Janica Kostelić - nedodirljiva jeStjecanje astronomskoga bogatstva u mutnome razdoblju društvene tranzicije kad zakoni na trenutak ustupaju mjesto voluntarizmu nove političke elite, nije originalan hrvatski patent: fenomen je karakterističan za cijeli postkomunistički pojas od Rusije do zapadnoga Balkana, koji se ponekad uz komičan prizvuk naziva “novom Europom”. Kapital koji se na manje ili više ilegalne načine akumulirao u toj historijskoj milisekundi opće relativizacije vrijednosti i kriterija, danas teži planetarnoj ekspanziji, a borba za pozicije i naplata dugova u krugu te rusko-europske nouveauriche* uglavnom je krvožedna. Na ulicama ruskih gradova, a i drugdje, milijarderi padaju kao snoplje. Nedavno je u Sofiji likvidiran Bugarin Ilia Pavlov, navodno osmi najbogatiji čovjek spomenute “nove Europe”, koji je među ostalim u posjedu držao i dubrovački hotel Libertas.

Iznevjeravanje ortakluka

Pripadnici kruga o kojem je riječ do novca su došli iskorištavajući specijalne političke okolnosti. Obrazac je identičan, u Rusiji, Bugarskoj, kao i u Hrvatskoj. Nitko ih nije pitao za porez. Uz njih je stajala korumpirana politička kasta, šefovi špijunskih službi, policije i vojske. Uzimali su što su htjeli, i plijen u dogovorenim omjerima dijelili s pomagačima na utjecajnim državnim funkcijama. Kad dođe do problema u podjeli, slijede atentati, a policija u pravilu ne otkriva počinitelje. I na menedžera Europapressa Ninu Pavića nedavno je primijenjena ucjena ili prisila u formi neizravnoga atentata – podmetanja eksploziva pod parkirani automobil. Pavić je događaj interpretirao kao osvetu neidentificirane “mafije”, navodno zbog poštenoga pisanja novina koje vodi. Čovjek dakako ima pravo na razne vrste objašnjenja, ali ne može poreći da je u deset godina stekao fantastično bogatstvo zahvaljujući prije svega tajnim dogovorima s najutjecajnijim pripadnicima Tuđmanovoga režima na čelu s Ivićem Pašalićem, koji su mu otvorili politički prostor za poslovnu ekspanziju na području medija, osigurali neograničene kreditne linije, i zauzvrat ga pismeno obvezali da im ustupi dio dobiti i u novinama aranžira političku propagandu ili “lip service” u njihovu korist.

Pavić se po metodama napredovanja nimalo ne razlikuje od drugih Tuđmanovih “tajkuna”, bez obzira na to što se danas – kad mu više ne trebaju – od njih pokušava na suptilne načine distancirati. Počeo je s vrlo skromnim sredstvima, kao Miroslav Kutle, Luka Rajić i slični, da bi mu odjednom počeli curiti državni krediti čiji je jedini smisao bio učiniti ga – na površini zbivanja – suverenim vlasnikom poslovnoga imperija. Ispod te površine buktala je, međutim, permanentna borba među partnerima za sudjelovanje u podjeli profita i utjecaja. Za razliku od Miroslava Kutle, Pavić se pokazao poslovno sposobnim, i kod njega se ima što dijeliti. Kutle je iz nekakvih maglovitih rodovsko-prvoboračkih razloga postao prvi privatizacijski favorit Tuđmana, Pašalića i Šuška, ali on je bio krajnje pohlepan, sklon brzome izvlačenju novca iz otuđenih firmi makar i po cijenu njihova bankrota, i o novinama nije imao pojma, što ga je pretvorilo u kratkoročnu investiciju.

Komitetski potrčko kao medijski mogul

Dosljedno svojoj seljačkoj percepciji medija, u Slobodnoj Dalmaciji trećerazredne novinarske fabrikate promovirao je u privatne propagandiste samoga sebe i desno-grabežne struje HDZ-a kojoj je pripadao. Pavić je Jutarnji list definirao kao senzacionalističko ali i građansko glasilo u kojem pišu nominalni pobornici demokracije, i koji će propagandne obaveze prema svojim tajnim dioničarima otplaćivati prikazujući ih kao regularno pokrivanje lokalnoga političkoga spektra. Navedeni koncept naišao je na određeni odaziv javnosti. Na drugoj strani, kao ex-šuvarovac, stari i vrlo cinični plivač među partijskim frakcijama – komunistički doajen Slavko Šajber nedavno ga je na televiziji nazvao “bivšim komitetskim potrčkom” – Nino Pavić nije imao nikakvih ideoloških opterećenja “domoljubljem” hercegbosanskoga tipa i otvoreno se priklonio Ivici Račanu u trenutku kad je postalo jasno da se ovaj vraća na vlast. Još uoči izbora 2000. godine izjavio je, netipično za njegovu skrivalačku prirodu, da je Račan njegov kandidat. Periodički držeći štangu Pašaliću, glasila Europapressa počela su kontinuirano uzvisivati premijera.

To se pokazalo kao dalekovidan potez. Kad je nakon otkrića komplota Grupo – tajnoga sporazuma Pavića, Kutle, Pašalića i Grubišića o preuzimanju vlasništva nad hrvatskim medijskim prostorom – Pavić bio pritvoren, službe pod daljinskim nadzorom Ivića Pašalića ishodile su njegovo brzo oslobađanje a potom se ured premijera diskretno pobrinuo da se afera pravno marginalizira. Na taj način dolazimo do srži problema hrvatske “tajkunizacije”: mogule koji su se obogatili u režimima otvoreno zasnovanim na korupciji, u pravilu ostavljaju na miru i režimi-nasljednici koji se hvale da su zasnovani na reformaciji i antikorupciji.

Ekskulpirani novi bogataši

Premda se čine nejasnima, razlozi za hipokriziju uvijek su utilitarni i pragmatični. Spašavajući, na primjer, Ivića Pašalića od juridičkoga progona zbog milijunskih financijskih spletki koje je organizirao pod Tuđmanom, Račanov poredak osigurao je dotičnome uvjete da osnuje desničarsku strančicu u kojoj će na jednome mjestu okupiti antigrađanske, folklorne i kvazipatriotske elemente koji su počeli organski smetati novome HDZ-u. S promjenom imagea HDZ-a otvara se, kao što je poznato, mogućnost za uspostavu “bipolarnoga” stranačkoga sustava u Hrvatskoj, u kojem će SDP i HDZ – djelujući svaki na svome dijelu spektra – bez velikoga međusobnoga antagonizma uspostaviti zajedničku kontrolu nad nacionalnom scenom.

Kad je o Paviću riječ, Račan je prosudio da mu taj stari partijski znanac, i današnji medijski mogul izrastao na Tuđmanovim jaslama, može biti korisniji kao pomilovani dužnik negoli kao zatvorenik na kojem režim istjeruje pravdu. Ista je stvar i s drugim likovima u Tuđmanovoj rodoljubno-novčarskoj drami. Aktualna vlast ne samo da ne dira u nejasne korijene fantastičnoga bogatstva Rajića, Todorića i drugih vlasnika koncerna otkupljenih od države državnim sredstvima: ona je spomenute tvorničare, ulagače na multidržavnoj razini i landlordove* koji su uglavnom počeli kao sitni politički snalažljivci, odlučila tretirati kao savjetodavce, ikone slobodnoga poduzetništva i putokaze za razvoj nacionalne ekonomije.

Postupajući na opisani način, Račan se – dosljedno samome sebi – zapravo konformira s okolnostima koje vladaju u spomenutoj “novoj Europi”. Na kastu novih bogataša, formiranih u razdoblju političke tranzicije ili prijelaza iz “komunizma” u “kapitalizam”, nigdje se uglavnom ne primjenjuju zakoni o dokazivanju porijekla imovine. Svi su ti ljudi prijatelji režima, tihi pouzdanici kabineta i vlada, uvažena ekskulpirana klijentela s čijom se poslovnom genezom mediji oprezno počinju baviti tek kad neki od njih postanu mete nevidljivih atentatora.

STUPAC TJEDNA: JANICA KOSTELIĆ

Nakon četiri olimpijske medalje i dvostrukoga Svjetskoga prvenstva, Janica Kostelić osvojila je drugi put zaredom i naslov pobjednice Svjetskoga kupa koji obuhvaća sve skijaške discipline, čime je vjerojatno postala najbolja skijašica u povijesti svjetskih natjecanja. Nedodirljiva je. Suvereno gospodari slalomom, u kombinaciji joj nema premca, u veleslalomu pobjeđuje ako joj se prohtije, u superveleslalomu je superiorna ako se bori za olimpijsku medalju, u spustu je među prvih deset, s evidentnom namjerom da i u toj najbržoj disciplini uskoro bude dominantna.
Postala je bogata i slavna, adekvatno svojim rezultatima. Vodeće televizijske postaje o njoj snimaju specijalne emisije. Na Eurosportu daje intervjue na kvalitetnom engleskom, za razliku od Ivice Račana. Afirmirala je samu sebe do astronomskih granica, i usput – kako se nekad govorilo – “pronijela ime svoje domovine”. U čemu je tajna Janice Kostelić? Pojedini nadobudni fenomenolozi pišu kako je riječ o radu i marljivosti. Zar druge skijašice nisu marljive, zar one možda ne posvećuju svoje cjelokupno vrijeme treninzima? Zatim: pitanja ambicije, motivacije? Ni tu nema velike razlike. U vrhunskom sportu ambiciozni su svi. Snaga volje? Ona je važna, dakako, ali teško je reći da snaga volje presuđuje u sportu gdje se brzinska razlika između prve i desete mjeri stotinkama sekunde.
Sposobnost koncentracije? Nesumnjivo. Imaju je i konkurentice, ali u manjoj mjeri. Kod Janice se prije svega radi o iznimnoj tehničkoj univerzalnosti. Noge su joj nevjerojatno jake i u stanju ih je prilagoditi raznim zahtjevima i stilovima vožnje. Na drugoj strani, mozak joj je besprijekorno koordiniran s tijelom, i uoči nastupa odbacuje sve suvišne misli. Ta sinkronizacija mozga i tijela vjerojatno je proizvod usredotočenosti na skijanje od najranije životne dobi. Ali u njoj ne leži odgovor. Fenomen Janice Kostelić možemo raščlanjivati do beskraja, i ne ćemo riješiti njegovu enigmu. Intervencija kakvom se između desetaka istih izdvaja jedna koja odlazi u povijest, ostaje izvan dosega prigodnoga analiziranja.