Glumica Urša Raukar ovih dana dosta vremena provodi u svom matičnom kazalištu ZKM-u, gdje se priprema za ulogu u predstavi "Moj sin samo malo sporije hoda" Ivora Martinića u režiji Janusza Kice, čija je premijera najavljena za 26. studenoga. Posljednjih godinu dana Urša Raukar provela je u Francuskoj, gdje je igrala Lady Macbeth u "Macbethu" Heinera Müllera u režiji Jean-Claudea Beruttija i u predstavi "Iza zatvorenih vrata" Jean-Paula Sartrea u režiji Vladimira Steyaerta. Urša Raukar otišla u Francusku zbog suradnje ZKM-a i La Comédie de Saint-Étienne, ali i svog znanja francuskog jezika. Kako je sama rekla, gluma na francuskom bila joj je velik izazov, a u listopadu je imala svoj veliki glumački test kad je u sklopu Ciklusa europskog kazališta u Zagrebu izvedena predstava "Iza zatvorenih vrata" u kojoj je Urša Raukar igrala na francuskom jeziku pred domaćom publikom i kolegama. Rođena je 1960. godine u Zagrebu.

Završila je Klasičnu gimnaziju i srednju glazbenu školu, a na Akademiji dramskih umjetnosti diplomirala je 1983. Roditelji su joj bili profesori klavira, tim putem krenula je i Urša, ali se ipak odlučila za glumu. Odmah nakon diplome zaposlila se u ansamblu Zagrebačkog kazališta mladih, gdje je ostvarila 60-ak uloga. Pravo ime joj je Neda, iako je tako nitko ne zove. Nadimak Urša joj je nadjenula majka kad je bila mala, po vještici Uršuli Karapači iz priče o Vidonji, Dugonji i Trbonji, jer je bila vrlo živahno dijete. Udana je za arhitekta Niku Gamulina s kojim ima sina Luku. Bila je jedna od najodlučnijih prosvjednica protiv gradnje trgovačkog centra na Cvjetnom trgu pa je jednu noć provela i u zatvoru. Za Zagreb News govori o svojim ulogama, aktivizmu i demokraciji kakva bi trebala biti.

O čemu se radi u novoj predstavi ZKM-a "Moj sin samo malo sporije hoda"?
To je priča o tri generacije u jednoj obitelji. Neki od likova podvlače crtu i promatraju što je i kakav je život bio, dok drugi odbijaju podvući crtu i bauljaju dalje kroz život ne želeći razmišljati što je, kako je i zašto je bilo. Tu je i najmlađa generacija koja ide u život s vjerom i optimizmom. To je priča o obitelji koja se nosi s fizičkom bolesti jednog svog člana. I tu se postavlja vječno pitanje zašto se to događa meni, odnosno mojoj obitelji. "Moj sin samo malo sporije hoda" je komad koji se naprosto bavi životom. komad zahtjeva duboku koncentraciju, veliku preciznost, izuzetno je zahtjevan i zato vrlo zanimljiv za rad, osobito s majstorom kakav je redatelj Janusz Kica.

Kakva je vaša uloga u predstavi?
Tumačim jedan od likova iz srednje generacije koji se ne želi suočiti s istinom o sebi i drugima. To je žena koja svima dijeli savjete, ali je naravno nesretna i izgubljena i ne zna si drukčije pomoći osim da se drži s tim svojim izvanjskim neurozama negdje na površini. Uloga je beskrajno zanimljiva i teška. Jer je i cijeli komad takav, težak.
NEWS: Malo ste se pojavljivali u filmovima, kako to?
Da, odigrala sam manje od deset filmskih uloga. Prvenstveno sam kazališna glumica, a što se filma tiče, tako se jednostavno dogodilo. Igrala sam u filmu toliko koliko su me zvali i koliko sam s tim ulogama mogla uskladiti svoje termine u kazalištu. Neke uloge sam upravo zbog toga, nažalost, morala odbiti. Iako nije toga bilo puno, bila su mi to zanimljiva iskustva.

Kako je došlo do vašeg glumačkog angažmana u Francuskoj?
Jean-Claude Berutti postavio je predstavu "Polet" na hrvatskom i francuskom jeziku, potpuno isti tekst, samo s različitim glumcima. Kako sam znala nešto francuskog koji sam učila u školi i provela sam jednu stipendijsku godinu u Parizu, razgovarali smo na probama i pozvao me da se priključim europskom ansamblu koji je oformio za sezonu 2010/2011 u kazalištu u St. Etienne-u. Uz veliku podršku obitelji i Dubravke Vrgoč prihvatila sam poziv i s tim ansamblom napravila dvije predstave "Macbetha" Heinera Müllera i Sartra "Iza zatvorenih vrata". U međuvremenu je predstava "Iza zatvorenih vrata" ponuđena kazalištu Lucernaire u Parizu, u kojem smo odigrali 40 izvedbi ovo ljeto. S predstavom smo postigli izniman uspjeh i bili smo rasprodani od prve do zadnje izvedbe. To se zaista može smatrati uspjehom, jer Pariz ima veliku i raznoliku kulturnu i kazališnu ponudu. Dobili smo jako dobre kritike i sretna sam što je nedavno Dubravka, dovela tu predstavu u Zagreb. Meni je to bilo jako značajno jer se čovjek ipak želi dokazati doma i vidjeti je li ono što je napravio u drugoj sredini i ovdje dobro. Bilo je čudno u kazalištu u kojem sam 28 godina, igrati na drugom jeziku. Bila sam uzbuđena na jedan nov i neobičan način.

Kako ste se snašli s francuskim jezikom?
Učila sam ga u školi, nakon toga bila sam na jednoj stipendiji u Francuskoj i poslije ga 20 godina nisam govorila. Bilo je dosta teško, naročito u "Machbetu". Iščitavala sam te tekstove do iznemoglosti, nisam konzultirala ni prijevod ni riječnik, već sam nastojala "ući" u taj jezik, pez posrednika. Na taj način sam uspijela izbjeći prevođenje teksta u glavi na hrvatski dok igram. Dakle, usuđujem se reći da, dok igram, mislim te uloge na francuskom. Igrati koncentrirano neku ulogu i još se baviti prevođenjem za mene bi bilo nemoguće. Zanimljivo je koliko jezik mijenja čovjeka i iznutra i izvana. To su beskrajno zanimljiva i dragocjena iskustva koja bih poželjela svim svojim kolegama. Moja poruka je - učite jezike, jer ništa nije nemoguće.

Kako ste provodili dane u Francuskoj kad se niste bavili kazalištem?
Dobro se ponekad maknuti iz svoje okoline. Živeći u jednom gradu u jednom okruženju, drugi vas i vi druge stavljate u ladice, to je tako i nije ni pozitivno ni negativno. Kad sam došla tamo, nikoga nisam poznavala. Nisam imala nikakve predrasude ni o kome i ni o čemu i to je bio razlog da još slobodnije prodišem. S tim da napominjem da se ne žalim na pomanjkanje slobode u ZKM-u, tu sam od 1983. i meni ovdje ništa nije loše. U ZKM-u se radi pravo kazalište i mi se svi podređujemo zajedničkom cilju, a to je predstava. U Francuskoj sam se svakodnevno bavila izgovorom i na tome sam svakodnevno radila. U slobodno vrijeme sam šetala, razgledavala grad, odlazila na izložbe.Pariz je grad takve ljepote da ga se nikad do kraja nagledati.

Bili ste jedna od najaktivnijih prosvjednica protiv Horvatinčićeva centra, ali centar je ipak izgrađen. Kako sad gledate na tu stvar?
Nitko od nas prosvjednika nikad nije bio protiv uređenja i izgradnje grada, samo je bilo pitanje kako se treba urediti. Protiv investitora ja nisam imala ništa, ali ono s čim sam imala veliki problem bila je uprava grada Zagreba i gradonačelnik Bandić. U procesu davanja dozvole Horvatinčiću bahato je bila pogažena cijela demokratska procedura. U svakoj demokratskoj i civiliziranoj zemlji 55 tisuća potpisa moralo bi biti uzeto u obzir, a ovdje je potpuno bio pogažen svaki javni interes. Varšavska ulica koja je i moja i vaša, dana je jednom privatniku, kojem je još grad Zagreb,odnosno mi porezni obveznici, platio 12,5 milijuna kuna da bolje zarađuje sebi novac. Da, garaža je javna, ali se naplaćuje, a novac ide tom privatniku, a ne u gradsku blagajnu. Mi ovim nismo izgubili bitku, nego ju je izgubio Zagreb, Hrvatska i demokracija u Hrvatskoj. Gradske vlasti su time radile direktno protiv općeg dobra, isključivo u interesu jednog pojedinca. Svi se dobro sjećamo 90-ih i privatizacije koja se provodila, a nitko ništa nije smio reći. Ti isti novinari koji su tada branili cijelu tu situaciju, nakon 2000. su se zgražali kako su nas okrali u privatizaciji. Sada je ista situacija s prostorom kao općim dobrom. Nikad se neću prestati boriti protiv takvih stvari. Mislim da ta borba nije besmislena, i da svaki angažman koji je usmjeren za podizanje građanske svijesti i za borbu za opće dobro nije uzaludan.

Prosvjedovali ste i protiv promjene imena Trga žrtava fašizma i ukidanja Radija 101. Otkud vam štrajkaški duh?
Ne znam, čini mi se da sam oduvijek bila takva, još od školskih dana. Već danas mi ne možemo reći da je situacija u Zagrebu ista kao što je bila prije 5 godina, jer ljudi ipak postaju svjesniji svojih prava. Uvjerena sam da će se u Hrvatskoj pojaviti kritični broj građana koji će političarima reći, e, gospodo, sad je dosta! Političari trebaju biti u službi naroda, a ako oni tako ne gledaju na politiku, ne trebaju se ni upuštati u taj posao. Mi smo imali krvavi rat i dečki koji su ovu zemlju obranili obvezali su nas da budemo odgovorni, pošteni i da se borimo za javno dobro, a ne za nečije privatne interese pod krinkom razvoja.

Što biste još željeli postići u životu?
Htjela bih proći svoj život tako da na kraju budem bolja nego što sam bila kad sam ga počela. Čovjek se kroz život uprlja, ne snađe se, napravi krivo, povrijedi i bude povrijeđen, ali važno je biti dovoljna samokritičan i ne tražiti izlike uvijek u drugima. Nastojim, kad dođe do sukoba, prvo preispitati sebe, jer kad dođe do bilo kakvog nesporazuma, teško da je za to kriva samo jedna strana.