Zoran ĐinđićDruštveni angažman ubijenoga srpskoga premijera Zorana Đinđića imao je skrivenu i javnu stranu. Đinđićeva liberalna retorika počivala je na opasnim temeljima kolaboracije s kriminalnim miljeom. Nacional je svojedobno raščlanjivao njegove veze s duhanskom mafijom Stanka Subotića i Mila Đukanovića, jednim od najrazvijenijih i najbogatijih ilegalnih kartela u Europi. Osobe iz beogradskoga podzemlja koje se smatraju organizatorima njegova ubojstva – stanoviti “Legija” i “Šiptar” – u razdoblju eliminacije Slobodana Miloševića s vlasti bili su Đinđićevi suradnici. Spomenuti Milorad Luković “Legija”, ratni kompanjon Ražnatovića Arkana, bandit i likvidator uvježban u francuskoj Legiji stranaca, solidarizirao se navodno s Đinđićevim pokretom za svrgavanje “vožda”, i zadržao svoju terorističku formaciju na zbornome mjestu kad je Milošević od njega zatražio da se suprotstavi demonstrantima. Luković je danas u bijegu kao osumnjičeni atentator, što dokazuje da se savezništva opisanoga tipa u pravilu pretvaraju u neprijateljstva, kad interesi dođu u koliziju.

Diktatura organiziranoga banditizma

Đinđić je postao hodajuća meta kad su mafijaši koji su u njega vjerovali shvatili da se on pod pritiskom historijskih okolnosti doista odlučio ponašati kao realizator društvene reforme u Srbiji. Po svojim ranim uvjerenjima bio je teški srpski nacionalist, ali njegova vlada ipak je u Haag isporučila Slobodana Miloševića, spremala se izručiti i Radića i Šljivančanina, a Vojislav Šešelj otišao je sam shvaćajući da bi ga ionako predali silom. U jednom trenutku Đinđiću su navodno zaprijetili ubojstvom djece ako naredi izručenje Ratka Mladića. Bio je, dakle, opasnost za fašiste jer je optirao za suradnju s Europom, umjesto za izolaciju kakvu traže miloševićevci. Šešelj mu prije puta u Haag nije bez razloga poručio da će se “Srbija kupati u krvi”.

Dakako, ubijanje vlastitih lidera bez obzira na njihove nacionalne zasluge u Srbiji ima tradiciju još od Karađorđa, i Đinđićeva sudbina – historijski promatrano – samo je jedna u nizu sličnih. S druge strane, Đinđić je doista žrtva Miloševićeve ere, koja je iz srpske nacije na društvenu površinu izvukla najgore što se u njoj moglo pronaći. Željko Ražnatović Arkan kao vodeći realizator Miloševićeve ideologije genocida formirao se još u tajnim službama Stane Dolanca, ali zato se serija njegovih mlađih ortaka razvila kao originalan proizvod moderne posttitoističke Srbije. Ubojstvo Đinđića još jednom je Europi u lice bacilo cjelokupnu perverziju srpske civilizacijske tradicije. Pokazalo se kristalno jasno da je Srbija po prikrivenome političkome uređenju diktatura organiziranoga banditizma.

Cinizam reprodukcije kapitala

Na svome razvojnome putu od rigidnoga nacionalista do nacionalista-reformatora Đinđić je usvojio retoriku kakvu je Zapad želio slušati i kakva je, uostalom, korespondirala s poslijeratnim stanjem svijesti na Balkanu. Konformirao se s Haagom i želio je stabilizaciju odnosa s Hrvatskom. U zadnjem intervjuu za Hrvatsku televiziju nastupio je s tezom da ratna opterećenja u odnosima dviju država treba politički izolirati, i koncentrirati se na razvoj ekonomskih veza. “Problem je prošlost? U redu, osnujmo komisije koje će se time baviti, a u međuvremenu trgujmo”. Đinđićev pragmatizam odrazio se blagotvorno na pojedine hrvatske tajkune. Vlasnik Agrokora Ivica Todorić kupio je beogradsku tvornicu Frikom i preko nje uletio na rusko tržište smrznute hrane. Menedžer Europapressa Nino Pavić, kojem je nedavno u Zagrebu eksplozivom raznesen automobil, kupio je navodno većinski paket dionica beogradske izdavačke kuće Politika. I tako dalje. Ta ideja ekspanzije tajkunskoga kapitala iz Hrvatske u Srbiju nesumnjivo je išla preko Đinđića, uz netransparentne dogovore i uvjete.

Ivica Račan u Đinđiću je pronalazio liberalističkoga sugovornika. Hrvatski premijer pouzdano nema nikakve veze s balkanskom duhanskom mafijom, ali karakterizira ga – kao i pokojnoga Đinđića – određeni cinizam prema porijeklu kapitala i metodama njegove reprodukcije. Novac je bog modernoga vremena, bez obzira na načine kako je stečen. Tuđmanovi tajkuni, Miloševićevi tajkuni, sve je to dio identične fenomenologije zgrtanja u turbulentnome vremenu na kojoj se post festum mora zasnovati međudržavna ekonomska suradnja. Postojala je i strateška komponenta njihove bliskosti. Trulo bogat u siromašnoj državi, blizak sumnjivim osobama, u prošlosti ultranacionalist, Đinđić je danas za Račana ipak bio personifikacija Srbije koja Hrvatskoj više nije ratna prijetnja. U zadnjih stotinjak godina Srbija je prema zapadnome susjedu generirala uglavnom balkansku bahatost i teritorijalne pretenzije; s Đinđićevom ekipom počela je generirati ambicije prema zajedničkim materijalnim profitima, što je – u odnosu na dosadašnje iskustvo – bilo ravno kopernikanskome obratu. Pojava Ivice Račana na Đinđićevom sprovodu potpora je, dakle, kooperativno-tehnokratski orijentiranome korpusu u Srbiji koji se iz praktičnih razloga odrekao “Načertanija” Ilije Garašanina.

Srbija, Hrvatska i Europska unija

Dakako, situacija u Srbiji nije jednostavno rješiva. U zemlji bukti rat korumpirane policije i mafije koju je stvorio Milošević, na idejnoj razini praćen sukobom između reformista i fašista. Ogromna masa ljudi okupila se na Đinđićevu pogrebu, što bi se moglo protumačiti kao podrška antimiloševićevskoj vladi. Na drugoj strani, znatan broj poklonika s divljenjem je ispratio ubojicu i fašista Šešelja u Haag, a još znatniji glasovao za njega na izborima. Do daljnjega ostaje neizvjesno hoće li u Srbiji prevladati iracionalizam. Činjenica da je zemlja Srbija za Europu prilično nepredvidljiv fenomen, i da se u njoj stvari mogu rješavati isključivo uvođenjem izvanrednoga stanja, mogla bi značajno utjecati na položaj Hrvatske i položaj Ivice Račana.

S progresijom nestabilnosti u Srbiji rast će tendencije prema uspostavi bezuvjetne stabilnosti u Hrvatskoj. Zapad neće dopustiti da se dva bivša ratna suparnika i najvažnija regionalna faktora izjednače u poslijeratnome socijalno-političkome kaosu. To znači da će se forsirati hrvatsko približavanje Europskoj uniji, s namjerom da europske institucije pojačaju utjecaj na hrvatske unutarnje procese. Zadržavanje političkoga statusa quo – koalicijske vlade s Račanom na čelu – iz europske perspektive vjerojatno je najsigurnija karta. Eksperimenti s povratkom na vlast desnice, pa makar modificirane, ublažene i civilizirane, u kontekstu konfuzije u Srbiji promatrat će se s velikim oprezom.

STUPAC TJEDNA: ARSEN DEDIĆ; IZBORI U VIROVITICI
Na Danima Hrvatske televizije u Opatiji organizirana je večer u čast Arsena Dedića, barda hrvatske glazbene scene. Veliki pjesnik, šansonijer, pjevač i skladatelj promatrao je u društvu prijatelja i poklonika kako niz njegovih kolega izvodi njegove prearanžirane izabrane skladbe. Taj televizijski hommage bio je značajan društveni i scenski događaj. Dedić je historijska pojava i kriterij po sebi, glazbeno-kulturna vrijednost bez premca. Ako je – međutim – autoru ove kolumne slobodno primijetiti, u galopirajućem neukusu kakav nas na području zabavne glazbe okružuje i bombardira, on ostaje uzor i ideal kakvome nitko ne teži. Dediću se odaju počasti, i nastavlja se proizvoditi glazbeno smeće od kojeg bijega u tišinu nema.

• * *

Na lokalnim izborima u Virovitici uvjerljivo je pobijedio HDZ, i prijateljima iz SDP-a dao povod za intenzivno razmišljanje o tome kako će proći na budućim izborima za nacionalni parlament. Uostalom, i 1990. godine esdepeovska predizborna parola glasila je: “Mi mislimo ozbiljno.” Neka samo misle. Dumaj, Kolja, dumaj, rekao bi Rus u starome alkoholičarskome vicu.

Imali su četiri godine da provedu reforme koje je nacija od njih očekivala. Mogli su ući u rat s korupcijom i kriminalom, mogli su reformirati pravosuđe, udaljiti nepoštene suce s dužnosti, pohapsiti i osuditi ratne zločince, oduzeti plijen tajkunima, zaustaviti idiotsku rasprodaju nacionalnoga bogatstva, demaskirati tuđmanizam na svim razinama i vratiti povjerenje u državu. Koliko su učinili, toliko će im se i vratiti. Ali jedna je stvar izvjesna: bude li na sljedećim izborima poražen od HDZ-a, SDP će postati nešto poput historijske groteske.