Noam ChomskyProfesor Noam Chomsky, dobitnik nagrade za mir grada Sydneyja za 2011. godinu, održao je u srijedu 2. studenoga 2011. predavanje u dupkom punoj gradskoj vijećnici u Sydneyju. Slijedi integralni tekst predavanja naslovljenog „Revolucionarni pacifizam: izbori i perspektive“:

Kao što nam je svima poznato, Ujedinjeni narodi osnovani su „kako bi se budući naraštaji spasili od ratne pošasti". Te riječi danas mogu izazvati samo duboko žaljenje prisjetimo li se kojim smo se metodama služili za ispunjenje te težnje, iako su pritom postignuti neki značajni uspjesi, osobito u Europi.

Divljačka nepravednost Europljana

Europa je stoljećima bila najnasilnije mjesto na Zemlji, s ubojitim i destruktivnim unutarnjim sukobima i izgradnjom kulture rata koja je omogućila Europi da osvoji većinu svijeta i šokira svoje žrtve, koje teško da su bile pacifisti, ali su bile „zgrožene temeljitošću uništiteljskog bijesa europskog ratovanja", riječima britanskog vojnog povjesničara Geoffreyja Parkera.

Ista je kultura omogućila Europi i da u svojim osvajanjima nametne ono što je Adam Smith nazvao „divljačka nepravednost Europljana" na čelu s Engleskom, kao što nije propustio naglasiti. Globalna su osvajanja poprimila osobito stravičan oblik u onome što se ponekad naziva „anglosferom" - Engleskoj i njezinim ograncima, naseljeničko-kolonijalnim društvima čija su domorodačka društva opustošena, a njihovi ljudi raseljeni ili istrijebljeni.

Razbibriga međusobnog klanja

Ali nakon 1945. godine Europa je postala najmirnije i u mnogo pogleda najhumanije područje na Zemlji - što i jest izvor njezinih trenutnih muka, važna tema koju ću zasad morati ostaviti po strani.

U akademskim krugovima, ovaj dramatični prijelaz često se pripisuje pretpostavci „demokratskog mira": demokracije se ne upuštaju u međusobne ratove. Ne valja previdjeti, međutim, da su Europljani došli do spoznaje da će sljedeći put kada se prepuste svojoj omiljenoj razbibrizi međusobnog klanja igra biti gotova: civilizacija je razvila sredstva uništenja koja se mogu upotrijebiti samo protiv onih preslabih da uzvrate istom mjerom, od čega se velikim dijelom i sastoji užasna povijest godina nakon Drugog svjetskog rata.

Prijetnji još nije kraj. Američko-sovjetski obračuni opasno su se približili praktički terminalnom nuklearnom ratu na načine o kojima je potresno uopće i razmišljati, kada ih pobliže razmotrimo. A prijetnja nuklearnog rata ostaje i previše zlokobno prisutna, što je tema kojoj ću se uskoro vratiti.

Revolucionarni pacifizam

Slavlje američkog mladića nakon ubojstva Bin Ladena. U pozadini Bijela Kuća (arhiva)Možemo li se potruditi barem ograničiti ratne patnje? Jedan od odgovora daju nam apsolutni pacifisti, uključujući ljude koje poštujem premda se nikada nisam osjetio spremnim otići dalje od toga. Ponešto uvjerljiviji stav, mislim, onaj je pacifističkog mislioca i društvenog aktivista A.J. Mustea, po mome mišljenju jednog od američkih velikana 20. stoljeća: stav koji je on nazvao „revolucionarnim pacifizmom".

Muste je prezirao potragu za mirom bez pravde. Tvrdio je da „čovjek mora biti revolucionar prije no što može biti pacifist" - podrazumijevajući pod time da moramo prestati „tako lako pristajati na zle uvjete" i da se moramo suočiti „pošteno i na odgovarajući način s ovih devedeset posto našega problema" - „nasiljem na kojem je zasnovan naš postojeći sustav i svim zlima - materijalnim i duhovnim - koja ovo nanosi ljudskim masama širom svijeta."

Antifašistički rat

Ukoliko to ne učinimo, raspravljao je, „ima nešto apsurdno, a možda i licemjerno, u našoj zabrinutosti za deset posto nasilja koje čine pobunjenici protiv ugnjetavanja" - koliko god grozni oni bili. Bio je suočen s najtežim problemom za pacifista toga doba, pitanjem treba li se uključiti u antifašistički rat.

Pišući o Musteovu stavu prije 45 godina, citirao sam njegovo upozorenje: „Problem nakon rata je u pobjedniku. On misli da je upravo dokazao da se rat i nasilje isplate. Tko će ga naučiti pameti?" Njegovo je opažanje bilo i odveć prikladno za to vrijeme u kojemu su bjesnili ratovi u Indokini, kao i za brojne druge kasnije prigode.

Saveznici se nisu borili u „dobrom ratu", kako se to obično naziva, zbog strašnih zločina fašizma. Prije njihovih napada na zapadne sile, fašisti su bili tretirani sa simpatijama, osobito „onaj divljenja dostojni talijanski gospodin", kako je Franklin D. Roosevelt nazivao Mussollinija.

Razmisliti o Indokini, Iraku...

Bivši američki predsjednik kao dio prosvjeda protiv izraelskog raketiranja Gaze, u Tajvanu 2009.Američki State Department čak je i Hitlera smatrao „umjerenim" političarem koji drži na odstojanju lijeve i desne ekstremiste. Britanci su bili još blagonakloniji, osobito poslovni svijet. Rooseveltov bliski povjerenik Sumner Welles izvijestio je predsjednika da Münchenski sporazum kojim je raskomadana Čehoslovačka „predstavlja mogućnost za nacionalnu uspostavu novog svjetskog poretka zasnovanog na pravdi i zakonu", u kojemu bi nacistički umjerenjaci igrali vodeću ulogu.

Još u travnju 1941. godine, utjecajni državnik George Kennan, na miroljubivom kraju spektra poslijeratnog planiranja, napisao je sa svog položaja konzula u Berlinu da njemački vođe ne žele „gledati druge narode kako pate pod njemačkom vladavinom", „vrlo im je stalo da njihovi podanici budu sretni pod njihovom skrbi" i rade „važne kompromise" kako bi osigurali ovaj pozitivni ishod.

Iako su dotad jezovite činjenice o holokaustu bile dobro poznate, one jedva da su uzete u obzir na suđenjima u Nürnbergu koje se usredotočilo na agresiju, „vrhunski međunarodni zločin koji se od drugih ratnih zločina razlikuje samo po tome što u sebi sadrži akumulirano zlo cjeline": u Indokini, Iraku i prevelikom broju drugih mjesta o kojima bismo morali dobro razmisliti.

Izuzeće zločina i preuzimanje politike imperijalnog Japana

Stravični zločini japanskoga fašizma bili su praktički ignorirani u poslijeratnim mirovnim sporazumima. Japanska je agresija započela prije točno 80 godina namještenim incidentom u Mukdenu, ali za zapad je ona započela 10 godina kasnije napadom na vojne baze u dvama američkim posjedima.

Indija i ostale velike azijske zemlje odbile su čak i nazočiti potpisivanju mirovnog sporazuma u San Franciscu 1951. godine zbog izuzeća japanskih zločina u Aziji - i zbog velike vojne baze koju je u osvojenoj Okinawi uspostavio Washington, a koja je još uvijek tamo unatoč snažnim prosvjedima stanovnika.

Korisno je osvrnuti se na neke aspekte napada na Pearl Harbor. Jedan od njih je reakcija povjesničara i Kennedyjeva savjetnika Arthura Schlesingera na bombardiranje Bagdada u ožujku 2003. Prisjetio se Rooseveltovih riječi kad je Japan bombardirao Pearl Harbor na „datum koji će živjeti u sramoti". „Danas mi Amerikanci živimo u sramoti", napisao je Schlesinger dok naša vlada prisvaja politiku imperijalnog Japana - mišljenje koje se u ostatku mainstreama gotovo nikada ne izražava i vrlo brzo potiskuje: nisam mogao naći nijedan spomen na ovaj principijelni stav među pohvalama Schlesingerovih postignuća kada je umro nekoliko godina kasnije.

Spaliti gradove od papira

Gorući brodovi u Perl HarboruMožemo naučiti i mnogo o sebi odvedemo li Schlesingerovu pritužbu koji korak dalje. Prema današnjim standardima, japanski je napad bio opravdan, dapače hvalevrijedan. Japan je ipak provodio u djelo popularnu doktrinu o samoobrani iz predostrožnosti kada je bombardirao vojne baze na Havajima i Filipinima, praktički američkim kolonijama, iz daleko uvjerljivijih razloga od bilo čega što su Bush i Blair mogli smisliti kada su 2003. godine prisvojili politiku imperijalnog Japana.

Japanski vođe bili su vrlo svjesni da leteće tvrđave B-17 dolaze iz Boeingovih proizvodnih pogona i mogli su pročitati u američkom tisku da će ovi strojevi za ubijanje biti u stanju spaliti Tokyo, „grad rižina papira i drvenih kuća", do temelja. Plan iz studenoga 1940. da se „bombardira Tokyo i drugi veliki gradovi" državni tajnik Cordell Hull prihvatio je s entuzijazmom. Roosevelt je bio „naprosto oduševljen" planovima da se „industrijsko srce Carstva spali napadima vatrenim bombama na mravinjake od bambusa na Honshuu i Kyushuu" koje je iznio njihov tvorac, zrakoplovni general Chennault.

Do srpnja 1941., zrakoplovni korpus prevozio je B-17 na Daleki istok u iste svrhe, šaljući u ovo područje polovicu svih velikih bombardera s plovnih ruta na Atlantiku. Trebalo ih je upotrijebiti, ukoliko bude potrebno, „da se zapale papirnati gradovi Japana", prema generalu Georgeu Marshallu, Roooseveltovu glavnom vojnom savjetniku, u izjavi za tisak tri tjedna prije Pearl Harbora. Četiri dana kasnije, dopisnik New York Timesa Arthur Krock izvijestio je o planovima Amerikanaca da bombardiraju Japan iz baza u Sibiru i na Filipinima, u koje je ratno zrakoplovstvo žurno otpremalo zapaljive bombe namijenjene civilnim ciljevima. Amerikanci su po dešifriranim porukama znali da je Japan svjestan njihovih planova.

Moralni principi

Povijest nudi obilje dokaza koji podupiru Musteov zaključak da je „problem nakon rata u pobjedniku, [koji] misli da je upravo dokazao da se rat i nasilje isplate". A pravi odgovor na Musteovo pitanje „tko će ga naučiti pameti?" može biti jedino - domaće stanovništvo, ako je u stanju usvojiti osnovne moralne principe.

Čak i najmanje kontroverzni od ovih principa mogli bi imati znatan utjecaj na prestanak nepravdi i ratova. Razmotrimo princip univerzalnosti, možda najelementarniji od moralnih principa: na sebe primjenjujemo iste standarde koje primjenjujemo i na druge, ako ne i strože. Princip je univerzalan ili gotovo univerzalan u tri aspekta: u nekom ga obliku nalazimo u svakom moralnom kodeksu, univerzalno je podržavan na riječima i sustavno odbacivan u praksi. Činjenice su jasne i trebale bi nas zabrinuti.

Princip ima jednostavan zaključak koji trpi istu sudbinu: trebali bismo raspodijeliti ograničenu energiju kako bismo utjecali na ishode, obično u slučajevima za koje dijelimo odgovornost. To uzimamo zdravo za gotovo kad je riječ o neprijateljima. Nikoga nije briga hoće li se iranski intelektualci pridružiti vladajućim klericima u osudi izraelskih ili američkih zločina. Radije se pitamo što kažu o vlastitoj državi. Na istim smo osnovama hvalili sovjetske disidente.

Naravno, reakcija u njihovim društvima nije ista. Tamo su disidenti osuđivani kao „antisovjetski" ili pristalice velikog Sotone, kao što su i njihovi ovdašnji pandani osuđivani kao „antiamerički" ili pristalice današnjeg službenog neprijatelja. Naravno, kazna za one koji se pridržavaju osnovnih moralnih principa može biti drastična, ovisno o prirodi društva.

Heroji i zaboravljeni

Konferencija održana u Jalti u kojoj su se glavni vođe pobjedničkih Saveznika Churchill, Roosevelt i Staljin o podjeli svijeta nakon rata.U Čehoslovačkoj pod sovjetskom vlašću, primjerice, Vaclav Havel je bio u zatvoru. Istodobno, njegovim su pandanima u El Salvadoru pod američkom vlašću mozgove prosipali elitni bataljuni netom pristigli s obnovljene obuke u školi posebnog ratovanja John F. Kennedy u Sjevernoj Karolini, po izričitoj naredbi visokog zapovjedništva koje je održavalo intimne odnose s Washingtonom. Svi znamo za Havela i poštujemo ga zbog njegova junačkog otpora, no tko može makar imenovati vodeće latinoameričke intelektualce, isusovačke svećenike dodane dugačkom krvavom tragu brigade Atlacatl nedugo nakon pada Berlinskoga zida - zajedno s njihovim domaćicama i kćerima, jer su zapovijedi glasile da se ne ostavljaju svjedoci?

Prije nego što čujemo da postoje i iznimke, mogli bismo se prisjetiti jedne istinite latinoameričke pouke, koju je ponovio povjesničar John Coatsworth u nedavno objavljenoj studiji Sveučilišta u Cambridgeu „Povijest hladnog rata": od 1960. do „propasti Sovjetskog Saveza 1990., broj političkih zatvorenika, žrtava mučenja i pogubljenja nenasilnih političkih heretika u Latinskoj Americi daleko je premašio onaj u Sovjetskom Savezu i njegovim istočnoeuropskim satelitima". Među pogubljenima su bili brojni religijski mučenici, a bilo je i masovnih klanja koja je Washintgon neprestano podržavao ili inicirao. A godina 1960. izuzetno je značajna iz razloga koje vjerojatno svi znamo, ali ne mogu sada u to ulaziti.

Sve je ovo na zapadu „nestalo", da posudim terminologiju od naših latinoameričkih žrtava. Nažalost, ovo su trajne osobine intelektualne i moralne kulture, koje možemo pratiti unatrag do najranije zabilježene povijesti. Mislim da to debelo podvlači Musteove sugestije.

Bogatstvo zapada od tragedije drugih

Milijuni djece svake godine umiru od gladiŽelimo li ikada doseći visoke ideale koje toliko strastveno proklamiramo i dovesti početni san Ujedinjenih naroda bliže ispunjenju, trebali bismo pažljivo razmisliti o ključnim odlukama koje su donesene i nastavljaju se donositi svakodnevno - ne zaboravljajući „nasilje na kojem je zasnovan naš postojeći sustav i sva zla - materijalna i duhovna - koja ovo nanosi ljudskim masama širom svijeta". Među tim je masama 6 milijuna djece koja svake godine umiru zbog nedostatka jednostavnih medicinskih postupaka koje bi im bogate zemlje mogle učiniti dostupnima za zanemariv dio svog proračuna. I milijarda ljudi na rubu gladi ili još gore, ali nikako i izvan dosega.

Ne bismo smjeli zaboraviti ni da naše bogatstvo u dobroj mjeri potječe od tragedije drugih. To je u anglosferi dramatično jasno. Živim u udobnom predgrađu Bostona. Oni koji su nekoć živjeli tamo bili su žrtve „potpunog istrebljenja svih Indijanaca u najnapučenijim dijelovima Unije" sredstvima „destruktivnijima po indijanske urođenike od onih koja su upotrijebili osvajači Meksika i Perua" - presuda prvog ratnog tajnika novooslobođenih kolonija, generala Hewnryja Knoxa.

Oni su pretrpjeli sudbinu „te nesretne rase izvornih Amerikanaca, koje iskorjenjujemo s tako nemilosrdnom i perfidnom okrutnošću ... među ostalim gnjusnim grijesima ove nacije, za koje se nadam da će joj Bog jednoga dana suditi" - riječi velikog stratega Johna Quincyja Adamsa, intelektualnog autora Manifesta sudbine i Monroeove doktrine dugo nakon vlastitih značajnih doprinosa ovih gnjusnim grijesima. Australci bi trebali bez problema moći dodati ilustracije.

Kakav god jednoga dana bio posljednji Božji sud, čovječji je sud daleko od Adamsovih očekivanja. Da spomenem neke nedavne slučajeve, razmotrimo dva, po mojoj procjeni, najcjenjenija lijevo-liberalna intelektualna magazina u anglosferi, newyorški i londonski Review of Books.

Kolosalan slučaj nijekanja genocida

Neretki su slučajevi nijekanja genocida počinjenog nad američkim domorodačkim stanovništvomU prvome, istaknuti je komentator nedavno prenio što je naučio iz djela „herojskog povjesničara" Edmunda Morgana: naime, kada su Kolumbo i rani istraživači stigli, „našli su kontinentalno prostranstvo rijetko naseljeno ljudima koji su uzgajali stoku i lovili ... U bezgraničnom i neiskvarenom svijetu koji se protezao od tropske prašume do zamrznutog sjevera nije moglo biti više od milijun stanovnika".

Procjena mu promašuje za desetke milijuna, a „prostranstvo" je sadržavalo napredne civilizacije, što su činjenice dobro poznate onima koji su to desetljećima prije odabrali saznati. Nije se pojavilo nijedno pismo reakcije na ovaj uistinu kolosalan slučaj nijekanja genocida. U bratskom je londonskom magazinu poznati povjesničar ovlaš spomenuo „loše postupanje prema Indijancima", ponovno ne izazvavši nekakve komentare. Teško da bismo prihvatili izraz „loše postupanje" za slične ili čak daleko manje zločine da su počinitelji naši neprijatelji.

Priznavanje gnjusnih zločina od kojih smo značajno profitirali bilo bi dobar početak nakon stoljeća poricanja, ali možemo i dalje od toga. Jedno od glavnih plemena tamo gdje ja živim bilo je Wampanoag, koji još uvijek imaju mali rezervat u blizini. Njihov je jezik odavno nestao. No, u izuzetnom pothvatu učenosti i posvećenosti elementarnim ljudskim pravima, jezik je rekonstruiran prema misionarskim tekstovima i usporednim dokazima te sada ima i svog prvog izvornog govornika nakon stotinu godina, kćer Jennie Male Srne, koja je i sama postala njegov tečan govornik.

Jezik

Ona je bivša diplomka s MIT-a koja je radila s mojim pokojnim prijateljem i kolegom Kennethom Haleom, jednim od najizvrsnijih lingvista modernog doba. Među njegovim je brojnim postignućima bila i vodeća uloga u osnivanju studija aboridžinskih jezika u Australiji. Bio je i vrlo učinkovit u obrani prava domorodačkih naroda, kao i predani aktivist za mir i pravdu. Bio je sposoban naš odjel na MIT-u pretvoriti u središte studija izvornih jezika i aktivne obrane domorodačkih prava u Americi i šire.

Oživljavanje jezika Wampanoag revitaliziralo je i pleme. Jezik je više od zvukova i riječi. On je riznica kulture, povijesti, tradicije, cjelokupnoga bogatog tkiva ljudskog života i društva. Gubitak jezika ozbiljan je udarac ne samo za dotičnu zajednicu već i za sve koji se nadaju shvatiti nešto o prirodi ljudskih bića, njihovim kapacitetima i postignućima te, naravno, osobito snažan gubitak za one kojima je stalo do raznolikosti i usklađenosti ljudskih jezika, sastojka koji leži u srži ljudskih viših mentalnih sposobnosti. Slična postignuća mogu se prenositi dalje, što je vrlo ograničena no značajna gesta prema iskupljenju za gnjusne grijehe na kojima počivaju naše bogatstvo i moć.

Kada već obilježavamo obljetnice, kao što su japanski napadi prije 70 godina, ima ih još značajnih koje padaju upravo ovih dana, s poukama koje nam mogu poslužiti i za prosvjetljenje i za djelovanje. Spomenut ću samo neke.

'Veličanstvene invazije'

Zapad je upravo obilježio desetu godišnjicu terorističkih napada 11. rujna i onoga što se u to doba, ali danas više ne, nazivalo „veličanstvenom invazijom" na Afganistan, za kojom je uskoro uslijedila i još veličanstvenija invazija na Irak. Djelomično zaključenje 11. rujna postignuto je ubojstvom glavnog osumnjičenika Osame bin Ladena koje su izvršili američki komandosi koji su napali Pakistan, uhitili ga i zatim ubili, riješivši se leša bez obdukcije.

Rekao sam „glavni osumnjičenik" prisjećajući se drevne, iako odavno napuštene doktrine „pretpostavljene nevinosti". Aktualno izdanje vodećeg američkog akademskog magazina za međunarodne odnose sadrži nekoliko rasprava o suđenjima kojima su u Nürnbergu podvrgnuti neki od najgorih zločinaca u povijesti.

Tamo možemo pročitati da je „američka odluka da sudi, umjesto da zahtijeva brutalnu odmazdu, bila pobjeda američke tradicije prava i osobito američkog tipa legalizma: kazna samo za one čija se krivnja može dokazati kroz pravedno suđenje s punom proceduralnom zaštitom." Magazin se pojavio upravo dok se slavi dramatično odbacivanje ovog principa, a globalna kampanja ubijanja osumnjičenika i neizbježna „kolateralna šteta" nastavlja se širiti uz glasno odobravanje.

No, budimo sigurni da odobravanje nije univerzalno. Vodeći pakistanski dnevni list nedavno je objavio studiju učinka napada bespilotnim letjelicama i sličnog američkog terora. Doznali su da „oko 80% stanovnika [plemenskih regija] Južnog i Sjevernog Vaziristana trpi duševne posljedice, dok je 60% stanovnika Peshawara sve bliže tome da postanu psihički bolesnici ako se smjesta ne pristupi rješavanju ovih problema" te upozorili da je na kocki „opstanak naše mlade generacije".

Mržnja prema Americi

Dijelom i iz tih razloga, mržnja prema Americi već se podigla na fenomenalnu razinu i još povećala nakon ubojstva bin Ladena. Jedna od posljedica bilo je pucanje preko granice prema bazama američke okupacijske vojske u Afganistanu - koje je izazvalo snažnu osudu Pakistana zbog njegova propusta da surađuje u američkom ratu kojem se velika većina Pakistanaca protivi, zauzevši isti stav koji su imali kada su Rusi okupirali Afganistan. Stav koji je tada hvaljen, a sada osuđivan.

Specijalizirana literatura pa čak i američko veleposlanstvo u Islamabadu upozoravaju da pritisci na Pakistan da sudjeluje u američkoj invaziji, kao i američki napadi u Pakistanu, „destabiliziraju i radikaliziraju Pakistan te podižu rizik od geopolitičke katastrofe za SAD - i ostatak svijeta - koji bi mogao zasjeniti bilo kakav mogući ishod u Afganistanu" - citiram britanskog vojno-pakistanskog analitičara Anatola Lievena.

Ubojstvo bin Ladena uvelike je povećalo ovaj rizik, što se ignoriralo uslijed općeg oduševljenja umorstvima sumnjivaca. Američki komandosi imali su naređenja da se izvuku borbom ukoliko to bude potrebno. Zasigurno bi imali potporu iz zraka, a možda i više od toga, u kojem je slučaju moglo doći do većeg okršaja s pakistanskom vojskom, jedinom stabilnom institucijom u Pakistanu koja je duboko posvećena obrani pakistanskog suvereniteta.

Imperijalni mentalitet

Poprište održavanja 'operacije Geronimo'Pakistan ima golem nuklearni arsenal, koji se širi najvećom brzinom na svijetu. Također, cijeli je sustav prepun radikalnih islamista, proizvoda snažne američko-saudijske potpore najgorem pakistanskom diktatoru Zii ul-Haqu i njegovu programu radikalne islamizacije. Ovaj je program, kao i pakistanska nuklearna oružja, jedno od nasljeđa Ronalda Reagana. Obama je sada tome dodao i rizik od nuklearnih eksplozija u Londonu i New Yorku da je okršaj doveo do curenja nuklearnih materijala u ruke džihadista, kao što su se neki opravdano pribojavali - jedan od mnogih primjera neprestane prijetnje nuklearnim oružjem.

Atentat na bin Ladena imao je i ime: „operacija Geronimo". To je izazvalo negodovanje u Meksiku te prosvjede preostalih pripadnika urođeničke populacije u SAD-u. Drugdje je, međutim, malo tko shvatio značaj poistovjećenja bin Ladena s junačkim apaškim indijanskim poglavicom koji je stao na čelo otpora okupatorima, želeći zaštititi svoj narod od sudbine „te nesretne rase" koju je John Quincy Adams tako rječito opisao. Imperijalni je mentalitet toliko duboko ukorijenjen da se ovakvi problemi uopće ne uočavaju.

Bilo je i kritika operacije Geronimo - njezina imena, načina izvršenja i implikacija. Reakcije na te kritike bile su uobičajene gnjevne osude, posve nevrijedne komentara, iako su neke bile i poučne. Najzanimljivija od njih došla je od uvaženog lijevo-liberalnog komentatora Matthewa Yglesiasa. On je strpljivo objasnio da je „jedna od glavnih funkcija međunarodnog institucionalnog poretka upravo ozakoniti uporabu smrtonosne vojne sile od strane zapadnih sila", te je stoga „nevjerojatno naivno" sugerirati da bi SAD trebale poštovati međunarodno pravo ili druge uvjete koje namećemo nemoćnima. Te riječi nisu kritika, već odobravanje; prema tome bi trebalo izricati samo taktičke prigovore ako SAD napadnu druge zemlje, nasumce ubijaju i uništavaju, uklanjaju osumnjičene po volji i na druge načine ispunjavaju svoje obveze u službi čovječanstva. Ako tradicionalne žrtve vide stvari malo drugačije, to samo razotkriva njihovu moralnu i intelektualnu nazadnost. A povremeni zapadnjački kritičar koji propušta shvatiti ove temeljne istine može se otpisati kao „budalast", objašnjava Yglesias - referirajući se pritom slučajno baš na mene, koji s radošću priznajem krivnju.

Galopirajuće nasilje

Vratimo li se desetljeće unazad, u 2001. godinu, od prvog je trenutka bilo jasno da „veličanstvena invazija" to nije. Ona je poduzeta unatoč svjesnosti da bi mogla milijune Afganistanaca natjerati preko ruba gladi, zbog čega su bombardiranje gorko osuđivale humanitarne agencije prisiljene prekinuti operacije o kojima je ovisilo preživljavanje pet milijuna Afganistanaca.

Najgore se na sreću nije dogodilo, ali samo moralno najtuplji mogu propustiti shvatiti da se akcije procjenjuju u svjetlu mogućih, a ne stvarnih posljedica. Invazija na Afganistan nije bila usmjerena ka svrgavanju okrutnog talibanskog režima, kako se kasnije tvrdilo. To je bila naknadna zamisao, spomenuta tri tjedna nakon početka bombardiranja. Njegov je eksplicitni razlog bio taj što su talibani odbili izručiti bin Ladena bez dokaza koje su im Amerikanci odbili predočiti - jer ih praktički nisu imali, kako se kasnije doznalo, i još uvijek imaju malo toga što bi se moglo održati na nezavisnom sudu, iako je bin Ladenova odgovornost gotovo nedvojbena.

Talibani su u stvari povukli neke poteze u pravcu izručenja, a otada smo doznali da je bilo i drugih mogućnosti, no sve su odbačene u korist nasilja koje je rastrgalo zemlju na komadiće. Prema UN-u, svoju je najvišu razinu tijekom desetljeća doseglo ove godine i ne pokazuje naznake smanjivanja.

Zanemarivanje revolucionarnog pacifizma

Vrlo ozbiljno pitanje koje se rijetko postavlja jest je li bilo alternative nasilju. Postoje jaki dokazi da jest. Napad 11. rujna bio je oštro osuđen unutar džihadskog pokreta i bilo je dobrih prilika da se on rascijepi i izolira Al-Qaida. Umjesto toga, Washington i London odabrali su slijediti bin Ladenov scenarij i pomogli učvrstiti njegove tvrdnje da zapad napada islam, izazivajući tako nove valove terora.

Viši CIA-in analitičar odgovoran za praćenje bin Ladena od 1996. godine, Michael Scheuer, odmah je upozorio i još mnogo puta ponovio da „Sjedinjene Američke Države ostaju bin Ladenov jedini neophodan saveznik".

Ovo su prirodne posljedice zanemarivanja Musteova upozorenja i glavnog pravca njegova revolucionarnog pacifizma koji bi nas trebao usmjeriti ka istraživanju teškoća koje su dovele do nasilja i bavljenju njima kada su opravdane, a često jesu. Kada se taj savjet prihvati, može postići vrlo dobar uspjeh. Nedavno britansko iskustvo u Sjevernoj Irskoj je dobra ilustracija. London je godinama odgovarao na IRA-in teror još većim nasiljem, stvarajući zatvoreni krug koji je zatim dosegao gorki vrhunac. Kada je vlada umjesto toga posvetila vrijeme rješavanju teškoća, nasilje se stišalo, a teror učinkovito nestao. Bio sam u Belfastu 1993., kada je bio ratna zona, i vratio se prije godinu dana u grad gdje su prisutne napetosti, ali gotovo ništa više od uobičajenog.

Obljetnice terora

Kamp Viet Conga nakon napadaIma se još puno toga za reći o onome što nazivamo 11. rujnom i njegovim posljedicama, ali ne želim završiti a da nisam spomenuo još neke godišnjice. Slučajno je upravo sada 50. godišnjica odluke predsjednika Kennedyja da pojača sukob u Južnom Vijetnamu od opake represije, koja je već ubila desetke tisuća ljudi i konačno izazvala reakciju koju marionetski režim u Saigonu nije mogao kontrolirati, do izravne američke invazije: bombardiranje američkog zrakoplovstva, upotreba napalma, kemijsko ratovanje koje je uskoro obuhvatilo i uništenje uroda kako bi se pobunjenike lišilo hrane te programi slanja milijuna južnih Vijetnamaca u koncentracijske logore gdje ih se moglo „zaštititi" od gerilaca koje su po vlastitom priznaju podržavali.

Nema vremena da se osvrnemo na turobne posljedice, a za to ne bi trebalo biti ni potrebe. Ratovi su ostavili za sobom tri razorene zemlje i uzeli milijunski danak, ne uključujući bijedne žrtve masivnog napada kemijskim oružjem, uključujući i današnju novorođenčad.

Bilo je nekih marginalaca koji su se bunili - „divljaci iza kulisa", kako ih je nazvao savjetnik za nacionalnu sigurnost u doba Kennedyja i Johnsona McGeorge Bundy, bivši dekan na Harvardu. A do vremena kada je sam opstanak Južnog Vijetnama doveden u pitanje, narodni prosvjedi su znatno ojačali. Pri kraju rata 1975. godine, oko 70% populacije smatralo je rat „temeljno lošim i nemoralnim", ne „pogreškom", i ti su brojevi ostali isti dok god je pitanje postavljano u anketama. U znakovitoj suprotnosti s time, na disidentskom kraju komentara javnosti rat je bio „pogreška" jer naši plemeniti ciljevi nisu mogli biti postignuti po prihvatljivoj cijeni.

Pokolj u Santa Cruzu

Još jedna godišnjica na koju bismo danas trebali misliti je pokolj na groblju Santa Cruz u Diliju prije samo 20 godina, najrazvikanija od mnoštva šokantnih strahota tijekom indonezijske invazije i pripojenja Istočnog Timora. Australija se pridružila SAD-u u službenom priznanju indonezijske okupacije nakon praktički genocidne invazije. Američki State Department 1982. je godine objasnio Kongresu da je Washington priznao i indonezijsku okupaciju i režim „demokratske Kampućije" pod Crvenim Kmerima. Ponuđeno opravdanje bilo je da Crveni Kmeri „nesumnjivo bolje predstavljaju kambodžanski narod nego što je FRETILIN predstavljao narod Timora" jer je „[u Kambodži] postojao taj kontinuitet od samog početka", 1975. godine, kada su Crveni Kmeri preuzeli vlast. Mediji i komentatori bili su dovoljno pristojni da sve ovo prešute, što nije zanemariv pothvat.

Nekoliko mjeseci prije pokolja u Santa Cruzu, australski ministar vanjskih poslova Gareth Evans dao je svoje slavne izjave kojima je odbacio zabrinutost oko ubojite invazije i pripojenja na osnovi toga što je „svijet prilično nepravedno mjesto ... prepuno ... primjera primjene sile", pa stoga možemo odvratiti pogled sa strašnih zločina koji se nastavljaju događati uz snažnu potporu zapadnih sila. Ne baš odvratiti, jer je Evans istodobno dogovarao pljačku jedinog resursa Istočnog Timora sa svojim sudrugom Alijem Alatasom, ministrom vanjskih poslova Indonezije, iz čega je proizašao, čini se, jedini službeni zapadnjački dokument koji priznaje Istočni Timor kao indonezijsku provinciju.

Godinama kasnije, Evans je izjavio da „pomisao da imamo za išta odgovarati, moralno ili ikako drugačije, u vezi naših postupaka u odnosima Indonezije i Istočnog Timora - apsolutno odbijam" - stav koji mogu prihvatiti, i čak poštovati, oni koji izlaze kao pobjednici. U SAD-u i Britaniji to se pitanje čak i ne poteže u pristojnom društvu.

Sramotni stav zapadnih intelektualaca

Pošteno je nadodati da je, u oštroj opreci s time, velik dio australskog stanovništva i medija prednjačio u razotkrivanju i prosvjedima protiv ovih zločina, koji su bili među najgorima u proteklih pola stoljeća. 1999. godine, kada su zločini ponovo počeli eskalirati, odigrali su značajnu ulogu u nagovaranju predsjednika SAD-a Clintona da u rujnu obavijesti indonezijske generale da je igra gotova te su se ovi odmah povukli, dopuštajući ulaz mirotvorcima pod australskim vodstvom.

Ovaj slučaj također sadrži važne pouke za javnost. Clintonove naredbe mogle su biti izdane bilo kada u posljednjih 25 godina i zločini bi bili prekinuti. Sam Clinton mogao ih je lako izreći četiri godine ranije, u listopadu 2005., kada je general Suharto s dobrodošlicom dočekan u Washingtonu kao „naš tip čovjeka". Ista su naređenja mogla biti izdana 20 godina ranije, kada je Henry Kissinger dao „zeleno svjetlo" indonezijskoj invaziji, a veleposlanik UN-a Daniel Patrick Moynihan ponosno proglasio Ujedinjene narode „krajnje neučinkovitima" u svim pokušajima ometanja indonezijske invazije - da bi mu se kasnije iskazivalo poštovanje zbog hrabre obrane međunarodnog prava.

Teško da je moguće naći bolniju ilustraciju za posljedice propusta da se poslušaju Musteove poruke. Treba dodati i da su u sramotnoj demonstraciji pokoravanja moćnicima neki ugledni zapadnjački intelektualci potonuli toliko nisko da ovaj nemili slučaj opišu kao blistavi primjer humanitarne norme „prava na zaštitu".

Pokolj kao trajni prekršaj

U skladu s Musteovim „revolucionarnim pacifizmom", Mirovna zaklada Sydneyja uvijek je mir podvlačila pravdom. Zahtjevi za pravdom mogu ostati neispunjeni dugo nakon proglašenja mira. Pokolj u Santa Cruzu prije 20 godina može nam poslužiti kao ilustracija. Godinu dana nakon masakra, Ujedinjeni narodi usvojili su Deklaraciju o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka, koja kaže da će se „činovi koji uključuju prisilni nestanak smatrati trajnim prekršajem dok god počinitelji budu nastavljali skrivati sudbinu i lokaciju nestalih osoba i ove činjenice ne budu razjašnjene".

Pokolj je, dakle, trajni prekršaj: sudbina nestalih je nepoznata, a počinitelji nisu privedeni pravdi, uključujući one koji nastavljaju prikrivati zločine suučesništva i sudjelovanja. To je samo jedan pokazatelj dužine puta koji moramo prijeći kako bismo se uzdigli do neke pristojne razine civiliziranog ponašanja.

Prevela Diana Robaš