Ben Harper – “Diamonds On The Inside” (Virgin / Dallas)

Sredinom 60-ih u Los Angelesu gitarist Taj Mahal osnovao je blues-rock band Rising Sons i izveo na pozornicu darovitog 17-ogodišnjaka po imenu Ry Cooder. Učenik je odavno nadmašio učitelja, pa se danas Cooder ubraja među najutjecajnije glazbenike na svijetu, dok je pet godina stariji Taj Mahal samo jedan od napola zaboravljenih blues veterana. Međutim, Taj Mahal nikad nije izgubio sposobnost prepoznavanja neotkrivenih talenata. Tako je prije Coodera došao do malijskog afro-blues virtuoza Alija Farka Tourea, a početkom 90-ih otkrio je i Bena Harpera. Akustični folk-blues kantautor, potomak crno-bijelog para kalifornijskih hipija, na početku karijere zvučao je kao slučajno otkopani relikt daleke prošlosti, ali kad je 1994. potpisao ugovor s “Virginom” i objavio album “Welcome To The Cruel World”, pokazalo se da je Taj Mahal još jedanput oćutio veliki potencijal.
Pohvale su stizale sa svih strana, katkad i uz sasvim pogrešna tumačenja poput usporedbe s Hendrixom koja se držala jedino na upadljivo sličnom afro-looku. U sljedećih nekoliko godina Harper je gostovao kod Johna Lee Hookera i Beth Orthon, nastupao na velikim koncertima ispred Metallice, Pearl Jama i Fugeesa, svirao s R.E.M na Montreaux Jazz festivalu i polako širio svoju popularnost od Francuske i Italije do Australije i Novog Zelanda. Premda se u Americi dosad nije uspio ubaciti čak ni na top-50, njegova četiri studijska albuma i dvostruki koncertni CD “Live From Mars”, snimljen s pratećim bandom The Innocent Criminals, prodani su diljem svijeta u blizu dva milijuna primjeraka. Neopterećen diktatom sezonskih trendova Harper je nakon četvrtog albuma “Burn To Shine” pune tri godine izbjegavao povratak u studio, ali strpljenje njegovih simpatizera je bogato nagrađeno s “Diamonds On The Inside”.
Najavni singl “With My Own Two Hands” podsjeća na neke klasike Boba Marleyja, kao i na novije radove afričkog reggae prvaka Luckyja Dubea. Koliko su god ovakvi utjecaji atipični za Harpera, poznavatelji njegova opusa isti će čas naći sličan i po svemu sudeći preciznije izveden zahvat u pjesmi “Jah Work” s albuma “The Will To Live”. No nakon izleta u roots-reggae Harper će se vratiti na domaći teren, gdje će ostvariti znatno bolje rezultate. “When It’s Good” vrlo je rijedak i utoliko dragocjeniji primjer rekonstrukcije autentičnog Delta-bluesa , s jednom akustičnom slide gitarom i diskretnom pratnjom Leona Mobleyja koji umjesto udaraljki koristi kutiju napunjenu kamenčićima. Kroz izvrsnu naslovnu pjesmu provlači se trajna fascinacija južnjačkom folk-blues tradicijom, a prigušeni odjek ranog Little Feata prenosi se i na “Touch From Your Lust”. Sljedeća “When She Believes” previše se oslanja na gudače, ali Harper se vrlo brzo izvlači s neistraženog područja pažljivo odmjerenom mješavinom bluesa, soula i funka “Brown Eyed Blues” i pjesmom “Bring The Funk”, za koju bi Lenny Kravitz vjerojatno dao dobar komad svoje diskografije. U drugoj polovici albuma visok prosjek održavaju folk-blues kompozicije “Everything” i “Amen Omen”, a završnica je rezervirana za dva zanimljiva eksperimenta na rubu “world music” produkcije. U gospelu “Blessed To Be Witness” instrumentalna pratnja oslanja se na neobičan spoj crkvenih orgulja i zapadnoafričkih udaraljki, dok je na “Picture Of Jesus” u prvi plan postavljena južnoafrička vokalna grupa Ladysmith Black Mambazo, pa Harper nakratko zvuči kao Paul Simon s albuma “Graceland”. Kad se sve zbroji, “Diamonds On The Inside” je njegov definitivno najbolji album!

Kelly Osbourne – “Shut Up” (Epic / DOTC)
Gledatelji serije “The Osbournes” mogli su pretpostaviti da buntovna Kelly barem malo podsjeća na Ozzyja iz mladosti, ali tata Osbourne je u njenim godinama već predvodio originalnu postavu Black Sabbatha i pripremao se za snimanje buduće heavy metal himne “Paranoid”. Na debitantskom albumu Kelly nije ničim pokazala da je predodređena za tako velike domete. “Shut Up” je zbirka žalosno neinventivnih pop-punk pjesmica koje su možda zamišljene kao odgovor na rane radove Courtney Love, ali u ovakvom pakiranju jedva mogu privući i obožavatelje Avril Lavigne. Uostalom, kakva je to nasljednica Ozzyja Osbournea koja zatvara album obradom Madonnine “Papa Don’t Preach”?

Placebo – “Sleeping With Ghosts” (Virgin / Dallas)

Na posljednjoj turneji, koja je obuhvatila i gostovanje u “Domu sportova”, Placebo je najavio skori ulazak u društvo planetarnih pop-rock atrakcija, a njegov četvrti album usklađen je s takvim ambicijama mnogo bolje od prethodnika “Black Market Music”.
Uz pomoć razvikanog producenta Jima Abissa (DJ Shadow, U.N.K.L.E), Brian Molko, Stefan Oldsal i Steve Hawitt pokušali su ubaciti na album i malo elektronike, međutim u završnom mixu opet su se vratili prepoznatljivom glam-rock izričaju i reminiscencijama na starog Davida Bowiea. Najjači aduti za proboj prema vrhu nalaze se u pjesmi “This Picture” i na aktualnom singlu “The Bitter End”.

Up, Bustle and Out – “Urban Evacuation” (Unique/Trolik)
Producentski tandem Up, Bustle and Out pojavio se prije desetak godina na bristolskoj trip-hop sceni, ali od samog početka je vješto izbjegavao žanrovske stereotipe.
U studijskim eksperimentima, koje je podržao utjecajni londonski label “Ninja Tune” prevagnuli su različiti etnički utjecaji (Brazil, Španjolska, Indija), a na dvodjelnom albumu “Master Sessions” iz 2000. ostala je zabilježena jedna od uspješnijih fuzija breakbeata i tradicionalne Cubane. S “Urban Evacuation” nastavljeno je krstarenje Karibima, no odredište je ovoga puta bila Jamajka, gdje je pretražen skoro cijeli reggae katalog – od King Tubbyjevih “old school” dub klasika iz 70-ih do najnovijih dancehall i roots’n’culture beatova.

Zvjezdice:
Ben Harper – 4
Kelly Osbourne – 2
Placebo – 3
Up, Bustle and Out – 4