Gilberta Catesa upućeniji filmoljupci znaju po finoj obiteljskoj melodrami “Ljetne želje, zimski snovi” (u sklopu promotivnih akcija redatelj je početkom 1974. predstavio svoj film i na beogradskom FEST-u), no danas je njegova karijera vezana uz nešto drukčiju vrstu posla: taj još uvijek dinamični 69-godišnjak glavni je producent televizijskog prijenosa dodjele nagrade Oscara, nakon Super Bowla, završnice američkog nogometa, najgledanije emisije na američkoj televiziji. Cates je istodobno i umjetnički ravnatelj prestižnog kalifornijskog teatra UCLA Geffen Playhouse, ali priznaje da je prijenos Oscara tako uzbudljiv doživljaj da ga se ni za što ne bi odrekao. “Nepredvidljivosti su najveća draž prijenosa”, izjavio je prošle godine, poput sklekova koje je neočekivano izveo Jack Palance kad je u proljeće 1992. dobio Oscara za sporednu ulogu u filmu “Gradski kauboji”, želeći dokazati da je vitalan i u poodmakloj dobi te spreman za nove glumačke izazove.

Ako nagrađeni svoje zahvale pretvore u antiratne prosvjede, njihove će riječi zaglušivati orkestarPomalo paradoksalno, nepredvidljivost je upravo ono što Cates – u svojoj jedanaestoj producenturi prijenosa – želi izbjeći. Na prošlotjednom tradicionalnom ručku za nominirane filmaše – na kojem se nisu pojavili Paul Newman i Meryl Streep, ali zato ništa nije moglo spriječiti Catherine Zeta-Jones, koja je stajala čitavo vrijeme svečanosti, usprkos tome što je u osmom mjesecu trudnoće – Cates je ljubazno ali strogo upozorio sudionike da u slučaju dobitka nagrade njihov govor ne smije biti duži od 45 sekunda. U govoru zahvale dozvoljeno je spomenuti najviše pet imena, a ukoliko producent i njegov redatelj ugledaju bilo kakav papirić s kojega nagrađeni namjerava pročitati tekst problematična sadržaja, orkestar će biti spreman i bukom zaglušiti nepoželjnu tiradu.

Potonje upozorenje zasigurno se odnosilo na predugačke antiratne prosvjede. Zapravo, pripreme za dodjelu Oscara nikad se nisu održavale u takvoj psihozi. Ultimatum koji je uputila američka vlada Iraku ističe 17. ožujka, a eventualna pomicanja tog datuma samo će pojačavati nervozu organizatora. Jedno je sigurno: prijenos će se svakako održati jer se dodjela Oscara smatra obiteljskom zabavom koja je u stanju prosječnom Amerikancu odvratiti pažnju od neugodnih političkih zbivanja. No kako će priredba u tom slučaju izgledati, zasad se ne zna: Cates & Co. imaju nekoliko rezervnih planova, ali ih ne žele otkrivati. Najproblematičnije je ponašanje hollywoodskih zvijezda koje će se popeti na scenu kao slavodobitnici: na ručku za nominirane Daniel Day-Lewis (glavna uloga u filmu Martina Scorsesea “Bande New Yorka”) istakao je kako je besmisleno koračati crvenim sagom i glupo se smiješiti, dok na drugom kraju svijeta tisuće ljudi umiru, a po sudu Eda Harrisa (sporedna uloga u “Satima” Stephena Daldryja) u takvom je trenutku primjereno jedino založiti se za mir u svijetu. Ukoliko ne budu duži od 45 sekundi, Cates je spreman tolerirati takve govore.

Koliko god blizina mogućeg rata unosi neizvjesnost, jedna druga činjenica budi samopouzdanje. Iako su sve glasniji kritičari koji ističu da je ceremonija dodjele Oscara predugačka i predosadna te da je zato televizijski prijenos izgubio na gledanosti, situacija nije tako tragična. Istina, prošle je godine tv prijenos imao gledanost 25.4 u odnosu na 40.0 prije desetak godina, ali u razdoblju procvata kablovskih televizija i sve bogatije ponude DVD-a i videa to i nije tako loš rezultat. Uostalom, tv mreža ABC, kojoj je prijenos Oscara jedan od najvećih komercijalnih aduta, zabilježila je odličnu gledanost od 17.1 specijalnom emisijom “Na crvenom sagu: Oscari 2002.”, pa relativan pad zanimanja kod najšire televizijske publike ne uznemiruje. Najvažnije je da su oglašivači zadovoljni! Procjenjuje se da će ABC ove godine na reklamama zaraditi 78 i pol milijuna dolara, a cijena spota od 30 sekundi iznosi rekordnih milijun i 350 tisuća dolara (prošle godine milijun i 290 tisuća). General Motors, McDonald’s, American Express, Pepsi, AOL Time Warner i MasterCard spremno su rezervirali prostor za svoje reklame, unatoč tome što nemaju nikakvo jamstvo ovogodišnje gledanosti i što su upozoreni da će neprimjereni spotovi – ukoliko izbije rat s Irakom – biti uklonjeni iz programa. General Motors će, na primjer, reklamirati svoj novi cadillac, a ciljna su mu publika pojedinci u dobi između 35 i 50 godina, obrazovani, poduzetni i urbani, koji zarađuju bar 125 tisuća dolara godišnje. Po svim ispitivanjima tržišta, upravo takav profil publike redovno gleda prijenose dodjele Oscara, no to je tek jedan od brojnih segmenata koje emisija privlači.

Upravu Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, čiji članovi (trenutno ih je 5.307) odlučuju o Oscarima, muče druge brige – ponajprije svakojaka podmetanja i nedozvoljene strategije reklamnih odjela pojedinih filmskih kompanija. U američkim je novinama ovih dana osvanula detaljna optužnica protiv Romana Polanskog za silovanje i drogiranje 13-godišnje Samanthe Geimer davne 1977., zbog koje je redatelj godinu kasnije pobjegao iz Ameriku. Prilično je očito da je optužnicu dostavila medijima “nevidljiva ruka” konkurentske filmske kompanije koja smatra da “Pijanist” Polanskog, dobitnik najviših nagrada francuske i britanske filmske akademije, pretjerano ugrožava njihova favorita u borbi za Oscara za najbolji film. Je li u pitanju Miramax i njihov film “Chicago”? Možda, no to vjerojatno nikad neće biti ustanovljeno. Također, članovi Akademije na meti su suviše poduzetnih promotora koji ih pozivaju na svakojake ručke i domjenke te upoznaju s hollywoodskim zvijezdama koje su nastupile u njihovim filmovima. Rijetki takve pozive odbijaju, međutim, iz uprave Akademije upozoravaju da će prekomjerna opsjedanja njezinih članova biti kažnjena. Kako? Zasad se kao najveća prijetnja navodi oduzimanje ulaznica za predstojeću dodjelu Oscara svim članovima te kompanije. Kazna nije baš bezazlena jer su ulaznice – otkako se prošle godine ceremonija preselila u manji, ali puno raskošniji Kodak Theatre – postale prava dragocjenost, pa su otpali mnogi uzvanici koji su se smatrali neprikosnovenim veteranima te priredbe. Biti u Hollywoodu i ne prisustvovati dodjeli Oscara ipak je znak manjkavog društvenog statusa!

O tome ove godine, čini se, ne brine jedino Eminem. Bjelačka rapperska megazvijezda poručila je upravi Akademiji da ne namjerava izvesti “Lose Yourself” nominiranu u kategoriji najbolje pjesme na svečanoj dodjeli jer je “na odmoru”. Ako ništa drugo, bar je dosljedan – nije htio promovirati ni svoj film “8 milja” što ga je po mnogima koštalo nominacije na najbolju glavnu ulogu. Dodjela Oscara po svim je obilježjima srednjostrujaška priredba na kojoj kontroverzni izvođači poput Eminema nemaju što tražiti. Uostalom, Bjork je prije dvije godine razočarala brojne poklonike kad se pojavila u Hollywoodu i izvela nominiranu pjesmu “I’ve Seen It All” iz “Plesa u tami”: djelovala je poput ribe na suhom, a, povrh svega, nisu je nominirali ni za ono što je zbilja zaslužila – za glavnu ulogu u tom filmu.

Zato se Peter O’Toole ipak odlučio pojaviti. Možda pogođen time što je čak sedam puta nominiran za Oscara, a nijednom ga nije dobio, ovogodišnji laureat nagrade Američke akademije za životno djelo najprije je obavijestio upravu da nagradu ne namjerava prihvatiti jer je tek u sedamdesetoj i još je u punom naponu glumačke snage: napravit će to tek kad uđe u osamdesetu. Nakon što je izgubio ulogu Ambrosea Dumbledorea, dekana čarobnjačke akademije Hogwarth, koju je u prva dva filmska izdanja serijala o Harryju Potteru tumačio njegov pokojni prijatelj Richard Harris (odsad će ga glumiti Michael Gambon), očito se predomislio. Društvo će mu praviti brojni prezenteri nagrada, od veterana Dustina Hoffmana (svojedobno je izjavio da se natjecanje za Oscara nimalo ne razlikuje od raznoraznih biranja misica), Harrisona Forda i Michaela Douglasa, sada već zvijezda srednje generacije Julije Roberts, Cameron Diaz, Meg Ryan, Willa Smitha i Jima Carreyja do mlađahnih Bena Afflecka, Colina Farrella i Jennifer Garner. Nakon definitivnog odustajanja Billyja Crystala, uz Boba Hopea, Johnnyja Carsona i Whoopi Goldberg najomiljenijeg voditelja u povijesti dodjele Oscara, posao će po drugi put obavljati njegov kolega Steve Martin.

Dodjela će po svim izgledima biti u znaku Miramaxa čiji su filmovi – bez obzira na to jesu li samostalno producirani ili u partnerstvu s drugim kompanijama – skupili rekordnih 40 nominacija. Hollywoodski “majori” ove su godine potpuno podbacili, što zbog usmjeravanja prema klinačkoj i tinejdžerskoj publici (“Spider-Man”, serijali “Ratovi zvijezda” i “Harry Potter”, “Scooby-Doo” i sl.), što zbog krivih proračuna: da se “Put do uništenja” Sama Mendesa počeo prikazivati uoči Božića, a ne još u ljetu, možda bi skupio više nominacija. Dva odlična filma Stevena Spielberga “Specijalni izvještaj” i “Uhvati me ako možeš” zanemarena su kao tipični žanrovski proizvodi, izvrstan “25. sat” Spikea Leeja ocijenjen je kao suviše komoran i depresivan, a glasače Američke akademije vjerojatno bi spopala mučnina da su pogledali briljatan redateljski debi glumca Billa Paxtona “Anđeli i demoni”. Zašto Al Pacino nije nominiran za Oscara za “Nesanicu”? Slab marketing!

Čak se tri Miramaxova proizvoda natječu za Oscara za najbolji film – “Chicago”, “Bande New Yorka” i “Sati” – no moćni Miramaxov reklamni stroj svom žestinom podržava prva dva dok je treći, napravljen u koprodukciji s velikim Paramountom, prepušten vlastitoj umješnosti. Sudeći po već dodijeljenim nagradama strukovnih udruženja producenata, redatelja i glumaca, “Chicagu” više nitko ne može konkurirati. Američka je kritika imala druge favorite – utjecajnija udruženja izglasala su “Sate”, “Pijanista”, “Daleko od neba” i “O Schmidtu” kao filmove godine – ali sudovi kritike i članova Američke akademije rijetko su se kad poklapali. Prvi su smatrani suviše elitnim, a drugi su pokušavali pomiriti populističko i prestižno. “Pijanist” je nedvojbeno najbolje ostvarenje među pet nominiranih filmova, no uz problem bijega redatelja od američke pravde nameće se još jedan: prikaz stradanja Židova u varšavskom getu ne izostavlja neugodne detalje, poput bakanalija židovskih profitera nad bijedom vlastitog naroda. Također, protagonist filma pasivan je lik – za razliku od onoga iz Spielbergove “Schindlerove liste” – što “Pijanista” predodređuje kao poslasticu za zahtjevne, a ne za srednjostrujaške ukuse, kakve očito posjeduju glasači Američke akademije. A peti natjecatelj, “Gospodar prstenova: Dvije kule”? Taj je upravo dobio dva velika priznanja. Prvo, pretekao je po svjetskoj zaradi “Harryja Pottera i odaju tajni”, a možda će i “Gospodara prstenova: Prstenovu družinu”, što će ga uvrstiti na peto mjesto najkomercijalnijih filmova svih vremena. Drugo, najutjecajniji filmski web site Internet Movie DataBase pokrenuo je vlastiti izbor za filmove godine na kojem “Dvije kule” vode s trostruko više glasova od drugoplasiranog “Chicaga”. Za pretpostaviti je da će u skoroj budućnosti takva glasanja biti puno zanimljivija jer u njima sudjeluju mladi filmski znalci, dok je znatan broj članova Američke akademije već iznad šezdesete i rijetko je u doticaju s filmom. Tradicija i glamur su, međutim, zasad na strani Oscara.

Uz izbor najboljeg filma, najviše se strasti u natjecanju za Oscara veže za izbor najboljeg glumca i glumice. U obje je kategorije krajnji ishod razmjerno neizvjestan. Nicole Kidman slovi kao favorit u kategoriji najbolje glumice jer je njezina uloga suprotnost njezinom uobičajenom imidžu. Naočita Australka za ulogu kultne književnice Virginije Woolf u filmu “Sati” stavila je umjetni nos i obukla vrećastu haljinu koja potpuno skriva njezinu figuru: povijest Oscara prepuna je dobitnika koji su se domogli nagrade upravo takvom strategijom, no glavni je Kidmaničin problem što je Miramaxov reklamni stroj stao iza Renee Zellweger čija je glumačka izvedba u “Chicagu” iritantna kao i njezino pjevanje. Zellwegerica je dobila nagradu i američkog strukovnog udruženja glumaca, pa je teško prognozirati pobjednika. Iako je “Frida” Julie Taymor njegov film, Miramax ne podržava glavnu glumicu Salmu Hayek i njezinu interpretaciju legendarne meksičke slikarice Fride Kahlo jer ne namjerava igrati na dva razboja. Hayekica se uzda u sentiment prema rasno-etničkim manjinama koji je prošle godine osigurao Oscare Halle Berry i Denzelu Washingtonu, no izgledi joj nisu osobiti. Velikih izgleda nema ni Diane Lane u melodrami “Nevjerna”, no njezina je izvedba zasigurno najsočnija među pet nominiranih: u filmu Adriana Lynea ona glumi ono što i jest, zrelu seksi ženu – bez ikakvih pomagala – na čemu joj treba čestitati. Najzad, Julianne Moore obavila je u metamelodrami “Daleko od neba” posao koji bi se mogao nazvati glumačkom kaligrafijom: ipak, uloga frustrirane domaćice iz pedesetih frapantno je slična onoj u filmu “Sati”, za koju je također nominirana, ali u kategoriji sporedne uloge. Karakteristično je da mnogi od hvaljenih američkih filmova iz prošle sezone tematski podsjećaju jedni na druge, što također svjedoči o klišejima, ali u drugoj vrsti filmske produkcije nego što su hollywoodski blockbusteri.

U kategoriji najboljeg glumca izjednačena je borba između Daniela Day-Lewisa i Jacka Nicholsona: prvi je u “Bandama New Yorka” ostvario virtuoznu ulogu negativca, potpuno inovativnu u odnosu na njegove dosadašnje dosege, dok drugi čeprka po svom poznatom (neosporno sjajnom) repertoaru za koji je dosad triput nagrađivan. Ukoliko dobije i četvrto priznanje, Nicholson bi se mogao izjednačiti s Katharine Hepburn kao glumac koji je dobio najviše Oscara u povijesti te nagrade. Nicolas Cage igra dvostruku ulogu u “Adaptaciji” Spikea Jonzea, no i film i njegova izvedba prebizarni su za srednjostrujaški ukus članova Akademije. Adrien Brody (“Pijanist”) i Michael Caine (“Mirni Amerikanac”) zadovoljit će se, čini se, već i samom činjenicom što su u krugu nominiranih. Uzgred, Caine je već dvaput dobio Oscara (“Hannah i njezine sestre” i “Kućna pravila”), no samo za sporedne uloge.

Najboljeg redatelja također nije lako pogoditi. Da se izbor obavlja izvan američke vizure, među pet izdvojenih samo dvojica zaslužuju taj naslov – Roman Polanski (“Pijanist”) i Pedro Almodovar (“Razgovaraj s njom”). Jezičac vage pretegao bi u korist Polanskog koji je obavio teži posao jer je režirao ratni spektakl prepoznatljivog autorskog svjetonazora, dok je Almodovarov film virtuozna melodrama provokativnog naboja – ali komoran rad. Britanac Stephen Daldry (“Sati”) nema osobite šanse, pa će Amerikanci birati između debitanta Roba Marshalla, redatelja “Chicaga”, koji je već dobio nagradu američkog strukovnog udruženja redatelja, i Martina Scorsesea. “Bande New Yorka” povremeno su fascinantan, no u završnici prilično neujednačen film, ali je trenutno raspoloženje američkog filmskog javnog mnijenja da bi redatelju nakon četiri nominacije ipak trebalo dati Oscara (isto udruženje redatelja koje je odlikovalo Marshalla dodijelilo mu je nagradu za životno djelo). Ipak, reklo bi se da Scorseseu ne trebaju utješne nagrade, a pogotovo ne Oscar. Koliko se nagrada iz perspektive dva ili tri desetljeća doima apsurdnom, najbolje pokazuju dva primjera: kad je Scorsese prvi put nominiran za “Taksista”, Oscar je pripao Johnu G. Avildsenu za režiju “Rockyja”, a drugi put, kad je nominiran za “Razjarenog bika”, izgurao ga je debitant Robert Redford (“Obični ljudi”). Upravo zahvaljujući “Taksistu” i “Razjarenom biku” Scorsese je danas u panteonu američkih filmskih redatelja, a nekadašnjih slavodobitnika nema ni u predvorju. I koliko onda zapravo vrijedi Oscar?