Odluka Vrhovnog suda da se trojica hrvatskih štediša mogu naplatiti od imovine Ljubljanske banke u Hrvatskoj je povijesni presedanRadi potpisivanja i ratifikacije ugovora o NE Krško između Hrvatske i Slovenije došlo je do krize Vlade, izlaska HSLS-a iz koalicije, rascjepa HSLS-a te stvaranja Libre. Usprkos toga Slovenija do 3. srpnja 2002. nije ratificirala ugovor o NE Krško. Sabor je dao Sloveniji vremena do kraja 2002. za ratifikaciju tog ugovora, ali Slovenija ni u tom vremenu nije ugovore o Krškom ratificirala. Taktiziranje Slovenije nije bilo samo radi ugovora o NE Krško nego radi unutarnjopolitičkih razloga te pritisaka na Hrvatsku da potpiše i ratificira sporazum o državnoj granici. Njega je hrvatska vlada parafirala, a nakon toga pod pritiskom javnosti, oporbe i međunarodno-pravnih stručnjaka odbacila. Dug Slovenije Hrvatskoj radi neisporučene struje narastao je na gotovo 300 milijuna dolara. Na žalost, Vlada usprkos upozorenju HEP-a te zaključku Sabora da će razmotriti deratifikaciju ugovora ako Slovenija do 31. prosinca 2002. ne ratificira ovaj ugovor nije otvorila raspravu u Saboru. Vlada je propustila šansu da prije ratifikacije ovog ugovora u Slovenskom državnom zboru proglasi sporazum nevažećim. Time je Vlada zaista propustila da arbitražom dobije 300 milijuna dolara od Slovenije za neisporučenu struju od 1998. Objektivno, bez obzira na naše opravdane primjedbe na kvalitetu ugovora o NE Krško, nakon što je ugovor u obje države potpisan i ratificiran teško bi se moglo nešto više dobiti na međunarodnoj arbitraži od sadašnjeg ugovora, ali je bilo svakako moguće dobiti novac za neisporučenu struju. Vlada se ponovno pokazala neodlučnom i nekompetentnom. Danas, nakon što su Hrvatska i Slovenija ratificirale sporazum, bez obzira na to što još nisu razmijenile i diplomatske note o ratifikaciji, možemo sa sigurnošću zaključiti da je Vlada propustila priliku da arbitražom dobije veliki dio novca od 300 milijuna dolara za neisporučenu struju.

Ovako, nakon slovenske ratifikacije ugovora, Hrvatska i Slovenija dugo će se natezati oko 50 milijuna dolara za neisporučenu struju od 1. srpnja 2002., a Slovenija će samo čekati priliku da nam otkaže ugovor radi nekog propusta Hrvatske, posebno oko ispunjavanja uvjeta za izgradnju odlagališta za zbrinjavanje nuklearnog otpada. Sada smo sigurni da ćemo dobiti nuklearni otpad, ali ne i koliko ćemo dugo dobivati struju iz NE Krško.

Slovenija i dalje uspješno blokira rješavanje problema hrvatskih štediša i hrvatske države u Ljubljanskoj banci filijali Zagreb. Slovenija i dalje inzistira da je to pitanje sukcesije i da se treba riješiti prema teritorijalnom principu te blokira ozbiljne pregovore u Banci za međunarodna poravnanja u Zurichu. Ono što traljavo i neodlučno obavlja Vlada, odlučno i efikasno riješio je Vrhovni sud Hrvatske. Donio je presudu da se trojica hrvatskih štediša mogu naplatiti od imovine Ljubljanske banke u Hrvatskoj. To je povijesni presedan u rješavanju ovog velikog problema u odnosima između Hrvatske i Slovenije. Vrijednost imovine Ljubljanske banke u Hrvatskoj je oko 2,5 milijuna eura pa se ovog trenutka neće moći naplatiti svi hrvatski štediše i hrvatska država. Ali je nakon ove sudske presude Vrhovnog suda Hrvatske jasno da bi svako ulaganje Ljubljanske banke u Hrvatskoj potpalo pod pljenidbu, kao i svako novo stjecanje vlasništva Ljubljanske banke i svih njenih vlasnika. Vjerujem da će nakon ove sudske presude Vrhovnog suda Hrvatske Slovenija biti upućena da problem štednje hrvatskih štediša Ljubljanske banke filijale Zagreb i prenesenog duga Ljubljanske banke hrvatskoj državi riješi izravnim pregovorima s hrvatskim štedišama i hrvatskom državom.

Nakon pomalo iznenađujuće, ali opravdane podrške predsjednika Mesića proglašavanju gospodarskog pojasa Hrvatske, došlo je do žestokih medijskih i političkih reakcija Slovenije i dijela medija iz Italije. Hrvatska je dugo bila suzdržana od proglašavanja gospodarskog pojasa iako su svi gospodarski – no ne i politički razlozi – upućivali na to (neriješeno pitanje granice na moru sa Srbijom i Crnom Gorom te Slovenijom, prioritet rješavanja problema reintegracije okupiranih područja Hrvatske, rješavanje nekih drugih prioritetnih problema s Italijom, nedostatak uputa EU o zaštiti ribljeg fonda i ekološkoj zaštiti itd.). Danas je situacija drukčija. Hrvatska je cjelovita, teritorijalno integrirana zemlja koja je podnijela kandidaturu za EU. Sporazum o Prevlaci privremeno je riješio i problem razgraničenja na moru između Hrvatske i Srbije i Crne Gore (za nas nepovoljno i ne smijemo ga prihvatiti kao trajno rješenje).

Većina stranaka vladajuće koalicije i oporbe te međunarodno-pravni stručnjaci Sloveniji nude da se problem razgraničenja na moru riješi ili konvencijom o pravu mora UN-a iz 1982. (članak 15) ili obvezujućom međunarodnom arbitražom. Upute su EU u pogledu ekološke zaštite mora te zaštite ribljeg fonda jasne. Najveća je odgovornost na zemljama koje imaju obalu, more i koje se odgovorno moraju ponašati i prema ekološkoj zaštiti, zaštiti ribljeg fonda i međunarodnim konvencijama o zaštiti mora. Proglašavanjem gospodarskog pojasa Hrvatska može najbolje zaštititi riblji fond i more. To su argumenti i za razgovore s Italijom. Hrvatska je već potpisnica i drugih sporazuma koji reguliraju promet brodova, posebno tankera u Jadranskom moru te borbu protiv krijumčarenja i organiziranog kriminala. Zato je došlo pravo vrijeme da Hrvatska proglasi gospodarski pojas. To bi bio snažni i aktivni potez hrvatske vanjske politike. Bilo bi vrlo korisno postići puni konsenzus parlamentarnih stranaka u Saboru, i vladajuće koalicije i oporbe. U tom sam slučaju siguran da se mogu savladati mogući pritisci iz Italije na temelju čvrstih argumenata (problem ratifikacije sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju te podrška hrvatskoj kandidaturi za EU). Što se tiče Slovenije, problem razgraničenja na moru objektivno je jedino moguće riješiti obvezujućom međunarodnom arbitražom.

Amerikanci, Britanci i Španjolci Vijeću sigurnosti UN-a predložili su novu rezoluciju koja određuje i datum do kojeg se Saddam Hussein treba razoružati. To je prema izjavi britanskog stalnog predstavnika u UN-u i jednog od najistaknutijim britanskih diplomata Jeremyja Greenstocka 17. ožujka 2003. godine. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan kaže u izjavi Al Hajatu da je jedna od mogućnosti da se izbjegne vojna intervencija i istjerivanje Saddama Husseina iz Iraka. Sada znamo i kad će vojna intervencija na Irak započeti (naravno, ne točan datum). Isto tako, vrlo je vjerojatno da nikakve nove rezolucije Vijeća sigurnosti neće biti. Gotovi su i svi planovi za postratno razdoblje u Iraku, a Turska ima vrlo malo vremena da se napokon odluči hoće li primiti američke trupe na svoj teritorij (62 tisuće vojnika). Sastanak ministara vanjskih poslova Hrvatske, Makedonije i Albanije u Dubrovniku, uz prisustvo američkog veleposlanika L. Rossina i potpisivanje Dubrovačke deklaracije kao pripreme za potpisivanje Jadranske povelje (jedan od koraka prema punopravnom članstvu u NATO-u) svakako je dio američke strategije pridobivanja tih zemalja za aktivnu suradnju u antiterorističkoj koaliciji i američkoj intervenciji u Irak. S američke je strane to legitimno, ali za Hrvatsku bi vladu bilo vrlo važno da o svim ovim okolnostima raspravi u Saboru ili barem na Vanjskopolitičkom odboru Hrvatskog sabora jer se vrijeme do američke i savezničke intervencije u Iraku mjeri danima.