanjio rizik, odlazio bih u sedam ujutro na poštu kod Glavnog kolodvora, odmah prelistao tek pristigle novine na tamošnjem pultu i po potrebi slao brzojav. Nerijetko bih bio pobjednik u takvim dvobojima, jer bi mojim kolegama lijeni dostavljači uručivali novine bar deset-petnaest minuta kasnije.

Lista rezervacija imala je samo 75 mjesta, što znači da niste mogli na nju staviti sve što bi vam palo na pamet. Neki projekti nikad ne bi bili ni snimljeni, neki bi čekali i po dvije-tri godine na realizaciju i blokirali vam mjesto na listi, pregovori za već snimljene filmove beskrajno bi se otezali (tek kad biste platili film, dobili ste novo mjesto na listi; prednost sistema bila je u tome što strani partner nije mogao nabijati cijenu, jer ste jedino vi imali pravo na film), a, što je najgore, naslov u koji ste polagali velike nade pokazao bi se komercijalnim debaklom. Ubrzo biste utvrdili da je broj od 75 rezerviranih naslova jedva dostatan želite li svojoj distribuciji svake godine osigurati 15-20 kakvih-takvih atrakcija.

Upućujem vas u tajne distributerskog zanata u bivšoj Jugoslaviji jer sam upravo tada imao na listi projekt “Chicago”. Trebalo je gotovo dva desetljeća da se taj projekt realizira, ali s posve drugom producentskom i umjetničkom ekipom: čekanje se isplatilo, jer će film, po svim izgledima, trijumfirati na ovogodišnjoj dodjeli Oscara i ostvariti nemali profit. “Chicago” koji ja spominjem trebao je režirati legendarni broadwayski i hollywoodski koreograf, redatelj i plesač Bob Fosse. U to doba on baš nije bio u kreativnom zenitu, osobito ne nakon neuspjeha filma “Zvijezda 80.”, dokumentarne drame o ubijenoj Playboyevoj zečici Dorothy Stratten, no “Chicago” je mogao biti uspješan povratak korijenima: uostalom, broadwayski original iz 1975. (kojem je Fosse bio koautor) primljen je izvrsno (nominiran je za 11 nagrada Tony, ali mu ih je sve preoteo “A Chorus Line”), a pjesme za taj mjuzikl napisali su John Kanter i Fred Ebb, čiji je “Cabaret” Fosseov najveći kazališni i filmski hit. Također, Fosseova fellinijevska autobiografska mjuzikl-drama “Sav taj jazz” nazvana je po uvodnoj pjesmi iz “Chicaga”, što je sve upućivalo na ekranizaciju punu filmske strasti i plesačkog žara.

Do nje, na nesreću, nije došlo, jer se 1987. Bob Fosse srušio od srčanog udara, neposredno nakon obnove mjuzikla “Sweet Charity” (još 1974. bio je podvrgnut otvorenoj operaciji srca – na što je aludirao u najluckastijem glazbenom broju filma “Sav taj jazz” – ali svoj životni ritam nije usporio). Pročitavši tu vijest, rezignirano sam skinuo “Chicago” s liste rezervacija, a tri godine poslije oprostio sam se i od tog posla: sistem filmskog uvoza promijenio se otkako su velike hollywoodske kompanije počele raditi na procent s istočnoeuropskim filmskim tržištima pa su savjetnici za repertoar postali činovnici koji su se uglavnom brinuli o marketingu. Vratio sam se novinarstvu i filmskoj kritici koje sam poprilično zapustio.

“Chicago” ipak nije utonuo u zaborav. Najprije je 1996. mjuzikl obnovljen na Broadwayu (u pripremnoj fazi surađivao je kao koreograf još slabo poznati Rob Marshall, koji će se afirmirati dvije godine poslije, zahvaljujući novoj postavi “Cabareta”, u korežiji sa Samom Mendesom), a minimalističko izdanje – samo s izvođačima i 13-članim orkestrom na pozornici – ocijenjeno je kao senzacionalno (koreografiju je potpisala Ann Reinking, navodeći kao pravog autora svog pokojnog dečka Fossea). Za razliku od izvorne postave, koja je u dvije godine imala 950 izvedaba, nova se pokazala kudikamo dugovječnijom, jer je i danas na programu, a zagonetku boljeg odjeka pokušao je artikulirati redatelj Walter Bobbie: po njegovu sudu, priča o Roxie Hart i Velmi Kelly, zanosnim ubojicama iz jazz ere i njihovu manipuliranju sudstvom i medijima, doimala se sredinom 70-ih kao čisti cinizam (zanimljivo, predložak na kojem je mjuzikl zasnovan, kazališni komad “Chicago” Maurine Dallas Watkins iz 1926., temelji se na autentičnim činjenicama, a prva filmska verzija iz 1927. mnogo je subverzivnija od druge, filma “Roxie Hart” s Ginger Rogers iz 1942.), no 90-ih, nakon skandaloznog suđenja O.J. Simpsonu, ista je fabula postala poput isječka iz stvarnosti.

Za opet pomodni mjuzikl zainteresirala se kompanija “Miramax”, najveća među nezavisnjacima koji su prošlog desetljeća ugrozili hollywoodske “majore”, a za redatelja je izabran dovoljno uporni Rob Marshall (njemu je najprije ponuđena ekranizacija broadwayskog hita “Rent”, rock varijacije na “La boheme” u razdoblju AIDS-a), čije se plesačko i koreografsko umijeće pokazalo ključnim u finalizaciji projekta. Također, Bill Condon, nagrađen Oscarom za “Bogove i čudovišta”, dramu o posljednjim danima gay redatelja Jamesa Whalea, ponudio je prihvatljivo dramsko rješenje kako vodviljsku strukturu originalnog mjuzikla zgusnuti u cjelovečernji film.

Budući da je “Miramax” uložio u film 30 milijuna dolara (budžet je narastao na 45 milijuna – što je za tu škrtu i opreznu kompaniju poprilično), angažiranje zvijezda nove broadwayske postave nije dolazilo u obzir (Ann Reinking, Bebe Neuwirth i James Naughton ionako su već sredovječni, a i zamijenjeni su u tim ulogama čak i na Broadwayu), no zato su – u duhu novog realizma uvedenog s “Moulin Rougeom” Baza Luhrmanna – hollywoodske blještave akvizicije Catherine Zeta-Jones, Renee Zellweger i Richard Gere morale naučiti pjevati i plesati: doba kad je Marni Nixon mogla nahsinkronizirati teške arije Natalie Wood u “Priči sa zapadne strane” i Audrey Hepburn u “My Fair Lady” nepovratno je prošlo.

Premijera “Chicaga” prošla je odlično, ali izvjesna suzdržanost vodećih američkih filmskih kritičara i to što ga nijedna kritičarska udruga nije proglasila filmom godine upućivali su na neutemeljenost prognoze kako je to glavni favorit za Oscara. Ipak, nakon što su glasači koji odlučuju o najprestižnijim nagradama dobro promislili što im je sve na raspolaganju (pokazalo se da neki od kritičarskih miljenika ne uživaju osobitu naklonost publike), usput ohrabreni i Miramaxovim marketinškim umijećem (ipak je ta kompanija izvela podvig kad je uložila 15 milijuna dolara u reklamiranje “Zaljubljenog Shakespearea” i preotela Oscara “Spašavanju vojnika Ryana”), procijenili su da im je “Chicago” najsuvisliji izbor. Jesu li jako pogriješili? Baš i ne, budući da filmove koji osvajaju Oscare i Zlatne globuse rijetko kad povijest pamti kao uistinu iznimna ostvarenja: oni su zbroj dopadljivosti, trenutnog prestiža i aktualnog konteksta. Tko bi danas imalo filmski pismen ustvrdio da je “Gandhi” bolji film od “E.T.”-ja?! No u proljeće 1983. to se smatralo normalnim.

“Chicago” ima neprijeporne adute kojima može imponirati suvremenom gledatelju. Ponajprije, jetka priča bez ikakvog je ublažavanja preuzeta iz originalnog mjuzikla. Kad je Hollywood 1957. ekranizirao broadwayski hit “Prijatelj Joey”, cinizam predloška drastično je podigran, a priča izmijenjena. Film nije ispao loš (kako i bi, kad je Frank Sinatra glumio i pjevao naslovnu ulogu), ali su broadwayski čistunci bili zgroženi. Drugo, kad se spomene mjuzikl, većina gledatelja uzdahne: “Ah, to je ona vrsta filma u kojoj glumci iz čista mira počnu pjevati i plesati!” U “Chicagu” je taj problem (ako je o problemu uopće riječ) riješen: pjevačke i plesne točke umontirane su u dramske pa se doimaju kao snoviđenja protagonista ili kao alternativna stvarnost. To otprilike funkcionira ovako: počne dramska scena (koja je sama po sebi malo stilizirana pa dopušta preobrazbu), zatim se prometne u glazbeno-plesnu, ali s istim sadržajem, te se opet vrati u dramsku – i tako nekoliko puta u okviru iste cjeline. Treće, prosječni gledatelj ocijenit će izvedbe pjevačkih i plesačkih naturščika kao iznimno uvjerljive: njemu će imponirati što su se hollywoodske zvijezde odlučile malo oznojiti za svoje honorare i mjesecima usavršavale pjevanje i plesanje. Najzad, tu su i energična koreografija (koja se drži Fosseove izvorne broadwayske postave), svjetlucavi kostimi i scenografija te pjesme Kantera i Ebba, koje, istina, nisu baš u rangu njihovih evergreena iz “Cabareta”, ali su svakako ono najefektnije što se ove godine čulo u hollywoodskim produkcijama.

Znači li to da je “Chicago” odličan film? Ne baš, jer većina spomenutih aduta ima i svoje naličje. Ponajprije, o cinizmu! Nije baš najpoticajnije gledati film u kojem su junakinje proračunate rospije, a glavni muški lik ih još i nadmašuje u manipuliranju. U “Chicagu” nema nikakvih dramskih kontrasta, pa vas nakon sat vremena to poigravanje tuđom glupošću i glađu za senzacijama počne zamarati. Da je, recimo, pokojni Billy Wilder imao prilike preraditi scenarij, cinizam bi bar bio sočniji i zabavniji.

Prepletanje dramskih i glazbeno-plesnih scena funkcionira samo dok ga prepričavate kao koncept. U kinodvorani vas ta staccato montaža samo živcira. Ako ste pravi ljubitelj mjuzikla, jedna od glavnih vrlina žanra je cjelovitost pjevačkih i plesnih izvedaba u pojedinim prizorima: sami po sebi, glazbeno-plesni brojevi u “Chicagu” nisu loši, ali su beskrajno razlomljeni u montaži i zbog toga ne zadovoljavaju. Nešto slično započeo je već sam Bob Fosse u “Cabaretu”, ali, srećom, postupak nije proveo do kraja. U filmu “Sav taj jazz” reterirao je pa su glazbeno-plesni brojevi opet postali organska cjelina.

Spomenimo i drugu stranu verizama pjevanja i plesanja hollywoodskih zvijezda. Najdojmljivijom se čini Catherine Zeta-Jones koja je uz usvajanje novih vještina odlično dočarala i karakter Velme Kelly. Renee Zellweger nešto je manje dojmljiva kao Roxie Hart, no i sam izbor glumice za tu ulogu čini se prilično problematičnim. A o Richardu Gereu dostatno je reći da je šteta što se John Travolta nije odlučio na kuru mršavljenja, jer bi mu uloga Billyja Flynna sjajno pristajala: a zna i plesati!

Najpozitivnija činjenica oko nedvojbenog uspjeha “Chicaga” jest nova pomama za mjuziklima: “Moulin Rouge” je zasigurno bio revolucionarniji (pa i bolji) film, no “Chicago” više imponira srednostrujaškom ukusu, što je presudno kod hollywoodskih producenata – ipak je u pitanju žanr koji baš nije jeftin. Već se govorka o novoj filmskoj verziji klasičnog mjuzikla “Momci i cure”, a “zeleno svjetlo” možda dobije još nekoliko projekata.

Naposljetku, kako bi na “Chicago” reagirao nekadašnji savjetnik Kinematografa? Zasigurno, ludovao bi od sreće što ga ima na listi. A filmski kritičar? Umjesto da ode ponovno u kino gledati “Chicago”, radije bi ostao kod kuće i stavio u DVD player “Pjevajmo na kiši” ili “Briljantin”. Naime, to su uistinu odlični mjuzikli!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika