U trenutnoj krizi oko Grčke razvila se žestoka rasprava oko toga treba li se grčkom narodu dopustiti da glasuje o predloženom rješenju. Mnogi glasovi koji se tome protive dolaze iz svijeta financija i ekonomije. Oni kažu da je kriza preopasna da bi se prepustila volji naroda.

Samo sam želio pokazati zašto bi neki grčki političari - osobito George Papandreou, iako je možda odustao od referenduma - mogli smatrati važnim da se narodu dade glas.

U arhivima sam otkrio film koji će vam na dramatičan način reći zašto. Snimljen 1974. godine, priča je to o fascinantnoj povijesti pukovničkog udara u Grčkoj 1967. - i kakav je tada bio život grčkog naroda pod vojnom diktaturom koja je bila na vlasti sedam godina.

Dok gledate, shvatit ćete da s obzirom na sve što su Grci prošli nije ni čudo da političari, osobito Papandreou, smatraju da je glas naroda važan.

George PapadopoulosSadašnji jezik financijskih tehnokrata i njihovih medijskih pristaša prikazuje Grke kao još jednu skupinu lijenih južnih Europljana koji su se predugo hranili na državni trošak. Pomalo poput nas - samo s više sranja.

Ono što se zaboravlja je da su Grci od 1967. do 1974. godine živjeli pod surovom i nasilnom diktaturom koja je mučila i ubila tisuće običnih ljudi. Pukovnici su također iskvarili društvo dajući ogromne zajmove pojedincima u gradovima i selima širom zemlje kako bi kupili njihovu odanost. Istodobno su represija i tortura izrodile moćan pokret otpora koji je naposljetku s nevjerojatnom hrabrošću izbio 1973. godine.

To je to čudno i uvrnuto društvo koje je otac aktualnog premijera Andreas Papandreou naslijedio kada je 1981. postao novoizabrani vođa. Čekao ga je zadatak ponovne izgradnje povjerenja ljudi u demokraciju i državu. Dijelom ga je postigao kroz državnu potrošnju - i u toj politici leže brojni korijeni današnje krize.

Današnja rasprava o Grčkoj u tisku i političkim uredima Europe gotovo je posve ahistorijska - sve je uvijeno u utilitarne pojmove gospodarskog menadžmenta. Smatram samo da je važno promotriti trenutnu krizu u širem povijesnom kontekstu. Prije svega mislim na izuzetnu povijest vojne diktature i divljačkih posljedica koje je imala na grčko društvo u cjelini.

Kao prvo, ovdje je kratka kompilacija nekih od najboljih dijelova izvještaja iz tadašnjih vijesti.

1965. godine djed gospodina Papandreoua, koji se također zvao George, bio je premijer na čelu progresivne Stranke centralnog jedinstva. Mladi, desničarski nastrojeni vojni časnici bili su sve zabrinutiji zbog utjecaja Georgeova sina Andreasa u kojemu su vidjeli opasnog ljevičara.

Časnici su bili uvjereni da Andreas želi ukloniti Grčku s njezina istaknutog položaja u Hladnom ratu - vjerovali su da će to otvoriti vrata komunistima. Politički kaos trajao je 18 mjeseci. Novi izbori zakazani su za svibanj 1967. - a George stariji bio je siguran pobjednik.

I tako su 21. travnja časnici izveli državni udar. Pritom su upotrijebili NATO-ov plan neutralizacije komunističkog ustanka u slučaju sovjetske invazije.

Vijesti započinju prekrasnim izvještajem reportera Panorame Johna Morgana s prve konferencije za tisak koju su časnici održali nakon udara. Zatim su tu isječci iz drugih izvještaja koji nam briljantno dočaravaju apsurdnost vojnika koji su preuzeli nadzor nad zemljom, ali istodobno i totalnog straha koji su izazivali. Uvrstio sam i neke primjere glasa naroda koje je snimateljska ekipa zabilježila u zemlji 1972.

Ovo je film o životu pod Pukovničkim režimom. Zove se "Grčka - sedam crnih godina". Načinjen je 1974., a prikazan početkom 1975. godine.

Njegov je komentar uvelike odraz svog vremena - ali snaga filma leži i u detaljima i u načinu na koji je napravljen. Pokazuje da su, uz stravična mučenja, pukovnici ostvarivali kontrolu kroz financijska sredstva - ili ono što je jedan seljak nazvao "velikim novcem".

Film započinje ovim pojedinostima i nekim sjajnim intervjuima da bi zatim prerastao u vrlo dirljiv klimaks sa studentima koji su 1973. godine zauzeli Tehnički fakultet u Ateni i suprotstavili se vojnoj moći hunte. Postoji izvanredan film o onome što se tada dogodilo koji vam također govori mnogo o radikalizaciji brojnih današnjih Grka i koliko je njima demokracija važna u suočavanju s neizabranim elitama koje pokušavaju nadzirati njih i njihovo društvo. Vjera u demokraciju rođenu iz borbe - nešto na što smo možda zaboravili.

Ali povijest nam također pokazuje da se udari ne događaju uvijek zbog vojske gladne moći. The Times je danas istaknuo da su rezovi koji se zahtijevaju od Grčke na razini sličnoj reparacijama koje su pobjednici nametnuli Njemačkoj u Versaillesu 1919. Pogledajte što je to učinilo vjeri u demokraciju.

Autor: Adam Curtis

Preneseno s Curtisovog bloga na BBC-ovo stranici

Prevela Diana Robaš